Drvo iz legendi: Zanimljive priče o rodu Cornus!

Rod Cornus sastoji se od pedesetak vrsta listopadnog sitnijeg drveća ili krupnijeg grmlja, a kod nas se uglavnom spominju drijen (Cornus mas) i svib (Cornus sanguinea). Ova potonja vrsta svoje ime u našem jeziku dobila je zbog cvatnje u svibnju pa je red da je se upravo u ovom broju časopisa spomenemo.

Drvo je bilo toliko jako i snažno da je zbog tih karakteristika odabrano kao drvo za Isusovo raspeće.

U engleskom govornom području za čitav rod Cornus koristi se naziv dogwood, a uz tu vrstu vezana je i zanimljiva legenda. Naime, prema priči koja se prenosi u Sjevernoj Americi, dogwood je korišten za Kristovo raspeće.

Prema legendi, u vrijeme Isusova života ovo drvo svojim dimenzijama moglo se mjeriti sa starim moćnim hrastovima. Drvo je bilo toliko jako i snažno da je zbog tih karakteristika odabrano kao drvo za Isusovo raspeće. Legenda dalje kazuje da je stablo bilo toliko potreseno što je namijenjeno za tu strašnu i okrutnu svrhu da je Isus, osjetivši to, rekao kako zbog svog saučešća koje drvo osjeća više nikada neće narasti dovoljno jako, visoko i snažno da bi bilo upotrijebljeno za ovakvu svrhu.

Od sada, rekao je, svib će biti tanko, vitko i savitljivo drvo, s cvijetom u formi križa s dvije duge i dvije kratke latice. Na vanjskom rubu svake latice ostati će trag čavla, a u sredini cvijeta kruna kao vječni podsjetnik na moje raspeće.

Misteriozna legenda ipak ostaje samo legenda

No, kao uostalom većina priča i ova priča ipak je samo legenda. Rješenje misterije bilo je relativno lako odgonetnuti. Jedan je znatiželjnik uputio jednostavan i logičan upit službenim tijelima Jeruzalema. Postavio je pitanje raste li uopće koja vrsta iz roda Cornus na tom području. Odgovor je bio, ne.

Prirodno stanište je područje Europe, istočne Azije i sjeverne Amerike. Legenda je gotovo sigurno nastala na području sjeverne Amerike, negdje sredinom 20. stoljeća, a razlog je čisto marketinški. Naime, vodiči po botaničkim vrtovima (u ovom slučaju sjeverne Amerike), izmišljaju zanimljive priče o pojedinim vrstama biljaka i drveća kako bi svojim posjetiteljima osigurali što interesantniji obilazak.

Šalu na stranu, svib stvarno cvate u svibnju!

Legende na stranu, svib je veći grm koji naraste i do 5 m, a rijetko se mogu naći primjerci stariji od 30 godina. Grane su tanke i duguljaste, mlade grane su dlakave, a preko zime imaju izraženu crvenu boju.

Kora je u početku crvenosmeđa, kasnije smeđa i gusto ispucana. Listovi su naizmjenični, veliki 4-8 cm, široki 2-4 cm, ovalnog oblika, na naličju su svjetliji i malo dlakavi. Cvjetovi su dvospolni, mali, tek 5-10 mm veliki, sastavljeni od 4 bijele latice i skupljeni su u grozdaste cvatove na vrhovima grana. Cvate tijekom svibnja no ponekad može procvjetati i krajem kolovoza.

Snažan izdanak i dekorativna ljepota

Naziv roda Cornus potječe od latinske riječi cornu (rog), zbog čvrstoće i izgleda drva na rog vola. Ime vrste sanguinea (boje krvi) dano je zbog listova koji zadobivaju crvenu boju koncem jeseni, ali i zbog izbojaka koji su uglavnom uspravni, smeđe-zelene boje te na strani izloženoj svjetlu izgledaju crveni poput krvi, što do izražaja dolazi osobito u zimskom razdoblju.

Dobro podnosi zasjenu, ima izrazitu izdanačku snagu. Svib se zbog svojih dekorativnih svojstava upotrebljava i u hortikulturne svrhe. Posebno je dekorativan cvjetni drijen (Cornus florida) iz listopadnih šuma srednjeg i istočnog dijela Sjeverne Amerike.

Legenda s početka teksta vrlo je vjerojatno vezana upravo uz ovu vrstu, što se najbolje vidi po opisu cvijeta. Svibovina se, s obzirom na sličnu anatomsku građu i tehnička svojstva, najčešće upotrebljava kao i drenovina. To je vrlo tvrdo, teško i žilavo drvo pa se koristi za različite namjene, posebno za izradu strojnih dijelova koji su izloženi najvećem trošenju.

Autor: Irena Devčić, Foto: pixabay.com