Međimurski vinari: Obitelj Brezovački

- Kako vrijeme prolazi, sve je teže. Cijena vina ne može se podizati, a troškovi (od umjetnog gnojiva preko repromaterijala do goriva) višestruko rastu iz godine u godinu. U posljednjih deset godina, cijena vina porasla je samo za 2 do 3 kune, s čime je porast troškova nemjerljiv. S nekim proizvođačima vrhunskih vina iz Slovenije povezani smo prijateljstvom i rodbinski te iz prve ruke vidimo kamo idemo. Ulaskom u Europsku uniju, protiv kojeg ću glasati, donosi nam samo nove probleme. Tržište će preplaviti jeftina i nekvalitetna roba, a ekonomska moć građana će padati, što znači da kvalitetu koju i mi, međimurski vinari, nudimo neće moći kupiti. Za značajnije proširenje vingorada u Međimurju više ni nema mjesta, pa smo zakinuti i u tom, višom silom. Ali, političke stranke ništa od toga ne vide i samo srljaju u EU parlament nadajući se ostvarenju dobrih plaća od po 15.000 eura. To im je, zapravo, jedini cilj. Država nas je udarila i zakonom o nepušenju zbog kojeg nam je prodaja pala za 60 posto. Kakva smo mi to turistička zemlja u kojoj se ne smije zapaliti cigareta na javnom mjestu?! - odrešito je naš razgovor započeo međimurski vinogradar Željko Brezovački (58) iz Železne Gore koji posao polako predaje u mlade ruke - sina Edvarda i snahe Božice.
Gorak okus zlatna kapljica dobiva i od aktualne situacije u kojoj poljoprivrednik uglavnom izvlači tanji kraj. Željko Brezovački to je osjetio i na vlastitoj koži:
- Od vinogradarstva i vinarstva moja obitelj isključivo živi od 1993. godine, kada sam dobio otkaz u Sloveniji u kojoj sam godinama radio kao vozač u međunarodnom prometu. Nakon nekoliko milijuna kilometara, dočekala me hrvatska burza rada na kojoj sam iz mjeseca u mjesec morao satima čekati na red s Romima i ostalim nezaposlenim ljudima. Čekati što? Bolju budućnost? Vidio sam da od toga nema ništa, a sinovi su još bili školarci i trebalo je prehraniti obitelj. Još prije te 1993. počeli smo kupovati zemlju i saditi mlade vinograde te posjed koji je zasnovao moj otac. S dva hektara došao sam do današnjih sedam, međutim, uz teška odricanja i muku. Nisam uspio ostvariti pravo na sredstva za kapitalno ulaganje, što me jako zakočilo u razvoju. Zato i danas živimo od dana do dana, usprkos velikim naporima koje ulaže cijela obitelj. Nemamo kamo jer vinogradi su jedini izvor prihoda i jedina nada za budućnost. Da bih podrum i kompletnu ponudu doveo do željenog statusa, trebalo bi mi oko 150.000 eura, međutim, nikako ne pod nepodnošljivim uvjetima kakvi sada vladaju. Osim toga, kad u bilo koju banku uđem kao poljoprivrednik, nisam im zanimljiv - kaže Željko koji sa sinom Edijem polako uređuje i kušaonicu u kojoj će nuditi i hranu, kako bi što spremniji iz teških vremena prešao u još teža.

Državne prevare

Naš je sugovornik povjerovao da će ostvariti pravo na poticaje, o čemu se intenzivno pisalo, ako u svom obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu zaposli ljude. U njegovom slučaju - sina i snahu koji su tada bili na burzi rada.
- Zaposlio sam ih i ne samo da od subvencije nije bilo ništa, nego smo morali pod hitno mijenjati model. Na sina i snahu prepisao sam dio zemlje te sada sami vode gospodarstvo jer je tako jeftinije nego da im ja kao poslodavac uplaćujem iznose za mirovinski i zdravstveni fond. To su apsurdi kojih valjda nigdje u svijetu nema, nego samo u Hrvatskoj - dodaje naš sugovornik.
- S druge strane, država stimulira nezaposlenost različitim socijalnim davanjima i pomoćima, što se u našem poslu direktno odražava na nemogućnosti pronalaženja radnika u sezoni. Svake je godine sve teže i teže doći do radne snage jer više nitko neće raditi i postavljaju sve višu cijenu - dodaje Edi Brezovački.

