Važnost gnojidbe mineralnim gnojivima

Gnojidba je najvažnija agrotehnička mjera osiguranja visokih i stabilnih prinosa uzgajanih kultura. Sve rodnije sorte i hibridi poljoprivrednog bilja traže povećane količine biljnih hranjiva da bi mogli iskoristiti svoj genetski potencijal i dati visoke i kvalitetne prinose. Osim toga moraju biti zadovoljeni svi ostali uvjeti dobre poljoprivredne proizvodnje.

Načela dobre poljoprivredne prakse, zahtjevi Nitratne direktive sve više su važni u zadovoljenju pravilne ishrane poljoprivrednih kultura. Fizičke i kemijske osobina tla na kojem se uzgaja, temelj su pravilne preporuke gnojidbe jer će o tome ovisiti usvajanje pojedinih biljnih hranjiva od strane biljke. Osim osobina tla vrlo su važni ekološki uvjeti područja jer količina oborina uvjetuje moguća ispiranja u područjima s većom količinom i na pjeskovitijim tlima. Takva područja traže drugačiji raspored gnojidbe. U sušnim područjima može tijekom rasta i razvoja kultura doći do prestanka usvajanja hranjiva iz tla jer se ona mogu usvajati samo iz otopine tla.

Brojnim istraživanjima koja se provode više od sto godina dokazuje se opravdanost primjene mineralnih gnojiva. Cilj im je utvrđivanje eventualne opasnosti za okoliš prilikom primjene u biljnoj proizvodnji. Posebna pažnja posvećuje se istraživanjima mogućeg negativnog utjecaja dušika, fosfora i teških metala iz mineralnih gnojiva.

Mineralna gnojiva često se pogrešno nazivaju “umjetna”. Taj izraz nije ispravan jer se ona dobivaju preradom prirodnih sirovina u tvornicama na način da se biljna hranjiva iz teško pristupačnih i nepristupačnih oblika kakvi su u prirodi, prevode u biljkama pristupačne oblike visoke koncentracije hranjiva. Ti se oblici hranjiva ne razlikuju od onih koje biljka usvaja iz prirode ili od pristupačnih biljnih hranjiva iz tla i organskih gnojiva i biljke ih potpuno jednako usvajaju.

Primjenom mineralnih gnojiva omogućuje se bolji rast i razvoj biljaka. Time se biljkama povećava asimilacijska površina što omogućava veće korištenje sunčeve energije. Povećanjem asimilacije oslobađaju se veće količine kisika koje vežu veće količine ugljičnog dioksida iz atmosfere i time smanjuju efekt staklenika.

Samo nepravilna primjena mineralnih gnojiva može eventualno uzrokovati zagađenje okoliša.
Zadatak čovjeka je sačuvati tlo od zagađenja i proizvesti zdravstveno ispravnu hranu.
Sadržaj biljnih hranjiva u tlu je različit, pa je stoga potrebno, napraviti analizu tla na osnovna biljna hranjiva: dušik(N), fosfor(P2O5) i kalij(K2O), pH vrijednost i sadržaj humusa.

Prema sadržaju hranjiva u tlu i zahtjevima kulture za određeni prinos lakše se određuje količina potrebnih gnojiva za ostvarenje visokih prinosa.

Pri određivanju količine hranjiva treba uzeti u obzir i to da u najboljim uvjetima u tlu biljke mogu usvojiti do 80% dušika, 40% fosfora, 60% kalija i 40% magnezija.

Važnost poznavanja pH vrijednosti ili kiselosti tla je u tome što nepovoljna pH vrijednost može izazvati blokiranje hranjiva u tlu i biljke ih ne mogu usvojiti.

U svakoj gnojidbi bilo koje kulture kao izvor hranjiva mogu se rabiti organska (stajski gnoj, gnojevka) i mineralna gnojiva. Najbolja je primjena stajskog gnoja uz mineralna gnojiva.

Stajskim gnojem ili bilo kojim drugim organskim gnojem ne mogu se podmiriti sve količine hranjiva potrebnih za rast i razvoj te osiguranje visokih prinosa uzgajanih kultura, ali organska tvar povoljno djeluje na osobine tla, poboljšava strukturu tla i povoljno djeluje na bujniji život i rad mikroorganizama tla. Osim toga stajski gnoj je izvor mikroelemenata. Nepovoljna mu je osobina što ga za podmirenje potrebnih količina hranjiva treba velika količina (do 40 t/ha). Takve količine predstavljaju problem u transportu i primjeni.

Opasnost pri primjeni stajskog gnoja i gnojevke je nemogućnost praćenja mineralizacije dušika u tlu koji se može vrlo lako isprati u obliku nitrata i postati opasnost za zagađenje pitkih voda.

Posebni uvjeti u tlu, nedostatak hranjiva, nedovoljno unošenje hranjiva, mogu biti razlozi nedostatka pojedinih biljnih hranjiva. Ti se nedostaci hranjiva pokazuju na biljkama posebnim znakovima. Utvrđeni nedostaci saniraju se pravilnom gnojidbom s potrebnim količinama i vrstama mineralnih gnojiva.

