Šta treba znati o stajnjaku i gdje najviše griješimo?

Stajnjak se uglavnom primjenjuje mašinskim rasturačima kojima se i prenosi na parcelu. S đubrišta se ne uzima odjednom po cijeloj površini, kako se ne bi izložilo isparavanju odnosno gubicima, nego se uzima s jednoj kraja, po čitavoj dubini. Prvo se uzima s onog kraja gdje se najprije počeo sakupljati i gdje je najzreliji. U traktorsku prikolicu ili drugo prijevozno sredstvo tovari se mašinskim utovarivačem ili vilama.

Kada zaorati?

Po parceli se rastura ravnomjerno, a u nedostatku mašinskog rasturača, to se radi vilama. Ako se rasturi neravnomjerno, usjev kasnije može biti nejednake bujnosti, odnosno tamo gdje je bačena velika količina može se pojaviti polijeganje. Ovo se obavlja neposredno pred oranje i odmah zaorava.

Ne smije se rasturati mnogo prije zaoravanje jer u tom slučaju nastaju veliki gubici azota, a baš se u tome na našim selima najviše griješi. Prema nekim istraživanjima, zaoravanjem nakon šest sati gubi 21 posto svoje vrijednosti, a za 24 sata 6-30 posto, za četiri dana 15-56 posto, a za tri mjeseca 26-61 posto.

Zbog ovolikih gubitaka hranjive vrijednost, kada je izložen hlapljenju i sušenju, ne preporučuje se njime prihranjivanje usjeva u toku vegetacije, iako postoje i podaci da zimsko prihranjivanje pšenice i lucerke pozitivno djelovalo na njihove prinose. Ovaj pozitivan utjecaj pripisuje se činjenici da on smanjuje oštećenje usjeva od mraza, povoljno djeluje na fizičke osobine površinskog sloja tla i da hranivima koja se iz njega ispiru u zonu korijena poboljšava ishranu biljaka. Iako su i ovakvim načinom zabilježeni njegovi korisni efekti, gubici su toliko veliki da je svakako bolje ako se on zaore prije sjetve tih usjeva.

Šta je potrebno znati za pravilnu manipulaciju stajnjakom?

Kao prednost zimskom prihranjivanju stajnjakom spominje se racionalnije korištenje radne snage i mašina (van sezone, umjesto u sezoni najvećih radova u polju). Ako se stajnjak doveze na parcelu u vrijeme kada se neće zaorati, tada ga treba ostaviti na hrpi na kraju parcele i pokriti zemljom do vremena zaoravanja.

Kako se u našim uslovima zemljište ore pretežno u jesen (ili bi barem tako trebalo), kako za ozime tako i za jare usjeve, onda se i stajnjak unosi u to vrijeme. Ako se par ore u proljeće ili ljeto (za postrne usjeve), može se zaorati i tada. Općenito, u kontinentalnoj klimi bolje je u jesen, a u vlažnoj prednost se daje proljetnom zaoravanju.

Dubina zaoravanja

Dubina zaoravanja zavisi prije svega od dubine oranja. Na težim tlima, gdje su uslovi za razlaganje slabiji, zaorava se pliće, a u lakšim dublje. Nedostatak plitko zaoranog tla je što ga oruđa dopunske obrade (cultivator, drljača i slično) iznose na površinu.

Ponegdje se primjenjuje i svjež stajnjak, a prednost njegove primjene je što nema spremanja i zrenja na đubrištu, time mu se smanjuju i gubici. Međutim, takav ne treba rasturati na parcelu vremenski blizu sjetve ili sadnje jer njegova burna fermentacija može škoditi mladim biljkama i sjemenu pri klijanju. Svjež i nezreo stajnjak posebno može štetiti šećernoj repi.

Nezreo slamnat stajnjak prije rasturanja treba isjeckati sječkom. Takav, pored izvjesnih koristi, ima brojne nedostatke, kao što su: otežano rasturanje i zaoravanje, sporo razlaganje i djelovanje u tlu, izazivanje azotne depresije, mogućnost oštećenja klice usjeva zbog povišene temperature i amonijaka i slično.

I zrenje na đubrištu ima svoje nedostatke, tokom te fermentacije se gubi veliki dio organske materije, azota, kalija i fosfora.

Količina stajnjaka

Količina stajnjaka za đubrenje zavisi prije svega od raspoloživosti i ekonomičnosti primjene, zatim od tla, klime, usjeva, predusjeva, plodoreda, dubine oranja i slično. Zemljišta siromašna humusom, glinovita i pjeskovita treba đubriti obilnije, jer im stajnjak popravlja fizičke, hemijske i biološke osobine.

Njime se đubre one kulture koje ga najviše iskorištavaju, a to su okopavine, koje pretežno imaju dug vegetacioni period. Oni koji dođu posljednjih, koristit će njegovo produženo djelovanje.

Niska norma stajnjaka iznosi do 20 tona po hektaru, visoka 30-40 i vrlo visoka preko 40 tona. Najčešće se đubri srednjom normom. No, na imanjima koja imaju mnogo stoke i veliku količinu stajnjaka, đubri se visokim normama.

U nekim posebnim slučajevima kao što je proizvodnja skupih biljaka (cvijeće u staklenicima) daju se količine od 500 i više tona po hektaru. To mogu rentabilno da podnesu samo skupi proizvodi. Iako je riječ o đubrivu s nikom koncentracijom N, P i K, njime se tlo đubri u velikim količinama, pa se tako ipak daje velika količina hraniva.

Pet je vrsta stajnjaka - koji ima najjače dejstvo?

Stajnjak u tlu djeluje više godina, ovisno od osobina zemljišta i klime, dubine zaoravanja i norme primjene, sistema obrade. Uzima se da se glavnina njegove vrijednosti za tri godine, i to u prvoj 50 posto, u drugoj 30 posto, a u trećoj 20 posto.

U lakšim tlima njegovo razlaganje je brže pa i djelovanje kraće (1-2 godine), a na teškim se razlaže sporije i djeluje duže (4-5 godina). U vlažnoj klimi traje kraće, a u suhoj duže. Pored ostalih vrijednosti, pokazalo se da djeluje korisno i protiv erozije na nagibima.

_{Izvor: "Kalendar poljoprivrednih radova".}