Dokazana je činjenica da sa 0,2 ha površine rentabilne proizvodnje kornišona jedna porodica od četiri člana može da normalno obezbijedi svoju egzistenciju na godišnjem nivou.
Naša zemlja jako je siromašna po pitanju kooperativne poljoprivrede. Skoro da na prste jedne ruke možemo nabrojati masovnije zastupljene biljne proizvodnje kod nas. Razlozi su razni, a jedan od njih je neracionalno eksperimentisanje sa novim kulturama bez prethodno izrađenih studija zasnovanih na praćenju njihovog uzgoja, u različitim mikroklimatima Bosne i Hercegovine. Svjedoci smo raznih propalih pokušaja populariziranja novih kooperativnih proizvodnji nekih, do sada, ne previše zastupljenih kultura u našoj državi.
U Hercegovini znamo svi šta se desilo sa proizvodnjom smilja. Također, još uvijek se sjećamo masovnih nasada u Bosni i to jagoda, maline i drugih bobičastih vrsta u manjoj mjeri, a da ne spominjemo promašaj sa aronijom. Pokušaj je bio i sa različitim tipovima paprika, a tu proizvodnju uništila je niska otkupna cijena od strane kupaca iz inostranstva gdje domaći otkupljivači nisu mogli ponuditi više cijene od aktuelnih, što je izazvalo nezadovoljstvo proizvođača.
Uzgoj voća u sjevernim dijelovima, poput Banjalučke regije, Tuzlanskog kantona, Brčkog, Semberije, dijelom i područje Goražda, obično ne urodi velikim uspjehom. Još se sjećamo otkupne cijene jabuke od 0,12 KM/kg iz 2017. što je uništilo nekolicinu proizvodnji ove popularne voćke. U Hercegovini se javlja produkcija trešnje, od strane velikih investitora i djelimično malih uzgajivača. Ona bi mogla biti zanimljiva za intenzivne kooperante kod nas, a naročito u području Unsko-sanskog kantona gdje je tradicionalno zastupljena u ekstenzivnom, ali i ekološkom uzgoju.
Historija gajenja ovog povrća datira još iz vremena bivše države kada su velike megalomanske korporacije poput firme Agrokomerc d.d. iz Velike Kladuše radile masovnu proizvodnju pomenute kulture. Podaci govore da se u to doba preko 5.000 kooperanata bavilo ovim poslom, samo u području Cazinske krajine (u tri općine).
Socijalni poredak stanovništva tog vremena oberučke je to prihvatio. Domaćice koje su bile nezaposlene imale su vremena da sa svojom djecom bez problema obrade bar 0,1ha ove povrtnice i time zarade znatna finansijska sredstva. Iako su tada prinosi po biljci bili dosta niži i sama ulaganja bila su manja. Tada se uzgoj obavljao bez špalira, kod nekih i bez sistema za navodnjavanje i sa minimalnim tretmanima zaštnitnim i sredstvima prihrane.
U poslijeratnom periodu, očigledno je da se javila potreba otkupljivača da ih na tržištu ponude, kao i značajne potražnje jer su ljudi iskazivali interes da opet stupe u kooperativnu proizvodnju ove vrste. Tako su sa poslovanjem otpočele razne zadruge, udruženja i firme u različitim krajevima Bosne i Hercegovine, koji su se odlučili da proizvode krastavac.
Uzgajivači nisu imali problema s otkupom kornišona kako se to dešavalo sa malinama ili jagodama. Zapamćene su samo dvije problematične sezone i to 2011. i 2017. kada se desio problem hiperprodukcije na nivou Evrope što je prozrokovalo probleme gdje pogoni u industriji prerade ove sirovine nisu mogli da "progutaju" sve nadolazeće količine od otkupljivača. To je prouzrokovalo takvu atmosferu, gdje se neka od tri aktuelne klase nije mogla otkupljivati zbog nemogućnosti njene pravovremene prerade u fabrikama. Također, na lokalnom nivou nije se moglo uspješno otkupiti, logistički i pravilno u prehrambenom smislu, pripremiti svu sirovinu i isporučiti u zemlje masovnije prerade poput Njemačke, Holandije, Poljske, Češke, Slovenije. Zbog ovog problema najviše su ispaštali poljoprivrednici iz Bosne i Hercegovine, Rumunije, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bugarske.
S obzirom na sve probleme u uzgoju povrća, možemo reći da je ovo zanemarivo i da su kornišoni najsigurnija kooperativna proizvodnja kod nas.