Najvažnije faze gnojidbe mineralnim gnojivima su:

• osnovna gnojidba
• predsjetvena, startna gnojidba
• prihranjivanje u vegetaciji

Osnovna gnojidba se ovisno o tipu tla i vremenskim prilikama obavlja u jesen ili proljeće radi nemogućnosti ulaska na površine koje su previše mokre od oborina ili je kasno skinuta prethodna kultura pa su nastupili nepovoljni klimatski uvjeti. U osnovnoj gnojidbi unose se biljna hranjiva na dubinu na kojoj se razvija glavna masa korijena, a to je dubina oranja. U području s najviše hranjiva razvija se i najveća masa korijena. Biljke dobro razvijenog korijena se bolje ukorjenjuju i bolje podnose sušu jer im je korijen u dubljim slojevima gdje je više vlage. Gnojiva se uglavnom unose u tlo oranjem. Pri tome se može unijeti dvije trećine ili ukupna količina fosfora i kalija, i manja količina dušika.

Kod višegodišnjih kultura osnovna gnojidba je u stvari melijoracijska gnojidba koja se obavlja pred podizanje nasada (voćnjak ili vinograd). Ovom se gnojidbom unose u tlo veće količine hranjiva jer se ta gnojidba obavlja samo jednom za cijelo vrijeme trajanja nasada. Dubina unošenja hranjiva u melioracijskoj gnojidbi je do 70 cm, a unose se rigolanjem. Na ovoj se dubini kasnije nalazi glavna masa korijena ovih kultura.

Fosfor i kalij su hranjiva koja se slabo pokreću u tlu (svega oko 2 cm godišnje). Stoga nema opasnosti od njihovog ispiranja tijekom zime. Ako se ova hranjiva unesu u tlo suviše plitko iz istog razloga neće se premjestiti u dublje slojeve.

Samo na izrazito laganim i pjeskovitim tlima osnovnu gnojidbu treba obavljati u proljeće, jer tu postoji mogućnost od ispiranja oborinama. Za osnovnu gnojidbu koriste se formulacije s nižim sadržajem dušika i naglašenim sadr-žajem fosfora i kalija kao što su NPK 5-15-30, NPK 7-20-30, PK 0-20-30.

Gnojidba pred sjetvu ili sadnju

Ova se gnojidba obavlja prije sjetve ili sadnje poljoprivrednih kultura. Pri tome se u tlo u zonu sjetve unose podjednake količine hranjiva. Gnojiva se obično unose tanjuranjem. Količine hranjiva unesene u ovoj gnojidbi neophodne su za početni rast i razvoj biljke. U ovoj se gnojidbi unose u tlo mineralna gnojiva podjednakog odnosa NPK kao što je NPK 15-15-15.

Ako se u osnovnoj gnojidbi unese ukupna količina fosfora i kalija, predsjetveno se primjenjuje samo dušično gnojivo i to na primjer UREA ili tekuće dušično gnojivo UAN. Ova gnojiva sadrže oblik dušika koji se ne razlaže odmah, pa njegovo djelovanje dolazi u vrijeme kad ga biljke trebaju. U područjima s manje oborina količine dušika dodane u ovoj gnojidbi mogu biti dovoljne i nije potrebno prihranjivanje dušikom tijekom vegetacije. Tekuće se gnojivo može primjenjivati i zajedno s herbicidima prije sjetve čime se smanjuju troškovi primjene.

Kod nekih kultura kao što je npr. kukuruz, može se obavljati gnojidba i u sjetvi, a gnojivo se unosi u tlo deponatorom za gnojivo. Pri ovoj gnojidbi gnojivo dolazi u samu zonu sjetve. Treba svakako upozoriti da se nikad ne miješa gnojivo sa sjemenom u samoj sijačici ako nema deponatora za gnojivo. U tom slučaju može doći do oštećenja sjemena i klice. U ovoj gnojidbi se kao i pri predsjetvenoj gnojidbi unose gnojiva podjednakog odnosa hranjiva kao što je NPK 15-15-15.

Prihranjivanje u vegetaciji treba svakako obaviti na laganijim tlima i u područjima s većom količinom oborina. Uglavnom se obavlja pojedinačnim dušičnim gnojivima ali se može obaviti i kompleksnim NPK gnojivima s povišenim sadržajem dušika.

Ovisno o stanju biljaka (usjeva ili nasada) obavlja se jedno ili više prihranjivanja. Ukupna količina dušika treba se pravilno rasporediti prema potrebama kulture. Neophodno je voditi računa i o tome da se ne primjeni previsoka količina dušika jer biljke ishranjene s previše dušika pokazuju tamno zelenu boju, ali su slabije otporne na niske temperature, lako poliježu (žitarice), slabije su otporne na bolesti i štetnike, a vegetacija može biti produžena.

Prihranjivanja se mogu obavljati granuliranim i tekućim mineralnim gnojivima kao što su KAN N 27, UREA N 46, ili UAN N 30.

Ovisno o potrebama kultura u prihrani se mogu primjenjivati tekuća gnojiva s mikroelementima kao što su različite vrste Fertina. Pri primjeni tekućih gnojiva treba voditi računa o količini i koncentraciji koja se primjenjuje za pojedinu biljnu vrstu. Početak primjene tekućih gnojiva uvijek je u vrijeme kada je razvijeno dovoljno lisne mase da bi se hranjiva mogla usvojiti. Učinkovitost tekućih gnojiva je veća u vrijeme suše jer je tada smanjeno ili potpuno zaustavljeno usvajanje hranjiva iz tla.

Pravilnom primjenom mineralnih gnojiva omogućuje se biljci da u najvećoj mogućoj mjeri iskoristi svoj genetski potencijal, uvjete tla i okoline te postigne visoke i kvalitetne prinose.

Izvor: Glasnik Petrokemije d.d