Vlada nema strategiju za poljoprivredu

Umjesto da se hrvatska poljoprivreda uz milijarde poticaja koje se na godinu slijevaju u selo razvija, jača konkurentnost i “grabi” prema naprijed, ona ne samo da posustaje nego, prema mišljenju mnogih, čak i propada i na najnižim je granama unatrag posljednjih deset godina.
O razlozima izrazito teškog stanja hrvatskog agrara razgovaramo s dr. Vladimirom Šišljagićem, županom Osječko-baranjske županije, županije koja i sama ulaže velike napore i značajna sredstva u razvoj poljoprivrede. Ove je godine u proračunu za te namjene osigurano 80 milijuna kuna, za 20 milijuna više nego lani.

* Koji su razlozi sadašnjeg teškog stanja u poljoprivredi?
- Temeljni razlog leži u činjenici da Ministarstvo poljoprivrede i Vlada Republike Hrvatske nemaju jasnu viziju i strategiju razvoja poljoprivrede, te iz godine u godinu pokušavaju vatrogasnim mjerama ublažiti posljedice vlastitih propusta, pasivnosti i nepoznavanja uvjeta u kojima se odvija poljoprivredna proizvodnja. Dopustili su da se uništi tržište domaćih poljoprivrednih proizvoda nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda, na godišnjoj razini više od milijarde eura, pri čemu je jedini cilj bio što brže i više napuniti državni proračun kroz carine, trošarine i PDV kako bi se financirali raznorazni promašeni projekti i investicije, umjesto da zaštite domaćeg proizvođača i prerađivača u poljoprivredno-prehrambenoj industriji.

Sustav poticaja nije osigurao razvoj

* Čime te tvrdnje potkrepljujete?

- Prije deset godina hrvatsko tržište je imalo potrebe za milijun tona vlastite pšenice, oko 600 milijuna litara mlijeka i 5 milijuna svinja. Danas se u Hrvatskoj ne može plasirati više od 500.000 tona pšenice, 500 milijuna litara mlijeka i milijun tovljenika iz domaće proizvodnje, jer je prehrambena industrija izgubila tržište za finalne proizvode. I time su sada na udaru hrvatski poljoprivredni proizvođači za čije proizvode postoji mali interes, a tamo gdje ga i ima, seljaka se ucjenjuje sramotno niskim cijenama koje ne mogu pokriti troškove proizvodnje.

* Kako je do toga došlo?
- Ni jedna dosadašnja vlada nije imala volje i odlučnosti povući reformske poteze kako bi se hrvatska poljoprivreda učinila konkurentnom. Nacionalni program navodnjavanja se ne provodi, državno poljoprivredno zemljište se prodajom i zakupom dijeli prema političkoj podobnosti, Hrvatska još nema burzu poljoprivrednih proizvoda dok je Zakon o skladišnici i dalje mrtvo slovo na papiru. S druge strane, imamo skladišta koja nisu licencirana, Petrokemiju u državnom vlasništvu koja prodaje najskuplje mineralno gnojivo u Europi, a iz dana u dan gledamo kako cijena plavog dizela nekontrolirano raste. Više je nego očito da sadašnji sustav poticaja nije osigurao razvoj poljoprivredne proizvodnje, jer i dalje imamo skupu proizvodnju i nekonkurentne proizvode.

Slavonija i Baranja ne smiju biti sirovinska baza

* Gdje je rješenje problema hrvatske poljoprivede?
- Sustav poticaja do ulaska u EU mora se koncentrirati na proizvodnju, ali i na regije koje imaju prirodne resurse za određene proizvodne djelatnosti. Zauzimamo se za rajonizaciju jer u Istri, Dalmaciji ili Lici ne mogu imati iste prinose žitarica kao u Slavoniji i Baranji, iako sada koriste iste poticaje po hektaru. Upravo rajonizacijom poljoprivrede i pravednijim sustavom poticaja stvorili bi se uvjeti za značajno povećanje proizvodnje, bolju iskorištenost resursa čime bi hrvatski poljoprivredni proizvod bio konkurentan. Osim toga, Slavonija i Baranja ne smiju ostati samo sirovinska baza primarnih poljoprivrednih proizvoda, moramo ustrajati na oživljavanju prerađivačke industrije, kao i na izgradnji komunalne infrastrukture koja je preduvjet za razvoj poljoprivredne industrije. Nekontrolirani uvoz, često nekvalitetnih poljoprivrednih proizvoda mora se zaustaviti.

* Premijerka Kosor, ministar Čobanković, potpredsjednici Vlade Damir Polančec i Božidar Pankretić obećali su početkom ovoga ljeta riješiti probleme seljaka. Vjerujete li njihovim obećanjima?
- Svi oni proteklih su godina imali priliku sustavnim mjerama razriješiti probleme hrvatskog sela i poljoprivrede. Nažalost to im nije bio prioritet, uvijek je važnije bilo nešto drugo. Štoviše, svjedoci smo kako je bivši ministar poljoprivrede Pankretić pobjegao od problema seljaka glavom bez obzira, dok se njegov stranački šef, gospodin Friščić, sakrio u mišju rupu. Da je bio i minimum političke volje aktualne vlasti da se ublaže posljedice nastale situacije, prihvatili bi amandmane HDSSB-a koji su jamčili isplatu 205 milijuna kuna poticaja iz 2008. godine, kao i sredstva za otkup pšenice i pomoć proizvođačima mlijeka. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da nakon svega što se dogodilo, ovoj gospodi malo tko može povjerovati.

Autor: Zdenka RUPČIĆ