Prosječna porodica gdje je jedan supružnik uposlen sa dvoje djece mogu uspješno da obrade do 0,1 ha kornišona. Sa trenutnim naučnim dostignućima moguće je ostvariti prinos do 8 t/ha a prosjek je negdje oko 6 t/ha. Otkupne cijene za tri zastupljene klase kreću se u rasponu i kalibracijskim dužinama ploda:
Ako se uzgajivač pridržava uputa agronoma i radi sve pravovremeno, može da ostvari 70 odsto od ukupne proizvedene količine u I klasi koja je cijenovno najprofitabiljnija. Također, ni realan omjer II klase ne treba da bude zanemariv jer je i ona rentabilna iz čisto logičnog razloga, gdje se u jednom kilogramu druge klase nalazi skoro duplo manje plodova nego u prvoj, te činjenica je da, što je plod "stariji", teži je po jedinici zapremine.
Osnovna specifičnost ovog uzgoja koji privlači farmere je mogućnost uzimanja različitog repromaterijala iz poljoprivredne apoteke koja ugovara kooperativnu proizvodnju i koja je otkupljivač, ne samo ovog nego i svih ostalih artikala koji se nalaze u maloprodajama tog privrednog subjekta poput stočne hrane, raznih mašina, alata pa i njihovih priključaka, te različite opreme.
Na taj način, poljoprivrednik se akreditira tako da odgovara i njemu i samom otkupljivaču, koji robu izdaje po maloprodajnim cijenama gdje ima skromnu i nepretjeranu maržu a farmeru je to prihvatljivo jer svakako djeluje u okviru svog domaćinstva sa svojom porodicom pa se i sama berba kornišona te ostali poslovi mogu zabilježiti u planirane dnevne aktivnosti.
Ovakav pristup djelovanja jedne ruralne porodice mogao bi se okarakterizirati kao novi model novčanih podrški, a ujedno bi bio i potencijalni model spasa bosansko-hercegovačkog sela.
Kornišon se odlikuje velikom otpornošću prema vremenskim (ne)prilikama. Naravno, osjetljiv je u fazi cvjetanja jer preniske temperature (noćne ispod 14 stepeni), onemogućavaju normalno formiranje plodova, te očekivanu dnevnu količinu plodonošenja. Ali recimo, u fazi nicanja i porasta značajno je otporniji na vremenske inverzije u odnosu na na primjer paradajz i papriku. Brzo raste i odlikuje se agresivnim vigorom. Karakterističan je visok stepen vegetativnog oporavka i agronomi u Bosni i Hercegovini svjedoci su da se biljka vrlo brzo oporavi nakon grada, jakog vjetra i kiša. Potrebno je pravovremeno odraditi zaštitne tretmane te aplicirati nužnu prihranu kako bi se oporavila.
Svakodnevno plodonosi od kraja mjeseca juna do sredine septembra (nekad i u širim - užim intervalima, ovisno o proizvodnoj sezoni). Kad uzmemo u obzir, da se pored berbe, radi o, eventualno, 4-5 mjeseci intenzivnog rada. Naravno, ostaje prostora da se preostalih 7-8 mjeseci bavimo nizom drugih poljoprivrednih proizvodnji na gazdinstvu a svakako i uporedo sa radom sa kornišonima u mjesecima kada su poslovi oko njih aktuelni.
Najveća revolucija u modernizaciji proizvodnje desila se uvođenjem špalira u uzgoj gdje se kornišon bukvalno plete kroz mrežu i tako se održava čvrstim. Kako i sam ima jak vigor, ovo umotavanje biljaka još više ga potiče na rast. Praksa je odlamanje prvih 4-6 vegetativnih bočnih porasta koji su značajni nosioci plodonosnih mjesta. Tako se omogućuje jak porast usjeva prema gore a na svim etažama svakako će se dobiti novi bočni porasti, kao i samo plodonošenje na nodijusima.
Kornišon zahtjeva mnogo tretmana zaštitnim sredstvima. Ljetne kiše donose idealne uvjete za klijanje spora štetnih patogena pa treba pravovremeno voditi računa o zaštiti. Postoji i nekoliko agresivnih insekata te koprivina grinja, koja je najopasniji štetnik u proizvodnji krastavca kornišona kod nas. Tu je još i bijela leptirasta uš, zastupljena u državama poput Makedonije. Kod nas se rijeđe pojavljuje.
