Pola onoga što proizvedemo - bacimo

U Europskoj uniji prosječna potrošnja kruha je oko 60 kilograma po glavi stanovnika, a u Hrvatskoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 68,5 kilograma. Godišnje se proizvode oko 300.000 tona kruha, a rijednost proizvodnje procjenjuje se na oko 450 milijuna eura godišnje. Osnivanjem Hrvatske udruge proizvođača pekarskih i slastičarskih proizvoda, razjedinjenost pekara i slastičara ipak je vidno smanjena. Težinu udruzi daje činjenica da su među članicama dvije od tri najveće pekarske industrije u Zagrebu - Klara i Pan Pek, dvije najveće u Istri - Radnik Opatija i Puljanka te Pekara Babić iz Zadra i Pogača iz Dubrovnika i Čakovečki mlinovi, čiji je suvlasnik i predsjednik Uprave Stjepan Varga izabran za predsjednika Udruge. Osnivačkoj skupštini u prosincu 2013. je prethodio stav pekarskih i slastičarskih tvrtki i obrta da struka u Hrvatskoj nema takvog oblika udruženja koje bi efikasno, na interesnoj osnovi, rješavalo zajednička pitanja vezana za stvaranje uvjeta za boljitak ovih gospodarskih grana.

Procjenjuje se da se oko 1500 objekata bavi pekarstvom i slastičarstvom te da u njima radi oko 30.000 ljudi. Više je problema koji muče pekare i slastičare, a neki od njih pogoršali su se nakon ulaska Hrvatske u EU. Prvi je razlika u cijeni kruha, koji je u Hrvatskoj gotovo 50 posto jeftiniji nego u Austriji, Njemačkoj ili Sloveniji. S tako niskom cijenom naši pekari ne uspijevaju ostvariti prihode koji im omogućuju investicije, što ih čini preslabima za otpor nadolazećoj europskoj konkurenciji. Pritisci na cijenu kruha nisu samo tržišni, nego i politički i medijski.

Kad poskupe energija, rad ili transport, pekarima se prigovara što podižu cijenu kruha, a kad se uvede PDV na kruh, opet se od pekara očekuje da progutaju taj trošak, iako im je prosječna stopa profitabilnosti samo 1,2 posto, a 60 posto ih je u gubitku. Nije ni rijetkost da inspektori zbog razmjerno malih prekršaja zatvaraju pekare i na 30 dana. Česte su kazne i zbog nepotpune deklaracije proizvoda, jer su kod nas zahtjevi za deklariranje previše detaljni, smatraju pekari. Ipak, vjeruju da se može naći kompromis s inspekcijom o minimalnom sadržaju deklaracije da bi potrošač bio obaviješten, a da pekarima to ne bude preopterećenje. Nedostatak radne snage i nesigurnost te potplaćenost veliki su udar za radnike, ali i pekarske obrte.

Pitaju i zašto su još obvezni ručno evidentirati sve ulaze brašna odmah po zaprimanju u tzv. KEUB knjigu, kad im je evidencija ulaza i izlaza robe već odavno elektronička. Tek je zadnjim izmjenama Pravilnika o proizvodnji brašna i pekarskih proizvoda uvedeno elektroničko vođenje KEUB-a, ali samo za tvrtke kojima je ukupni godišnji promet od proizvodnje pekarskih proizvoda iznad pet milijuna kuna. Ipak, najveći problem pekarstva i slastičarstva je povrat kruha. Država im, naime, priznaje samo sedam posto neoporezivog povrata, a sve preko toga smatra se prihodom na koji moraju platiti PDV i na kraju godine porez na dobit.

Tako je stvarni povrat kruha često i 25-30 posto. Iako dio vraćenog kruha završi kao stočna hrana, velike se količine bacaju kao komunalni otpad. Godišnji gubitak pekara na povratu iznosi i preko 50 milijuna eura, odnosno oko 400 milijuna kuna, što je preračunato oko 100 tona kruha dnevno ili više od 10 posto ukupne vrijednosti proizvodnje. Godišnji otkup žitarica je oko 800 milijuna kuna, pa ispada da na kraju bacamo pola vrijednosti žitarica koje požanjemo. “I tko onda može reći da Hrvatska nije bogata zemlja?”, pita se Stjepan Varga.

Foto: depositphotos.com