Prof. dr. Hamdija Čivić, redovni profesor Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta je pojasnio kako poboljšati uzgoj strateških kultura, značaj gnojidbe i samog azota, kao i kada on postaje otrov
Ukoliko se u Bosni i Hercegovini ozbiljnije ne posvetimo poljoprivredi i strateški ne pristupimo njenom razvoju, prijeti nam potpuni kolaps sektora. Trenutna situacija, izostanak ozbiljnijih investicija, neiskorištenost prirodnih resursa koje imamo i indiferentnost politike upravo vode ka tome.
Prof. dr. Hamdija Čivić, redovni profesor Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu za oblast pedologija, agrohemija i melioracije, bivši direktor Ureda za harmonizaciju i koordinaciju sistema plaćanja u poljoprivredi, ishrani i ruralnom razvoju BiH, govorio je za Agroklub o trenutnim izazovima u agraru.
Detaljno je pojasnio kako poboljšati uzgoj strateških kultura, koliki je značaj gnojidbe i samog azota za ishranu biljaka, kao i kada on može biti štetan i otrovan za biljke i okruženje.
Za početak je možda najbolje da se osvrnemo na trenutno stanje vlažnosti zemljišta?
To je prirodna pojava koja se iz godine i godinu može manifestirati na ovakav ili onakav način, osim toga prostorno i teritorijalno nije ista, negdje je bilo više, negdje manje padavina. Činjenica je da smo u proteklih nekoliko dana imali nešto intenzivnije padavine, tako da stanje zemljišta trenutno s vodom i vlagom ne bih rekao da je kritično.
Ključno je pitanje šta činiti u vrijeme sve češćih pojava suše, koje su posljedica evidentnih klimatskih promjena, nedostatka vlage, pogotovo u toku vegetacije, kada imamo visoke temperature i malo padavina. Najnovija evropska istraživanja pokazuju da je došlo do značajnog zahvatanja površina zemlje izloženih suši. To je i globalni trend, ali je on evidentan i u BiH. Procjene su da je u BiH oko 10 posto obradivog zemljišta deficitarno s vodom i vlagom, tj izloženo suši. Ovo je značajan procenat o kojem treba govoriti. Znamo svi kako to riješiti – sistemima za navodnjavanje.
Ilustracije radi, neke zemlje poput Španije, navodnjavaju oko 22% svojih obradivih površina i oni su prvi u Evropi. Italija oko 20%, u BiH je taj procenat je oko 0,6 posto. To dovoljno govori gdje smo kada je u pitanju ova pojava i vizija razvoja poljoprivrede kao i odgovor na sve veće izazove. S druge strane, imamo velike potencijale kada su u pitanju vodni resursi, četvrta smo zemlja u Evropi po vodni resursima. Imamo te non sense da nam rijeke prolaze kroz polja, a mi nemamo sisteme za navodnjavanje kao odgovor za sve češće pojave suša. Takav primjer smo imali prošle godine, da su nam prinosi kukuruza zbog suše bili desetkovani za 50 posto i više.
Kako onda to riješiti, ako znamo da su i sami poljoprivrednici na rubu opstanka?
Država mora stajati iza ovakvih i sličnih investicija u poljoprivredi, jer sam poljoprivrednik se ne može nositi sa svim tim izazovima. Poljoprivreda je fabrika na otvorenom i kao takva je izložena raznim vanjskim uticajima i faktorima. Ako država njima ne omogući razvoj kroz određene investicione projekte, poticajne mjere itd., mi ne možemo imati razvijenu poljoprivredu i osloniti se na naše potencijale i resurse koje imamo. Koliko god htjeli zaobići politiku, ona je ovdje ključni faktor za uspostavljanje funkcionalnog sistema, pogotovo u ovo vrijeme izazova koje je pred nama.
Mogu li se uopće napraviti prve procjene očekivanja prinosa, na primjer pšenice, za početak?
Kada je u pitanju proizvodnja ove strateške kulture, njoj se treba posebna pažnja posvetiti da što manje ovisimo o uvozu. Svjedoci smo toga kroz ove krize prvo korone, a sada i ukrajinske, šta znači kada nemate vlastitu proizvodnju, pogotovo osnovnog hljebnog žita. Mi nemamo dovoljnu količinu proizvodnje, a mogli bi imati jer imamo i potencijala i resursa. Kod nas se pod pšenicom sije oko 45.000 ha i imamo ukupnu proizvodnju oko 200.000 tona godišnje. Ove količine ni blizu ne mogu zadovoljiti domaće potrebe. Drugi, važniji problem je kvalitet pšenice koji u najvećoj mjeri ne zadovoljava osnovne parametre za proizvodnju brašna i peciva. Kvalitet je u uskoj vezi s jednom od agrotehničkih mjera koje se moraju provoditi, a to je gnojidba.
