Mineralna gnojiva - štetna ili zdrava?

U svakom segmentu ljudske djelatnosti brojni su mitovi, pogreške i zablude, stoga ni biljna proizvodnja nije iznimka. S pogreškama je ipak drugačije. Neke su bezazlene, ali neke pogreške mogu nanijeti štetu i biti vrlo "skupe" pa ih većina proizvođača nakon dobrog objašnjenja ubrzo ispravi.

Često se vjeruje nečemu što nije temeljeno na objektivnim činjenicama niti potvrđeno istraživanjima, osobito u konkretnim agroekološkim uvjetima. Stoga je potrebno ozbiljno shvatiti pravila i smjernice i ne rukovoditi se nekim općenitim navodima, koji nisu utemeljeni na poznavanju lokalnih biljki, i zemljišnih klimatskih indikatora produktivnosti.

Vukadinović i Bertić u svojoj knjizi Filozofija gnojidbe navode nekoliko zabluda i mitova o gnojidbi, a jedan od njih je i ovaj:

Mit: Mineralna gnojiva su štetna za naše zdravlje i okoliš

U posljednja dva desetljeća jako se proširio "kult zavedenih ljudi" koji sebe nazivaju "ekološki poljoprivrednici" i "propovijedaju" čudnu doktrinu izgrađenu uglavnom na pseudoznanosti, emocijama, praznovjerju i mitovima, uz tek nekoliko poluistina kako bi se njihovo mišljenje činilo istinito i uvjerljivo, a njihova hrana bila skuplja. Uz to, sve manje ljudi se bavi poljoprivredom, dok velika većina vrlo malo zna o proizvodnji hrane te dezinformacije i mitove lako prihvaćaju kao istine.

Mit o "zdravoj hrani" uglavnom se temelji na dogmi da su mineralna gnojiva "otrov" za tlo i biljke jer uništavaju korisne organizme u tlu, npr. gujavice i mikroorganizme, da su tako gnojeni usjevi neotporni na štetočine i bolesti, da oni stimuliraju rast korova te konačno štete zdravlju stoke i ljudi koji jedu tako proizvedenu hranu jer izazivaju rak i druge opake bolesti.

U stvarnosti, biljke grade organsku tvar iz kemijskih elemenata koji su jednaki i prirodni, bez obzira potječu li iz mineralnog ili organskog gnoja, žetvenih ostataka, komposta ili iz minerala tla. Npr. dušik iz uree ili KANa potječe iz atmosfere (koju i mi udišemo), kao i onaj u stajskom gnoju i posve je prirodan i istovjetan onom iz stajskog gnoja. Priroda je izvor svih neophodnih elemenata biljne ishrane, bez obzira jesu li unesena u tlo organskim ili mineralnim gnojivima.
Mineralna gnojiva potječu iz prirode.

Mineralna gnojiva su također prirodnog podrijetla. Npr. dušik potječe iz atmosfere (sintetska urea se ne razlikuje od prirodne koji proizvodi životinjsko ili ljudsko tijelo), fosforna gnojiva su podrijetlom iz fosfatnih stijena, a kalij potječe iz morskih sedimenata. Dakle, priroda gradi biljna hraniva, a industrija ih transformira u oblik koje biljke mogu usvojiti jer to ne mogu same učiniti, barem ne dovoljno brzo i u količini koja bi omogućila očekivan prinos.

Ni najsuptilnije kemijske analize ne mogu dokazati razliku u sastavu i kakvoći hrane proizvedene na ekološki ili konvencionalan način. Također, neadekvatna primjena organskog gnoja može imati jednake, čak i veće štetne efekte od primjene mineralnih gnojiva. Naime, razgradnju (mineralizaciju) organske tvari obavljaju mikroorganizmi koji zahtijevaju povoljne uvjete za svoju aktivnost. Stoga se vrlo često događa da se mineralizacija dogodi prije ili tek nakon vegetacijskih potreba biljaka te završe, posebice nitrati, u vodi za piće, rijekama i jezerima. Također, stajski gnoj sadrži patogene klice koje u vodi za piće izazivaju po život opasne bolesti.

Gnojidba organskim gnojivima stoga je ograničena EU Nitratnom direktivom što često u ekološkoj biljnoj proizvodnji uz nedostatnu ishranu rezultira hranom niže nutritivne vrijednosti. Dakle, odgovorna primjena obje vrste gnojiva ne predstavlja ozbiljnu prijetnju očuvanju i zaštiti okoliša.

Izvor: Vukadinović i Bertić, Filozofija gnojidbe, Sve što treba znati o gnojidbi, Osijek 2013.

Foto: depositphotos.com