Zdrava domaća hrana na tržištu

Novi sustav sigurnosti hrane u Hrvatskoj, usklađen sa standardima Europske unije, treba zaštititi zdravlje i potrebe potrošača te osigurati slobodu kretanja hrane na tržištu. Sigurnost hrane ne podrazumijeva jednoobraznost, već se uvažavaju razlike u opskrbi hranom i potiče proizvodnja tradicionalnih proizvoda. Priprema se i nacionalna strategija za transpoziciju i provedbu zakonodavstva u području sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politike. U njoj će biti plan aktivnosti koje je potrebno provesti kako bi se uspostavio integrirani pristup sigurnosti hrane.
To područje je predmet pregovora Hrvatske s Europskom unijom u poglavlju 12. - Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarna politika, koje ima 100.000 stanica. Tijekom screeninga provedenog 2006. godine ukazano je na potrebu da se izradi taj dokument. Glavni razlog za izradu tog strateškog dokumenta svakako je pojava brojnih bolesti koje se prenose hranom, zabilježenih u prošlom desetljeću. Te bolesti uzrokuju sve veću zabrinutost potrošača širom svijeta, što govori o njihovom velikom javnozdravstvenom i društvenom utjecaju. Bolesti koje se prenose hranom imaju ne samo zdravstvene nego i ekonomske posljedice za pojedince, zajednicu, tvrtke i čitave države. Provedba postupaka utemeljenih na načelima HACCP-a, zajedno s primjenom dobre proizvođačke prakse, dodatno povećavaju odgovornost svih u poslovanju s hranom.

Stoga svi koji posluju s hranom trebaju dodatno uložiti u opremu i poboljšanje higijenskih uvjeta u objektima. Sada 60 posto objekata, koji posluju s hranom, od njih 960, ispunjava Unijine zahtjeve, dok drugi imaju rok do kraja 2010. godine da primijene te standarde kvalitete, ako svoje proizvode žele izvoziti u zemlje Unije. Prema pravnoj stečevini Unije, potrebno je osigurati sljedivost u lancu prehrane. Svaki subjekt u poslovanju s hranom i hranom za životinje mora identificirati svog dobavljača, kao i subjekt kojeg je on opskrbio. Taj je pristup poznat pod nazivom »Korak natrag - korak naprijed«.

Kako bi se osigurala sljedivost, životinja koje se uzgajaju za proizvodnju hrane, moraju biti označene propisanom oznakom, mora ih pratiti veterinarsko-zdravstvena svjedodžba i moraju biti upisane u registar. Isto tako, hrana ili hrana za životinje koja se stavlja na tržište mora biti odgovarajuće označena ili na drugi način identificirana kako bi se omogućila njezina sljedivost. Prvi domaći Zakon o hrani donesen je 2003. godine. Njime je počela uspostava jedinstvenog sustava sigurnosti hrane po principu - od farme do stola. Do donošenja Zakona o hrani, to područje bilo je uređeno raznim propisima u nadležnosti više tijela državne uprave, čije donošenje i provedba nisu bili koordinirani.

Zakon se primjenjuje na sve faze proizvodnje, prerade i distribucije hrane i hrane za životinje, osim na primarnu proizvodnju, pripremu, rukovanje i skladištenje hrane i hrane za životinje namijenjene za uporabu i osobnu potrošnju u kućanstvu. Definiran je pojam hrane i brojni drugi pojmovi preuzeti iz zakonodavstva Europske unije, kao i temeljna načela propisa o hrani: analiza rizika, načelo opreza, transparentnosti i zaštite potrošača na kojima se zasniva uspostava sustava sigurnosti hrane. Propisana su i osnovna pravila uvoza i izvoza te stavljanja hrane i hrane za životinje na tržište. Posebno je uređeno stavljanje na tržište novih namirnica te genetski modificirane hrane i genetski modificirane hrane za životinje. Zakonom je postavljen temelj za donošenje niza propisa kojima se uređuju pitanja zdravstvene ispravnosti, kakvoće, označavanja hrane i hrane za životinje.

Dio Zakona o hrani koji regulira područje što se u Uniji naziva »politika kvalitete« i predmet je pregovora u poglavlju 11. - Poljoprivreda i ruralni razvitak, odnosi se na registraciju i zaštitu naziva hrane kao oznaka tradicionalnog ugleda, izvornosti ili zemljopisnog podrijetla. Hrana koja nosi te oznake u pravilu je proizvod veće vrijednosti. Ta dodatna vrijednost i atraktivnost proizvoda proizlaze iz vrijednosti njegovih sastojaka, načina proizvodnje i prerade te informacije koju on prenosi. Proizvodi koji nose posebne oznake kakvoće imaju veću vrijednost za potrošača s obzirom na podrijetlo i na tzv. izradu tradicionalnih proizvoda. U tom smilu, Hrvatska ima jake izvozne i nutricionističke adute, kojima se ne samo može ponositi nego i dugoročno dobro zarađivati na svjetskom tržištu hrane. Prema rezultatima istraživanja, hrvatski potrošači i tržište visoko vrednuju te proizvode koje zbog njihove proizvodnje na poljoprivrednim gospodarstvima možemo nazvati i proizvodima hrvatskog sela. Njihov udjel mogao bi obuhvatiti do 15 posto domaćeg tržišta. U zemljama Unije postoje mnogi proizvodi koji imaju oznake izvornosti, zemljopisnog podrijetla i tradicionalnog ugleda. Europskim propisima koji reguliraju stjecanje oznaka posebne kakvoće, potiče se diferencijacija poljoprivrednih proizvoda kako bi se ponuda bolje uskladila s potražnjom. Tom mjerom teži se povećanju dohotka poljoprivrednika i naglašavanju posebne kakvoće prehrambenih proizvoda.

U Hrvatskoj uspijeva sve osim egzotike

Voćari se trebaju okrenuti i novim kulturama, kao što su višnja, orah i lješnjak. Ovih su dana zagrebački uzgajivači jagoda, nakon lanjska tri kamiona, ugovorili sa Šveđanima izvoz u Skandinaviju 250 tona jagoda vrijedan 600.000 eura

U razvoj voćarstva trebalo bi uložiti oko milijardu eura da Hrvatska postane istaknuta izvoznica voća. Time bi se omogućio izvoz voća vrijedan blizu 350 milijuna eura. No, od 33.500 hektara trajnih nasada, planiranih u Hrvatskoj, nakon četiri godine podignuto je 15.502 hektara. Operativni program se realizira presporo, što rezultira prekomjernim uvozom voća, jer je domaća proizvodnja nedovoljna i previše ovisna o sezoni. Od voća iz vlastitog uzgoja, Hrvatska ima dovoljno samo mandarina, kojih proizvodi gotovo dvaput više od domaćih potreba (18.000 tona). Od lani ima dovoljno i jagoda, a nedostaje drugog voća: po 40 posto jabuka i limuna, po 50 posto trešanja i višanja, 60 posto smokava, 80 posto krušaka...

Domaći poljoprivrednici, posebno ratari, teško se odlučuju na uzgoj voća, iako je riječ o tri do četiri puta isplativijoj proizvodnji po hektaru. Neophodan je i veći rad nego što ga zahtijeva uzgoj žitarica, jer je riječ o radno intenzivnim kulturama. Razlog nedovoljne proizvodnje je i u poljoprivrednom zemljištu kojeg nema dovoljno na pogodnim mjestima uz gradove za vikend-proizvođače. Pravi voćari, kojih je premalo u odnosu na vinogradare, ne žele podizati višegodišnje nasade na tuđoj zemlji. Prema povoljnim klimatskim uvjetima, ali i rascjepkanom zemljištu pogodnom za voćnjake, Hrvatska ima potencijala za proizvodnju svih vrsta voća, osim banana i egzotičnog južnog voća. No, upravo su banane najprodavanije voće na svjetskom, ali i našem tržištu.

Voćari ističu da se mora povećati proizvodnju voća, koje Hrvatska godišnje uvozi za oko 160 milijuna eura, a da bi se to postiglo, potrebna su veća ulaganja u raspoložive i nove nasade. Voće se može i organski prerađivati u prirodni sok, pa dobiva dodanu vrijednost na tržištu cijele godine. Jedino tako, kažu voćari, bit će moguće podići nove tisuće hektara voćnjaka i izvoziti kvalitetno voće kojeg nema dovoljno na tržištu. Primjerice, limuna bi se samo na južnim jadranskim otocima moglo zasaditi dovoljno za domaće potrebe, jer je previše osjetljiv za uzgoj u unutrašnjosti zemlje. Sad se limun naveliko uvozi iz Italije i Maroka. Što se tiče izvoza voća, zasad je to uspijevalo samo proizvođačima mandarina iz doline Neretve. Ovih su dana i zagrebački uzgajivači jagoda, nakon lanjska tri kamiona, ugovorili izvoz vrijedan 600.000 eura sa Šveđanima. Radi se o izvozu u Skandinaviju 250 tona domaćih jagoda od ukupno proizvedenih 650 tona do kraja sezone. Voćari se trebaju okrenuti i novim kulturama, kao što su višnja, orah i lijeska. Mala novčana ulaganja te visoki državni poticaji mogu biti razlog za uzgoj lješnjaka, kod nas slabo zastupljene kulture. Hrvatska sad uvozi 95 posto lješnjaka koji na tržištu EU u veleprodaji postižu cijenu od 10 eura po kilogramu. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja potiče sadnju lješnjaka bespovratno sa 16.800 kuna po hektaru, a na područjima posebne državne skrbi i sa 22.700 kuna.

Bjelovarsko-bilogorska županija je sa 400 hektara lijeske vodeća u Hrvatskoj. Za ozbiljniji posao potrebno je zasaditi 10 hektara te kulture. Do ploda, nakon sadnje, treba proći i sedam godina, pa nema uspjeha preko noći.

Vegeta iz domaćeg vrta

Iz domaće proizvodnje povrća imamo dovoljno samo krumpira, a u špici sezone rajčice, salate i kupusa. Uzgoj u plastenicima, osobito u Podravini i Slavoniji, još nije jače zaživio, pa nedostaje četvrtina povrća iz domaće proizvodnje. Agrokor u PIK-u Vinkovci već proizvodi više tisuća tona luka, ali ne i drugog povrća u Baranji te dolini Neretve iako su tamo vrlo dobri uvjeti za veću proizvodnju. Podravka je ove godine u Koprivnici zasadila 75 hektara graha i graška. Na godinu, ako riješi pitanje zemljišta, kani zasaditi 10 puta više povrća. Prošle četiri godine u Hrvatsku je uvezeno voća i povrća za osam milijardi, a izvezeno za samo 1,2 milijarde kuna. Na svjetskom tržištu više nema jeftine hrane, pa se otvaraju nove mogućnosti za hrvatske proizvođače. No, jedna od prepreka je neorganiziranost primarnih proizvođača, koji prerađivačima ne mogu osigurati dovoljno proizvoda ujednačene kvalitete i cijene. U Ministarstvu poljoprivrede drže da je izlaz u proizvodnim marketinškim organizacijama, koje bi manjim poljoprivrednicima dale infrastrukturu, tzv. strojne prstene i podršku za otkup. U cijelom tom lancu važna je uloga prehrambene industrije, koja se treba još više oslanjati na domaću sirovinu, a ne izrađivati Vegetu iz uvoznog povrća.

Higijenski paket od lipnja

Novi zakon dodatno je usklađen s tzv. općim zakonom Europske unije o hrani, te s temeljnim odredbama uredbi iz tzv. higijenskog paketa kojima se propisuju zahtjevi higijene hrane i hrane za životinje. Potpuno usklađivanje s tim uredbama planirano je u pravilnicima koji će biti doneseni temeljem zakona do kraja lipnja. Isto tako, Zakon o hrani usklađen je i s drugim Unijinim propisima u dijelu o kakvoći hrane i hrane za životinje te novim uredbama iz 2006. koje se odnose na zemljopisno podrijetlo, izvornost i tradicionalni ugled hrane.

Provedba Zakona o hrani, donošenje nacionalne strategije za transpoziciju i implementaciju zakonodavstva u području sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politike, reorganizacija i jačanje kapaciteta nadležnih institucija i inspekcija nužni su uvjeti za uspostavu novog integriranog pristupa sigurnosti hrane u Hrvatskoj, kompatibilnog s europskim zahtjevima.

Autor: Marinko Petković