Da bi pšenica zadovoljila osnovne karakteristike prve klase, mora imati minimalno 14 posto proteina, na to dobrim dijelom utiče ishrana s azotom, koja mora biti adekvatna da bi postigli ovaj cilj. Ako nema tu količinu proteina ona ide u drugu klasu, a ispod 12,5 posto je treća klasa koja ide za stočnu ishranu. Nažalost, mi u većini slučajeva imamo takvu pšenicu.
Kvaliteta ne zavisi samo od ishrane s azotom nego i niza drugih faktora, jedan od njih je pravilan odabir sorte. Naši naučno-istraživački instituti bi trebali testirati odgovarajuće sorte, i na osnovu testiranih i provjerenih rezultata vezanih za postizanje optimalnog prinosa i kvaliteta pšenice za određene agro ekološke uslove predložiti najbolje sorte koje bi trebalo sijati, a ne da po slobodnom nahođenju ljudi kupuju sjemena koja nađu ili po nečijoj preporuci. Ni najbolja gnojidba neće nadomjestiti propuste ako se oni naprave npr. tokom pripreme zemljišta, izbora najboljeg sortimenta, primjene odgovarajućih agrotehničkih mjera i tome slično.
Kod proizvodnje pšenice, ako sve podredimo postizanju što većeg prinosa, to istovremeno može da znači manji sadržaj proteina u zrnu, jer su ova dva parametra kod pšenice u negativnoj korelaciji. Zato je kod proizvodnje pšenice dobre kvalitet vrlo važno održavati ovaj balans između prinosa i sadržaja proteina u zrnu. Imate sorti pšenice koje mogu dati prinos preko 10 t/ha, ali je vrlo upitno da li se istovremeno s ovako visokim prinosom može postići odgovarajući kvalitet pšenice. Moramo imati organiziran, sistemski pristup ovoj proizvodnji, koji će podrazumijevati stručni nadzor i kontrole, kako bismo postigli određene efekte.
Druga mjera koju bih preporučio, a sada je rađena Strategija poljoprivrede za FBiH i ponovo je jedna od stimulativnih mjera uvedena dodatno plaćanje za proizvodnju pšenice. Planirano je da poticaji za biljnu proizvodnju budu 500 KM/ha, za bilo koju kulturu. Za sjetvu i proizvodnju pšenice u FBiH je predviđeno ovom strategijom dodatnih 150 KM/ha, a to znači ukupno 650 KM/ha za ovu proizvodnju kao dodatna stimulacija. Međutim, ovom mjerom se ponovo ne favorizuje kvalitet nego samo kvantitet, ja zastupam tezu da bi ispravnije bilo da se npr. umjesto ovih dodatnih 150 KM/ha, moglo dodatno stimulisati proizvodnja u kojoj bi npr. za prvu klasu proizvedene pšenice dodatno plaćanje iznosilo 200 KM/ha, za drugu klasu 100 KM/ha, a za treću klasu 50 KM/ha. Tako bi stimulirali proizvodnju kvalitetniju pšenice, a ne samo njenu količinu.
Šta konkretno postižemo gnojidbom i kako je najbolje primijeniti?
Gnojidbom se naravno u značajnoj mjeri može uticati na sve ovo o čemu sam govorio, pogotovo je važna prihrana s azotom i ona se provodi najmanje u dvije faze. Tokom osnovne obrade tla i pripreme zemljišta za sjetvu neophodno je u zemljište unijeti potrebnu količinu fosfora i kalija iz mineralnih gnojiva i po mogućnosti manju količinu azota u amidnom obliku. Inače, cjelokupna količina azota koja je potrebna biljkama daje se tokom vegetacije u vidu prihrane. Jedan od jeftinijih izvora azota je azot iz Ureje kao gnojiva. S obzirom na to da je ovo sporodjelujuće azonto gnojivo, jedna manja količina azota se može dati kroz ovo gnojivo i osnovnu gnojidbu, naravno ako se radi o zemljištima i rejonima gdje ne postoji opasnost od ispiranja hraniva. Azot u Ureji je u amidnom obliku i njegova transformacija do amonijačnog i nitratnog jona koji su pristupačni biljkama se odvija sporo i pod određenim uslovima. Sve ovo omogućuje da se Ureja u manjoj količini može primijeniti s osnovnom gnojidbom tj. s osnovnom obradom tla.
