Rentabilna proizvodnja kupusa u Sinjskom polju

Doima se kako se poljoprivrednici dalmatinskog zaobalja sve više okreću povrtlarstvu u sklopu ruralnog razvoja, ne bi li tako proizveli veće količine zdrave hrane, ne samo za svoje obitelji, nego i za tržište - znajući kako su i zahtjevi seoskog turizma izraženiji u odnosu na prijašnje godine. Osim proizvodnje krumpira, mahuna, kapule, češnjaka, krastavaca, patlidžana, zelene salate, blitve, špinata, mrkve, boba, slanutka, sočivice (leće) - tek ponegdje, raštike, rajčica, ljutike - opredjeljuju se za uzgoj glavatog proljetnog i jesenskog glavatog kupusa.

Proizvođači ističu kako je proljetni glavati kupus izvrstan na salatu, a svježi jesenski za kiseljenje - ribani i glavati. Dodaju kako se kiseli kupus najčešće koristi u kućanskim zimskim jelima, posebice u pripravcima sarme odnosno sinjskih 'arambaša', također sa suhim mesom, osim salate. No iako je riječ o ljekovitoj zeljastoj biljci, stručnjaci tvrde kako se taj kupus još uvijek malo koristi u prehrani čovjeka, posebice u prehrani mlađe populacije.

U Sinjskom polju najrentabilnija tradicionalna proizvodnja glavatog kupusa

A proteklih i ovih jesenskih dana, posebice subotom, na sajmovima odnosno 'pazarima', 'dernecima' i tržnicama u gradovima, ne samo u dalmatinskom zaobalju, priobalju i na otocima, mogu se vidjeti hrpe glavatog kupusa, poljoprivrednog proizvoda, što ga proizvođači nude potrošačima po cijeni od dvije kune za kilogram. Gotovo ista cijena je i kupusa 'ribanca' što ga vlasnici, prema želji kupca, režu na stroju uz hrpe svojih glavica.

Riječ je o povrtlarskoj kulturi koja se na području Dalmacije tradicionalno najviše uzgaja u Sinjskom polju i Smradovu, ali ponegdje i u dolcima Zagore. I tijekom ove godine proširio se krug uzgajatelja glavatog kupusa u Cetinskom kraju, među kojima ima i onih koji u takve projekte investiraju i do 300 tisuća eura - u obradu zemljišta, uzgoj, izgradnju i opremu pogona s kadama i bazenima za kiseljenje - kako bi u skladu prikladne suvremene tehnologije proizveli i tržištu ponudili čak i više stotina vagona te namirnice. Mnogi poljoprivrednici, ne samo oni, kažu kako vide budućnost u takvoj povrtlarskoj kulturi, dok su se neki od njih tijekom ove godine okušali i u uzgoju rajčica. Tako je, primjerice, u vrtlu jedne cetinske obitelji proizvedena rajčica teška 0,70 grama, dok su njih pet bile teške 3,40 kilograma, no problem je u tome što rajčica-jabučarka, kao autohtona dalmatinska sorta, sve više nestaje.

"Osim naglašene proizvodnje češnjaka, ove smo godine u sklopu razvojnog programa naše obiteljske tvrtke Obrt Delma uspješno realizirali i projekt proizvodnje mahuna i prerade glavatog kupusa u Obrovcu Sinjskom. Na 55.000 sadnica ubrali smo oko 100 vagona glavatog kupusa. Otkupljene su gotovo sve ugovorene količine proizvoda prema tržišnim uvjetima te je naš kupus u glavicama završio u Šibeniku. Na svojoj njivi smo ubrali i prodali i više od dvije tone mahuna, a u obje navedene povrtlarske kulture na površini zemljišta od 1,5 hektara utrošili smo goleme količine vode. Morali smo ih češće zalijevati uslijed ljetnih ekstremnih vrućina, no taj samo teret lakše osjetili zahvaljujući blizini izdašne rijeke Cetine. Unatoč svemu zadovoljni smo kvalitetom i ukupnim prinosom te otkupom. I paprika na ovom području može dobro uspijevati, u lijevom zaobalju Cetine s obzirom na uvjete, dok je rajčica jako zahtjevna i ta je povrtlarska 'dama' posve osjetljiva.

Razmišljamo kako bismo vratili proizvodnju ljutike, koja nije toliko zahtijevna, gotovo kao i češnjak. Naime, ljutika je priča za sebe i ona je poljoprivredna kultura ovog podneblja, baš kao i slanutak koji proizvodimo, te uspijeva na najjednostavniji način. Nama je cilj proizvoditi poljuprivredne kulture koje ne uvjetuju i ne zahtijevaju paletu kemijskih proizvoda. To se može postići samo vraćanjem starih poljoprivrednih sorti", ističe Luka Balajić, čije mišljenje dijeli i njegova supruga Marina.

Obrt 'Delma' uspješno realizirala i projekt proizvodnje kupusa - oko 100 tona

Oboje vole reći kako je poljoprivreda 'tvornica na otvorenome' koja je oduvijek zapošljavala mnogo ljudi, ali je ona ujedno i tvornica kakvu sada diljem dalmatinskog zaobalja i gotovo u svim sredinama Lijepe naše naslijeđuju potomci svojih predaka - uglavnom napuštenu, zapuštenu, kao neobrađenu njivu zaraslu u korov.

"To je i tvornica kojoj je potrebno najmanje papirologije i za koju su početni financijski ulozi, gotovo neznatni, u odnosu na gospodarske djelatnosti, a brzo se vraćaju investitoru. U dalmatinskom zaobalju je potrebno stvoriti takvu tvornicu na otvorenome koja bi mogla zaposliti mnoštvo nezaposlenih, mladih ljudi. Taj bi se projekt mogao lakše ostvariti kroz program ruralnog razvoja, obnovu sela i starih poljoprivrednih kultura, te obrtničkih zanata od kojih mnigi izumiru. Moraju se učiniti dodatni napori kako bi se zaposlili mladi ljudi te ih više motivirati zadržati na djedovini, jer za sve to ima potencija, zašto postoji i opravdana ekonomska računica, posebice za poljoprivrednike. Vjerojatno smo jedni od rijetkih koji kažu kako se poljoprivreda itekako isplati", poručju Luka i Marina Balajić, koji u razvoj svog mladog obiteljskog obrta ulažu i dodatna financijska sredtva, uz maksinalne fizičke napore.

Na sinjskom pazaru, sajmu koji se održava na prostoru u dijelu hipodroma, nedavno smo zatekli mnoštvo proizvođača glavotog kupusa ne samo s područja Cetinskog kraja, koji su osim kupusa nudili svoje ine proizvode - krumpir, kapulu, češnjak, ječam, pšenicu, paprike; a majstori ručni poljoprivredni alat (motike, sjekire, kosire, lopate, čekiće, kliješta), drvenarije. Tek ponešto svinja nudilo se na bivšem starom sinjskom 'Pazaru' koji je godinama napušten, sada zapušten, a njegov prostor je prvotno namijenjen za izgradnju novih zgrada (OŠ Fra Pavla Vučkovića i Glazbenu školu).

Mlade više motivirati za poljoprivredu kroz ruralni razvoj i seoski turizam

"Moja se obitelj tradicionalno bavi proizvodnjom glavatog kupusa, krumpira, kapule, češnjaka. Ove godine ćemo uz tešku muku i trud ubrati i plasirati na tržište više od 50 tona ranog i kasnog glavatog kupusa. Prodajem ga po cijeni od po 2 kune za kilogram u glavicama, a tolika cijena je kilogram 'ribanca'.

Ovogodišnja je ponuda kupusa, kao i svih poljoprivrednih proizvoda, veća od prodaje. Očito, potrošači nemaju novca pa se svugdje loše prodaje - u Sinju, Trilju, Cisti, Zadvarju, Makarskoj, Splitu, Solinu, Trogiru - svugdje gdje god nudim svoje proizvode. Ove godine sam proizveo i 10 tona krumpira i prodajem ga za 3 kune po kilogramu. Najteži problem mi je što moram izdvojiti znatna sredstva za gorivo koje mi je neophodno ako želim dopremiti svoje proizvode na tržnice, pazare, sajmove...Poljoprivredne kulture uzgajam na svom zemljištu uglavnom u Smradovu i Sinjskom polju gdje neobrađenih njiva njaviše ima u privatnom vlasništvu", ističe Ante Smoljo Vojin, poljoprivrednik iz Glavica, dodajući kako bi na njivama ubuduće želio vidjeti više mladih ljudi.

Smoljo podsjeća kako je među najpoznatijim proizvođačima kupusa u Cetinskom kraju te na cijelom području Dalmacije bio Vinko Vučić Vitez, sa svojom obitelji, također iz njegova sela, koji je dokazao kako se tvornica hrane može napraviti i na oranici, ali je zato ulagao u zemlju i strojeve. Ali ne samo on, nego i još mnoga obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Glavicama. No, za Vučića ističu kako je njegova obitelj tijekom samo jedne godine na svojim njivama u Sinjskom polju, Smradovu i parcelama u neposrednoj blizini obiteljskih kuća zasadio 250.000 struka ranog, srednjeg i kasnog kupusa, kada mu je dobro rodio unatoč obilnim proljetnim kišama i dugotrajnim ljetnim sušama.

Baš te godine, ističe Smoljo, Vučić je imao oko 300 tona kupusa u glavicama, a po svojoj kvaliteti i okusu, posebice se isticao ribanac, poznat potrošačima širom cijle Dalmacije i susjedne Bosne i Hercegovine. Prodavao ga je po prosječnoj cijeni koja i nije bila tako visoka u odnosu na ine prehrambene proizvode, iako je mogla biti i opravdano veća ako uzme u obzir uloženi trud oko uzgoja kupusa, sredstva za kupnju gnojiva, sjemena, goriva; pa zaštitna sredstva i troškovi oko prijevoza i slično.

Među najpoznatijim proizvođačima kupusa - obitelj Vučić iz Glavica

"Inače, kupus treba posijati i u rasodu ga zalijevati i plijeviti. Zatim ga presaditi na pripremljeno zemljište gdje će dalje rasti, zatim okopavati i nekoliko puta, gnojiti ga, zaštititi ga od bolesti te rezati glavice, tovariti i odvoziti do bazena. Slijedi također zahtjevna faza obrade u kojoj treba mnogo ljudskih ruku unatoč suvremenoj mehanizaciji. Tek tada treba mnogo ruku, dok se glavice izribaju i 'ribanac' stavi u bazene, a nakon toga kad za to dođe vrijeme, kupus se vadi i otprema na tržište. Tako se utroši dosta vremena i snage, znanja i umijeća, sredstava u proizvodnju kupusa - oko njegova i spremanja 'ribanca' te kiseljenja. Ali to nama nije teško, jer smo navikli. Naime, kupus u Glavicama uzgajamo po tradiciji, i to je gotovo svima jedini ili glavni obiteljski prihod", kaže Smoljo.

Napominje kako je Vinko Vučić Vitez bio jedan od marljivih i nesebičnih ljudi, mehaniziranih poljoprivrednika deveteročlane obitelji, koji je služio (i služi) uzorom mnogim proizvođačima povrtlarskih kultura posebice kupusa. Smoljo ocjenjuje kako seljaku ni danas ni nije tako teško obrađivati zemlju ako ima primjerenu poljoprivrednu opremu te osigurano tržište za svoje proizvode, kako je to bilo baš Vučiću koji je svoj posjed obrađivao suvremenim poljoprivrednim strojevima. Imao je tri traktora i sve potrebne priključke (plugove, drljače, freze, kosilice, sijačice, sadilice kupusa, prikolice, dvije rezalice glava kupusa), zatim i dva stroja za ribanje, četiri motora za navodnjavanje i odgovarajuće 'topove' i prskalice, dakako i dva kamiona dvotonca. I sam Vučić je isticao kako je vrijednost mehanizacije njegove obitelji tada bila iznimno velika, ne računajući u to još deset bazena kapaciteta od po 3000 kilograma ribanog kupusa, niti objekte.

Govorio je kako se njegovoj obitelji, koja je se tradicionalno bavi proizvodnjom kupusa, opet isplatilo raditi, jer ona je taj posao oduvijek cijenila i voljela. Godišnje bi čak šest puta morala zalijevati 250.000 strukova kupusa, ali ni to Vučićima nije bilo tako teško koliko rezanje glavica kupusa, ribanje i stavljanje u bazen. Pričali su kako im nije žao što su ostali na zemlji odnosno u poljoprivrednoj proizvodnji, jer bi trud zaboravili kad bi vidjeli rezultate. Bili su zadovoljni savjesno obavljajući poslove od kojih su živjeli. Znali su kako im je proizvodnja, obrada i prodaja kupusa bila jedini godišnji izvor prihoda. Poljoprivredna aktivnost im je znatno olakšana strojevima i drugom opremom. Vučići bi ktkada govorili kako im smeta to što još nije regulirano navodnjavanje Smradova, najplodnijeg polja ne samo u Cetinskom kraju koje bi moglo, računali su, hraniti pola Dalmacije.

Osim kupusa Vučići se potvrdili i u proizvodnji inih povrtlarskih kultura

No, osim uzgoja kupusa, Vučići su se zanimali i za proizvodnju krumpira, rajčica, paprike, krastavaca, tikvica, mrkve, graha, i luka. Uz to, oko šest hektara zemljišta su imali pod djetelinom i drugom travom pa bi u toku godine i za prodano sijeno skupili nešto novca. Ali je glavno zanimanje te glavičke obitelji bila proizvodnja glavatog kupusa. Tome je bila podređena svekolika njihova obiteljska aktivnost, a nikad im nisu bile lake četiri žetve u toku jedne kalendarske godine, odnosno 12 mjeseci za što je, ruku na srce, trebalo mnogo snage, rada i truda, strpljenja i upornosti, optimizma, čekanja i odricanja. No uvijek su bili na okupu, osobito ljeti kada bi zaprijetila opasnost i od žege, tuče, požara, ne računajući i poslove oko navodnjavanja i prskanja kako bi se zametnute glavice kupusa i zaštitile od svake elementarne nepogode.

Za povrtlarski proizvod Vučića iz Glavica bili su zainteresirani gotovo svi ugostitelji, hoteli i restorani u gotovo u cijeloj Dalmaciji s kojima je ta obitelj na vrijeme zaključivala odgovarajuće ugovore - još dok bi se kupus glavičao i rastao u Sinjskome polju, Smradovu i na njivama u blizini njihovih kuća. Uvijek bi im bilo drago kad bi vidjeli rezultate svoga rada, bili zadovoljni njihovi proizvođači i potrošači na području od Zadra do Dubrovnika, te na srednje-dalmatinskim otocima i u susjednoj Bosni i Hercegovini. To ih je, govorili su, pokretalo u novi radni zalet, paleći strojeve i odlazeći na njivu.