Radost iz bačve

Od 1969. do 1997. Željko Brezovački je kao muzičar imao brojne prilike razveseljavati ljude. Svirao je bubnjeve, trubu i bariton, a u Sloveniji se nekada na jednoj svadbi mogla zaraditi solidna plaća. Od tih vremena ostala je samo sjeta. Usprkos gorčini koju mu ostavlja aktualna situacija, Željku radost, ipak, donese dobro odnjegovana kapljica.
- Ova je godina takva. Puna iznenađenja. Isprva ništa nije slutilo na dobro. Previše kiše, napad bortritisa i, u konačnici, povišene kiseline... međutim, ono što sada kušam u podrumu neočekivano je dobro. Ima tu i nešto znanja te puno iskustva, a ako to uložiš u njegu vina, i priroda će malo pomoći - priča Željko Brezovački.
U vinogradima obitelji Brezovački uspijevaju sorte sauvignon, rajnski rizling, muškat ottonel, graševina i šipon koje plasiraju po Međimurju, Podravini i okolici Vrbovca. Posadili su i nešto merlota, no proizvodnja tog crnog vina još je u eksperimentalnoj fazi.

Ni vrag nije crn kao što izgleda

Vina obitelji Brezovački proteklih su godina osvajala zlata, srebra i bronce na brojnim izložbama - od Vinovite preko izložbi u Kutjevu, Zelini itd.
- Vinovita je naša najveća izložba na kojoj sam godinama sudjelovao, međutim, nikada tamo nisam našao kupca. A koštalo me i vremena i novca. Problem je organizacijske prirode jer na toj izložbi potencijalni kupci ni ne mogu do vinara od onih koji zasjednu po šankovima i ne prestaju piti. Ipak, Edi i ja smo odlučili zadržati prisustvo na nekim izložbama poput Kutjeva i Zeline - dodaje Ž. Brezovački.

Vinska cesta čudno vijuga?

Na prilazu podrumu i budućoj kušaonici obitelji Brezovački primjećujemo da nema oznake koja bi upućivala na njihovo (neupitno!) prisustvo na Vinskoj cesti. Komisija je bila i otišla, ali jedan “grozdek” kao oznaku da se ovdje može kupiti vino s kontroliralnim porijeklom nije ostavila za sobom. Željko Brezovački se ne nervira jer vjeruje da će to u skoroj budućnosti biti riješeno:
- Vinska cesta je potreban i dobar projekt. Međutim, u tom projektu su krivi ljudi na krivim mjestima i siguran sam da će se to uskoro promijeniti - kratko kaže Brezovački.
Nije želio govoriti o mojoj pretpostavci da je nekom zasmetalo da se označi ova “vinopostaja”, s obzirom da se nalazi na udarnoj lokaciji, na cesti prema Toplicama sv. Martin, kojom u sezoni prođe najmanje 4-5 autobusa.

Kvaliteta

Međimurska vina postaju sve kvalitetnija i mijenjaju sliku kulture pijenja i u našem kraju. Željko i Edvard smatraju da su ljudi sve skloniji kvalitetnim vinima, čime diktiraju i ponudu ugostitelja. Zato što ne žele piti svašta.
- Još uvijek je nešto teža situacija s prodajom butelja po ugostiteljskim lokalima, a dio razloga leži u visokoj kvaliteti mješavina, tzv. gemišt - vina koje međimurski vinari nude - smatra Željko koji je sa sinom Edijem osmislio jednu od takvih ukusnih mješavina (od graševine, šipona i sauvignona).

Djed i unuk znaju što piju

Djedu Željku Brezovačkom najviše je pri srcu sauvignon, a Željkova supruga Irena u šali dodaje da je njihovom sedmogodišnjem unuku Karlu favorit - merlot. Svojim se vrhunskim vinima obitelj počasti na zajedničkim objedima, no Edi sa smiješkom kaže:
- Ako smo zaboravili donijeti vino iz podruma, onda taj dan nikaj ne pijemo. Zato što se od silnog posla više nikom od nas ne da ponovo silaziti do podruma.
Usprkos lošoj tržišnoj prognozi koje vinogradar Željko Brezovački najavljuje i od koje strepi, nikada neće prestati žuljevima grliti rodne trsove.

Autor: Željka Drljić