Na ovaj način se obezbeđuje biljkama pšenice određena zaliha azota u rano proljeće, koja je vrlo važna nakon zimskog perioda i iscrpljenosti biljaka. Azotna gnojiva kod kojih je azot u amonijačnoj, a posebno u nitratnoj formi ne dolazi u obzir da se dodaju u jesen, jer bi se najvećim dijelom izgubili ispiranjem tokom zime i ne bismo postigli nikakav efekat. Prvu prihranu pšenice sa azotnim gnojivima, KAN-om, potrebno je obaviti krajem marta ili početkom aprila, kada pšenica intenzivno bokori, a drugu prihranu azotom treba obaviti u fazi klasanja i oplodnje pšenice.
Količinu azota koju treba primijeniti ovisi o tome koliko ga ima u zemljištu, to mora pokazati analiza zemljišta. Osim toga, potrebno je procijeniti mineralizujuću sposobnost zemljišta i količinu azota koja će se na takav način osloboditi iz organske materije u zemljištu tokom vegetacionog perioda pšenice. Pored navedenog treba uzeti u obzir i količinu azota koji će se osloboditi iz organskog gnojiva koje se primjenjivalo u pretkulturi pšenice, obično je to kukuruz i unošenje stajnjaka kod pripreme tla za sjetvu kukuruza. Sve to čini potencijalnu ponudu azota u zemljištu za ishranu pšenice tokom vegetacije.
S druge strane potrebno je da znamo koju količinu azota zahtijeva određena sorta pšenice za odgovarajući prinos i kvalitet. Razliku između potrebe pšenice za azotom i one količine azota što se potencijalno nalazi i stoji na raspolaganju u zemljištu treba nadoknaditi iz mineralnih gnojiva i dati kroz prihranu. Kao što se može vidjeti, radi se o vrlo kompleksnoj stvari koja zahtjeva posjedovanje određenog nivo znanja, kako bi se gnojidba mogla efikasno i uspješno provoditi, a ne nikako napamet, kako je nažalost najčešća praksa.
Može li se nadoknaditi propuštena gnojidba?
Ništa se ne može nadomjestiti tako što ćemo neku radnju propustiti pa gledati da to u drugom koraku nadoknadimo. Mogu se posljedice djelimično popraviti, ali ne mogu u potpunosti. Radio sam jednu studiju procjene potrošnje đubriva u BiH, kako mineralnih tako i organskih. Mi, u BiH se ne možemo pohvaliti da trošimo puno gnojiva. Studija je pokazala, da prosječno trošimo 46 kg/ha azota, 18 kg/ha fosfora i oko 26 kg/ha kalija. Analiza koju je FAO radio za BiH pokazuje također slične količine koje je pokazala i naša studija. Međutim, opća konstatacija je da su količine gnojiva koje se koriste u BiH po jedinici površine daleko ispod evropskih, a pogotovo ispod količina koje se koriste u pojedinim ekonomski najrazvijenijim zemljama EU. Prosječne količine mineralnih gnojiva koje se koriste u BiH su 2-3 puta manje od prosječnih evropskih. Ako uzmete u obzir, da nitratna direktiva, kojom se propisuje gornja granicu azota koja je dozvoljena u EU, a ona iznosi 170 kg/ha, a kod nas se u prosjeku primjenjuje 40-tak kg/ha, dovoljno govori da smo još uvijek daleko ispod dozvoljenih granica korištenja i upotrebe azota. S ovako skromnim potrošnjama gnojiva u BiH, mi ne možemo postići zavidne rezultate u biljnoj produkciji.
Znači li to da su naši proizvodi zdraviji?