Da bi se zaštita obavila adekvatno i pravovremeno, treba nabaviti odgovarajuću opremu. Danas su u ponudi atomizeri, motorni ili akumulatorski. Jako su praktični i brzo obavljaju posao, a nisu teški za nošenje. Naime, novi momenti ezgodusa BiH stanovništva u sjeverne i zapadne zemlje, otežavaju poslove oko kornišona jer znatno je umanjena ponuda radne snage na tržištu rada ovih poslova. Ta situacija se riješava kod nas na način da neke zadruge same kupe traktor i velike voćarske atomizere kojima vrše zaštitu svojim kooperantima ukoliko oni žele tu uslugu. Ovakav vid obavljanja poslova pokazao se jako efikasnim kod najvećeg proizvođača kornišona u u BiH, Elvisa Kovačevića iz mjesta Zborište, općina Velika Kladuša. On je zasijao dva hektara korišona, a tretmane je obavljao traktorskim atomizerom.
Znatno olakšanje u fazama pripreme su mali kalibratori koji su instalirani na otkupnim stanicama. Klasiranje krastavca uzima puno vremena. Proizvođači navode kako jedna trećina dnevnog posla otpada na ovu aktivnost i to ih znatno usporava.
Još jedna mehanizirana faza je priprema humaka i udaranje stubova za naslon. Poljoprivrednici su samoinicijativno dizajnirali mašine koje ujedno apliciraju mineralna gnojiva, kreiraju humak, polažu malč-foliju preko njega, istovremeno i sistem za navodnjavanje "Kap po kap" a neke mašine odmah prave i šupljine za sjetvena (sadna) mjesta. Ovo je najznačajniji pomak u proizvodnji kornišona jer taj posao zahtjeva da farmeri na dan obavljanja pomenute faze moraju dodatno angažirati bar pet radnika po 0,1 ha ukoliko žele da za jedan dan pripreme cijelu parcelu. Instaliranje stubova za naslon putem traktora i utovarne ruke koja je agregatirana na traktor nije nikako zanemariva u pripremi parcele jer za tu fazu su potrebna 3-4 muška radnika jer svaki stub treba jako udariti ručnim pomagalima u zemlju (veći i jači čekići) tako da mreža može stajati čvrsto.
Moji lični savjeti za sve proizvođače kornišona u Bosni i Hercegovini bio bi da jedan dio zarađenih finansijskih sredstava od uzgoja ulože u trajne nasade u svom domaćinstvu. To savjetujem iz više razloga. Prije svega zato što se na ovaj način po drugi put naplaćuje jednokratni rad. Kako? Prvi put je u vidu isplate i premija koje su značajno visoke i model novčanih podrški u ovoj proizvodnji zastupljen je na svim nivoima vlasti (neke općine i gradovi nemaju poticaj za ovu kulturu dok svi kantoni u Federaciji, te same entitenske institucije imaju poticaje za ovaj uzgoj). Druga naplata bila bi kroz ulaganje u trajne nasade za koje bi inače teško bilo izdvojiti finansijska sredstva. Kada, nakon nekoliko godina (5-10) ovi zasadi stupe u punu rodnost, to će biti pravi ekonomski pogodak za domaćinstvo.
Trajni nasadi su budućnost. Zapuštene parcele su svuda oko nas. Visoki su troškovi njihovog održavanja, a uskoro i dolaze zakonske regulativne koje će narediti da te parcele moraju biti održavane ili date pod koncesiju. Nismo daleko od tih propisa. Podizanje trajnih nasada rentabilnih voćarskih vrsta omogućiće finansijsku isplativost održavanja pomenutih zemljišnih posjeda.
Iako prema nekim pričama, svakim danom sve se manje domaćeg stanovništva odlučuje za gajenje ovog povrća, to nije tačno. U zadnje dvije godine zabilježen je trend rasta od 10-20% zainteresiranih za ovaj vid uzgoja i kada uzmemo u obzir atmosferu koja vlada kod nas, to je jedan pozitivan trend kojim se možemo ponositi.
Odlazak ljudi van granica BiH u zemlje EU, kao i migrantska kriza, pandemija uzrokovana korona virusom, političke prilike i neprilike... Sve to negativno djeluje na domaću privredu. S obzirom na takve uvjete života, da se pozitivan trend jedne proizvodnje dešava, treba se zapitati zašto. To nam je dokaz koliko je ona isplativa i iz svog ličnog iskustva savjetujem svima da se povežu sa otkupljivačima koji su pokazali svoju ozbiljnost, likvidnost i dosljednost.
Agrar Bosne i Hercegovine mora se spasiti i svi trebamo da se uključimo u taj kompleksni proces i održimo postojeće proizvodnje svih usjeva.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
