Patlidžan više kupujemo nego što ga uzgajamo, računajući da uspijeva samo u toplijim područjima. Međutim, podijelićemo nekoliko savjeta i preporuka o njegovom uzgoju na principima organske proizvodnje.
Kroz priču sa ženama iz okruženja, primjetila sam da ostanu zatečene kada kažem da uzgajam patlidžan. Nerijetko me pitaju kako ga proizvodim i zar može uspijevati na našem podneblju ?! To me je inspirisalo da kontaktiram našeg vrijednog agronoma Muhameda Gariba i dobijem dodatne informacije o uzgoju ovog povrća, a onda saznam da ga svrstavaju u voće zbog njegovih sjemenki unutar ploda.
Kod mene se inače nalazi u plasteniku, zajedno sa paradajzom, paprikom i krastavcem. Kako mi je prošla godina bila prva i puna izazova, oko patlidžana se nisam naročito trudila, ali ove sezone nadam se boljem urodu.
Patlidžan (lat. Solanum melongena) pripada porodici pomoćnica. Uzgaja se prvenstveno zbog ploda spužvaste teksture pomalo gorkastog okusa, inače njegovog jedinog jestivog diijela. Ima vretenast i slabo razvijen korijen koji raste u dubinu do 80 centimetara. Stabljika mu je razgranata, grmolika i može biti visoka od 40 do 100cm, ovisno o sorti. Na njoj rastu naizmjenično raspoređeni listovi, te cvjetovi bijele ili svijetlo ljubičaste boje i mogu biti pojedinačni ili u grupi. Od nicanja do berbe treba proći 100 do 120 dana.
Uzgajao se u Kini, Indiji i Japanu još prije 3.000 godina odakle je stigao u Europu u 13. stoljeću, dok je na naše prostore došao tek 300 godina kasnije. Plod mu je ljekovit i u sebi sadrži mineralne tvari (kalij, fosfor, željezo, kalcij, magnezij), vitamine (C, B, K, karotin), bjelančevine, šećere i biljna ulja, te visok udio vode - oko 90 procenata. Preporučuje se za detoksikaciju organizma, kod slabokrvnosti, za poticanje funkcija žuči i bolji rad jetre, bolesti srca, tegobe sa mokrenjem, bolesti prostate i brojne druge.
Iako se tokom rasta razgrana, za njegov uzgoj nije potrebno mnogo mjesta, čak manje u odnosu na papriku i paradajz. Postoji i više vrsta patlidžana, koje se razlikuju isključivo po obliku i boji ploda, a kod nas je najzastupljeniji ljubičasti, ovalnog oblika. Veličina im može varirati pa tako imamo vrste koje teže od 50 grama do jednog kilograma.
"Riječ je o toploljubljivoj biljci, kao što su i paradajz i paprika pa zbog toga zahtjeva ljetne temperature i svjetlost. U našim krajevima sadnja počinje sredinom mjeseca maja, a u zaštićenim prostorima nešto ranije, odnosno, u aprilu", za Agroklub objašanjava Garib. Dodaje da se u hladnijim, sjevernijim područjima ta operacija pomjera čak i za neke tri sedmice u odnosu na toplije, južnije krajeve Bosne i Hercegovine.
Za vrijeme cvatnje i dozrijevanja plodova, potrebna mu je temperatura između 23 i 29°C, te veća vlaga. Vrijednosti ne bi smjele biti niže od 10°C jer bi to moglo usporiti ili zaustaviti rast pomenutog povrća, a prvi mraz će prouzrokovati njegovo sušenje i truljenje. Većinom se proizvodi iz presadnica, ali može i iz sjemena, s tim što se sjemenke naklijavaju krajem februara ili početkom marta i pikiraju u čašice prije sadnje. S obzirom da voli gnojivo, prilikom obrade tla, potrebno je zemlju pognojiti stajskim đubrivom ili peletiranim kokošijim gnojivom.
Tokom uzgoja potrebno je posebnu pozornost obratiti na biljke koje sa sade uz njega, te pri tom izbjegavati paradajz i krompir u blizini. Razlog za to je podložnost istim bolestima i insektima, a ukoliko ih posadimo blizu, povećat će se rizik od invazivnih napada u nasadu, što pod svaku cijenu želimo izbjeći. Patlidžan u svojoj blizini ne voli ni luk dok mu posebno godi prisutnost graha, boba, graška i svih vrsta kupusnjača. U principu, sve vrste koje su azotofiksatori poželjne su oko njega.
"Da bismo na prirodan način zaštitili usjev od raznih nametnika, preporučujem da prostor oko patlidžana obogatite raznim cvijećem i ljekovitim vrstama poput timijana, mažurana, peršuna, petunije, dragoljuba, kadifice, nevena ili nekih drugih", poručuje naš sagovornik, koji na imanju koristi isključivo prirodne preparate za zaštitu i uzgoj voća i povrća.
Kada je u pitanju navodnjavanje, za uspješnu proizvodnju potrebno je provoditi redovito zalijevanje. Zahtjeva 20 litara vode na kvadratnom metru i to svakih šest do sedam dana, s tim što mu je u vrijeme formiranja i plodonošenja potrebno nešto više vlage.
"Osjetljiv je na oscilacije temperature i vlažnosti. Tokom ljetnih dana kada vrijednosti prelaze 40 stepeni, mogu zaustaviti rast i razvoj biljke, što dovodi do deformacije ili ranog opadanja cvjetova, odnosno, zaustavlja se formiranje plodova", ističe ovaj stručnjak, napominjući da je rješenje postavljanje mreža za zasjenjivanje tokom ljetnih dana.
Prilikom uzgoja nužno je obezbjediti potporne kolce jer pojedine sorte patlidžana imaju plodove koji svojom težinom opterećuju grane grma što može dovesti do lomljenja i oštećenja stabljike. Općenito se koriste bambusovi štapovi ili posebni plastični stupovi za koje je stabljika vezana dok raste. U plasteniku se može upotrijebiti i kanap za vezanje, na način kao što se radi i za paradajz i papriku.
"Na otvorenom se preporučuje stvaranje humke, odnosno, nagrtanje zemlje do prvih listova kada je stabljika razvila sedam do osam listova. Na taj način se usjev učvršćuje, što je čini uspravnom i stabilnom. Cijela površina humke se dobro malčira, što će pomoći da se zadrži zemljišna vlaga i izbjegne rast samoniklih biljaka".
Što se tiče rezidbe navedene povrtarske vrste, preporučuje se šišanje bočnih izbojaka kako bi se što bolje biljka razgranala. Kod onih koje rode mnogo plodova, dobro je ukloniti nekoliko dok su još mali, tako da na svakoj biljci ostane samo do 15 njih. To jamči da ćete imati debele, lijepe patlidžane. Savjetuje se i uklanjanje grana koje rastu iz baze jer uzalud troše snagu i hranu usjevu.
Patlidžan je, kao i većina voća i povrća, osjetljiv na više bolesti i insekata. Plamenjača je jedno od najčešćih oboljenja. Toplota i velika vlaga potiču njen razvoj, zato budite sigurni da svoje biljke razmaknete što je više moguće. Tokom zalijevanja izbjegavajte vlaženje lišća jer to povećava njeno širenje. Najopasnija infekcija patlidžana je Verticillium daliae koja začepljuje žile (traheomikoza) i brzo dovodi do uginuća.
Redovito prskanje prirodnim preparatima od preslice, koprive, maslačka i drugim sličnim smjesama, ojačat će i osnažiti usjev, te štiti od razvoja bolesti. Lisne i štitaste uši, kao i krompirova zlatica najinvazivniji su insekti koji se javljaju na pomenutom povrću.
Tagovi
Autorica