Zavisi kako posmatrate to pitanje. Naravno, manje upotreba hemije znači i potencijalno zdraviji proizvod. Međutim, poljoprivredna proizvodnja i svi izazovi o kojima govorimo, ne može podrazumijevati izbacivanje hemije iz poljoprivrede. Hemijska revolucija nije tek onako nazvana revolucijom. Imajući u vidu da je u prošlosti populacija ljudi u svijetu rasla, a da se takav trend predviđa i u budućnosti, s druge strane imamo ograničene zemljišne resurse, to znači da na istim površinama se mora proizvesti više hrane. Postavlja se realno pitanje kako će to biti moguće postići? Uz ovaj pristup potpune kontrole upotrebe hemije u poljoprivredi, upotrebe sredstava koja nisu štetna za ishranu i okoliš, mislim da je to put kojim treba ići. Naravno, to ne znači da se ne treba baviti i organskom poljoprivredom, naprotiv.
Na tržištu takvom kakvo je, uvijek ćete imati konzumenata koji će tražiti takve proizvode, ali i one koji to sebi ne mogu priuštiti. Zbog toga, globalno gledano, poljoprivredu treba razvijati u dva pravca. Jedan je integralna poljoprivreda u kojoj će se primjenjivati sve mjere koje će doprinositi što manjoj i kontroliranoj upotrebi hemije i ujedno održivoj proizvodnji. Druga je organska poljoprivreda, koja ima svoje prednosti, ali ima i svoju ulogu i mjesto u globalnim trendovima i kretanjima.
Koliko smo mi daleko od organskog uzgoja?
Prilično. Možemo paušalno govoriti i davati sebi za pravo da kažemo da koristimo zdravu hranu. Postoji veliki razlozi za takvu tvrdnju. Ali je činjenica i to da mi nemamo sistemski i organizirani pristup ovoj proizvodnji. Nemamo zakon o organskoj poljoprivredi, ne postoji uspostavljen monitoring kontrole. Ako krenemo od zemljišta koji je osnovni medij u kojem biljke rastu, nemamo uspostavljen potpuni monitoring kontrole zemljišta u BiH. U FBiH se prati samo sadržaj teških metala i policikličnih aromatskih spojeva (PAH-ova), ali nemamo praćenja onečišćenja i kontaminacije drugim polutanatima, kao ni uspostavljen monitoring praćenja stanja organskog ugljika u tlu, ostataka pesticida i drugih rezidua. Za uspješnu organsku poljoprivredu i uopćeno poljoprivrednu proizvodnju, morat ćemo uspostavljati ove sisteme monitoringa. Ovo će ujedno biti i uslovi za određene trgovinske aranžmane i izvoz naših poljoprivredno-prehrambenih proizvoda na evropsko tržište.
Znamo da poljoprivreda utiče itekako na klimatske promjene i to na način da emituje stakleničke plinove, ali isto tako može da doprinese njihovom smanjenju kroz ekološku funkciju zemljišta. Zemljište ima sposobnost da uz adekvatne agrotehničke mjere konzervira ugljik u tlu ili kako se to još kaže sekvestracija organskog ugljika u zemljištu. To se može postići kroz reduciranu obradu tla, plodored, povećanje biodiverziteta. Sve ovo možete uticati da tog organskog ugljika bude i ostane više u zemljištu, a da ga bude što manje u atmosferi. To je jedna od politika EU koja je ugrađena u Zelenu agendu, koja će u budućnosti kroz različite mehanizme favorizirati ove mjere.
Daleko smo i po pitanju same organske proizvodnje. Pojedine zemlje imaju 10-20 posto površina pod ovom proizvodnjom. Mi imamo par procenata, pitanje je ustvari imamo li i toliko. Kroz zeleni plan EU je postavila da jedan od ciljeva bude i taj da do 2030. godine u EU pod organskom poljoprivredom bude do 25% površina u odnosu na ukupne poljoprivredne površine.
Kada azot postaje otrov?
On može da utiče na čitav ekosistem, kada ga se nađe previše i viška. Kada biljke ne mogu da ga usvoje, onda on završi u podzemnim vodama i vodotocima i utiče na promjenu živog svijeta u tim vodenim sistemima. Poznata su cvjetanja algi u jezerima, moru i drugim vodenim sistemima. To je jedan aspekt, a drugi je da pretjerana gnojidba u zemljištu znači da će ga i biljke više usvojiti, a onda kroz lanac ishrane i ljudi i životinje. Ali, on nije problematičan u ishrani, osim ako se nađe u slobodnom nitratnom obliku u biljkama. Takav nije štetan za biljke, ali može biti štetan za ljude. Biljke azot usvajaju u obliku amonijačnog i nitratnog jona. Kada se od strane korijena usvoji u tim oblicima, oksidovani oblik, tj. nitratni jon se brzo u korijenu, a kasnije i u nadzemnom dijelu reducira jer se samo redukovani oblik azota dalje u metabolizmu biljke ugrađuje u amino spojeve. Ukoliko u ishrani biljaka ima previše nitratnog oblika azota, može se desiti da se on ne uspije sav reducirati u biljci i da ostane kao takav, tj. slobodan u biljnom tkivu.
