Krumpirova zlatica vrlo brzo razvija otpornost na insekticide pa s njima treba biti oprezan i štedljiv. Pomoći mogu list bazge, druge biljke, ali i - smrdljivi martini!
Krumpirova zlatica (Leptinotarsa decemlineata), kako je poznato svim proizvođačima, je najvažniji štetnik krumpira. Javlja se na svim lokalitetima gdje se uzgaja krumpir, osim u planinskim područjima s većom nadmorskom visinom. Ovaj kukac ima četiri stadija ličinke i dvije generacije godišnje pa je proizvodnja skoro nemoguća bez suzbijanja ovog štetnika.
Visoke temperature pogoduju ishrani zlatice što dovodi do bržeg polaganja jaja tijekom svibnja i lipnja, praveći ogromne štete ako se ne obavi njihovo suzbijanje. Na taj način prinos može biti smanjen i do 50%, a nekada čak i izostati. Pored krumpira, česte štete se javljaju i na rajčici i plavom patlidžanu. Glavna preventiva od ovog štetnika je prostorna izolacija, odnosno, novo polje krumpira bi trebalo biti što dalje od polja na kojemu ste uzgajali krumpir prethodne godine. Ovo je štetnik koji vrlo brzo razvija rezistentnost (otpornost) na insekticide.
Da bi odložili pojavu rezistentnosti, suzbijanje treba obavljati samo ako je broj insekata za prvu generaciju veći od 20 zlatica na 5 biljaka, odnosno 15 za drugu generaciju. Također, jednu generaciju smijete suzbijati najviše jedan put tijekom godine s jednom grupom insekticida.
U slučaju da je potrebno obaviti i drugi tretman nakon 7 dana (ostvaren kritičan broj ličinki ili imaga) primijeniti insekticide drugog mehanizma djelovanja. Obratiti pažnju na lokalnu prisutnost štetnika, jer često nije potrebno raditi tretman cijele parcele, veća samo njenih dijelova gdje je prisutan štetnik. Insekticidi koji se koriste za suzbijanje krumpirove zlatice su na bazi sljedećih aktivnih tvari: chlorpirifos, cipermetrin, dimetoat, bifentrin, deltametrin, imidakloprid itd.
U ekološkoj biljnoj proizvodnji, gdje upotreba kemijskih sredstava nije dozvoljena, kao i u integralnoj zaštiti bilja koja se u suvremenoj proizvodnji sve više potencira, a upotreba kemijskih sredstava se svodi na minimum, suzbijanje ovog štetnika se može provoditi mehaničkim i biološkim mjerama. Mehaničke mjere podrazumijevaju sakupljnje imaga i ličinki i njihovo uništavanje, što je moguće i ekonomski opravdano samo na manjim parcelama.
U eko proizvodnji, pored dozvoljenih kemijskih sredstava, je moguće koristiti i neka alternativna sredstva iz prirode. Jedno od takvih sredstava koje se može primijeniti je otopina od listova bazge (miris bazge kamuflira miris krumpira kojeg zlatica, u potrazi za hranom, ne može pronaći).
Slični efekti se postižu i s otopinom koprive kao i grančica tuje koje sadrže otrovne tvari zbog kojih zlatica prestaje jesti krumpir i većinom ugine. Također se preporučuje i otopina duhana i topole, a i sjetva biljaka (pored krumpira), kao što su grah, kamilica i hren, koje svojim mirisom odbijaju krumpirovu zlaticu. Tretiranje krumpira navedenim organskim sredstvima treba ponavljati svakih pet do deset dana, ovisno od napada.
U novije vrijeme, u razvijenim zemljama, se koristi i biološka kontrola štetnika koja se bazira na primjeni njihovih prirodnih neprijatelja (predatori, parazitoidi i patogeni). U našim krajevima je najpoznatiji smrdljivi martin, kao prirodni neprijatelj krumpirove zlatice, koji isisava mlade ličinke, kao i neke vrste pauka koje se hrane ličinkama zlatice, pa je i ovo razlog zašto ne treba koristiti insekticide, bez velike potrebe, jer ćemo uništiti i korisne kukce.
Prirodni neprijatelji se mogu osigurati održavanjem prirodne populacije kao i njenim uvećanjem ili unošenjem (primjena pojedinih biopesticida). Protiv ovog insekta veoma efikasno može se koristiti bakterija Bacillus thuriengiensis tenebrionis. Preparati proizvedeni od ove bakterije su našli veoma široku primjenu u biološkoj zaštiti. Djeluje tako što, unesena u tijelo insekta hranom, bakterija luči toksične kristale koji razaraju crijevni trakt insekta. Štetnici prestaju s ishranom jedan do dva dana nakon unošenja preprata, a uginu nakon 3-5 dana.
Iskreno se nadam da će ovakav način zaštite u budućnosti postati obavezna mjera zaštite na većini uzgajanih biljaka, a integralna i organska zaštita biti, i zakonom, obavezna mjera. U tom slučaju će se određena kemijska sredstva primjenjivati tek kad se iscrpe sve druge mjere predviđene biološkom i integralnom zaštitom bilja.
Autorica: Radmila Pašić, Savjetodavna RS
Tagovi