Previše nitrata u biljkama i hrani može da izazove određene zdravstvene probleme kod ljudi, ta pojava i bolest se naziva methemoglobinemija i ona je češća kod djece nego kod odraslih ljudi. Bolest je vezana za poremećaj prenošenja kisika u krivi uslijed povećanog sadržaja methemoglobina. Poznato je da se u krvi nalazi protein hemoglobin koji sadrži željezo i da se pomoću njega prenosi kisik. Previše nitrata u hrani može da izazove oksidaciju željeza u hemoglobinu i da ga pretvori u methemoglobin i da tako željezo i hemoglobin izgube svoju osnovnu funkciju vezanu za prenos kisika putem krvi. Na takav naćin azot zaista može biti "otrov".
Može li se to prepoznati na biljci, da li ona svojim izgledom na neki način sugerira taj višak?
Previše azota u ishrani biljaka dovodi do njihovog jačeg porasta i bujnosti, pojave tamno zelene boje lišća, u odnosu na biljke koje su optimalno ishranjene azotom. Kad kažemo bujnije, previše azota favorizuje vegetativni porast na uštrb reproduktivnih organa a to znači i manji prinos biljaka. Osim toga previše azota u ishrani biljaka smanjuje njihovu otpornost na bolesti i štetnike, manju otpornost biljaka na izmrzavanje pri niskim temperaturama, teže čuvanje i skladištenje biljaka i plodova i njihovo brže propadanje. Zbog svega navedenog vrlo je važno da je ishrana s azotom izbalansirana, jer niti manjak niti višak azota ali i drugih esencijalnih biljnih hraniva nije dobar.
Na šta utječe druga i treća prihrana?
Postoji nekoliko važnih funkcija azota u biljkama. Prije svega on ulazi u izgradnju proteina, prilikom razvoja svake biljke, pa i kukuruza i pšenice, dolazi do intenzivne diobe ćelija, svaka nova ćelija, pored vode koje ima najviše, druga komponenta su proteini, a na njih utiče ishrana azotom. Ako njega ima bit će dovoljno i proteina. Vrlo je važna njegova funkcija za diobu ćelija, jer je azot sastavni dio DNK. Ako nema dovoljno azota, to znači da i dioba ćelija, odnosno rast i razvoj biljaka će biti poremećen.
Upravo u ovim fazama, ako uzmemo za primjer kukuruz koji sada prelazi iz faze nicanja u fazu rasta prvih listova i stabla, da bi normalno rastao i razvijao se, ključna je ispravna gnojidba-prihrana sa azotom. Ako nema njega, biljke će zaostajati u razvoju, biti kržljavije, hlorotične, tj. poprimat će žućkastu boju, umjesto normalno zelene boje. Vrlo važna funkcija azota je, da on ulazi u sastav hlorofila, a on je ključni pigment za fotosintezu. Ako u listovima nema dovoljno ili optimalne koncentracije hlorofila, onda je i intenzitet fotosinteze slabiji, a to znači manje usvajanje hraniva, manja apsorpcija CO2 a time i manja produkciju bio mase, tj. prinosa. A najvažnije za kukuruz je da dobijem što više biomase, što visočiju biljku, jer taj kvantitet je značajan kao i kvalitet.
Maloprije smo govorili o pšenici, a kod kukuruza je sadržaj proteina od iznimne važnosti za stočnu ishranu za mliječne, a pogotovu tovne pasmine. Jer, time dajete kvalitetniju hranu koja će dati veću produktivnost mesa i mlijeka.
Azot se daje u najintenzivnijim fenofazama porasta biljaka. Kod kukuruza prva prihrana se obavlja u fazi razvoja 4-5 lista, a druga u fazi 7-9 lista, tj pred ogrtanje kukuruza. Za prihranu se najčešće koristi amonijačno nitratno gnojivo, odnosno KAN. Također, je potrebno naglasiti da kukuruz dobro reaguje i na prihranu s cinkom, tako da se preporučuje i njegovo dodavanje. U stresnim situacijama se preporučuje folijarna prihrana s otopinom Ureje.
Kod pšenice je prvu prihranu trebalo obaviti krajem marta ili početkom aprila mjeseca, a sljedeća je u nadolazećoj fazi klasanja pšenice.
Napomenuli se da se trebamo više posvetiti poljoprivredi, kako pripremiti zemljište koje godinama nije obrađivano?
To može biti jedna od prednosti ako zemljište nije bilo u funkciji intenzivne poljoprivredne proizvodnje, u narodu se to kaže da se zemljište odmorilo. Međutim, na tim zemljištima koja se godinama nisu koristila, možete očekivati svašta, od prisustva invazivnih kultura, niskog rastinja, prisustva jakih korovskih biljaka, koje mogu da opstaju u najsurovijim uslovima i koje obično dominiraju u prisutnoj flori. Kod pristupanja obrade ovih zemljišta, najprije bi trebalo iskrčiti i očistiti takve parcele od ovih kultura. Često se to zanemari, pa se ili tokom obrade ili kasnije jave određene poteškoće.
S druge strane nisu baš sva ni zemljišta pogodna za obradu. U BiH postoje zemljišta različitih bonitetnih klasa. Zemljišta od prve do četvrte bonitetne klase su najkvalitetnije, a sedme i osme najlošije i obično nisu pogodna za poljoprivrednu proizvodnju. Ako imate takva zemljišta na njima ne možemo očekivati uspješnu proizvodnju, pa tako ni obradu.Kada se ljudi opredijele za proizvodnju, moraju biti realni u procjeni da li to zemljišta zadovoljava osnovne uslove da bi se mogli uspješno baviti poljoprivrednom proizvodnjom. Tamo gdje je to moguće, pripremu zemljišta treba uraditi tako da se izvrši krčenje, obavezno izvršiti agrohemijsku analizu tla, nakon rezultata analize tlo pognojiti s odgovarajućom količinom organskog i mineralnog NPK gnojiva s povećanim sadržajem fosfora i kalija.
Nakon upotrebe gnojiva, potrebno je odmah izvršiti osnovnu obradu tla. tj oranje, a prije sjetve ili sadnje i površinsku obradu. S površinskom obradom tla može se jedan dio mineralnih gnojiva ostaviti, odnosno obično je praksa da se daju dvije trećine u osnovnoj, a jedna trećina u toj predsjetvenoj pripremi. Na takav način raspoređujemo hraniva po čitavoj dubini što je vrlo važno kasnije kod rasta i razvoja korijenovog sistema. Nakon sjetve i sadnje slijede redovne agrotehničke mjere.
Muhamed Brka: Vrijeme jeftine hrane je prošlo, moramo se posvetiti planskom uzgoju
Kakav zaključak možemo izvući na kraju?
Moramo početi strateške dokumente praktično primjenjivati. Jer, u protivno ne samo da ne vidim svijetlu perspektivu glede proizvodnje hrane, nego i sektora kompletnog. Sve je manje ljudi koji pokazuju interes za ovom granom proizvodnje. Ruralna područja i sela su nam sve više zapuštena i napuštena. Ulaganja u nauku i struku su vrlo skromna ili nikakva, mi to na fakultetima najbolje osjetimo. Primjena novih znanja i tehnologija u poljoprivredi BiH je vrlo skromna. Politika se prilično maćehinski odnosi prema agraru. Poticajne mjere i politike, ne mogu biti jedini mehanizam s kojim se nastoji popraviti stanje u sektoru. Bez značajnijih kapitalnih investicija planiranih u nacionalnim budžetima i bez ispunjavanja uslova za korištenje IPARD fonda EU iz kojeg je moguće povlačiti i koristi vrlo značajna bespovratna sredstva, namijenjena ruralnom razvoju, nije realno očekivati da se stanje u poljoprivredi može popraviti.
Toliko imamo zapuštenog, degradiranog zemljišta i prostora da je to strašno. S druge strane uvozimo sve i svašta ili evo u vrijeme ovih kriza, oni koji imaju i proizvode hranu, ograniče njen izvoz ili ga zabrane. Sve ovo treba da bude alarm svima nama i apel onim kojih se ovo tiče da konačno ovaj problem stavimo na dnevni red i da pristupimo što hitnije njegovo rješavanju. U suprotnom naša budućnost i sigurnost će biti sve ovisnija i vrlo upitna.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica
