Važnost upotrebe domaćih gnojiva

Stajski gnoj pripada u najstarije gnojivo, sadrži sva biljna hraniva, dobar je regulator fizikalnih svojstava tla i izvor bezbrojnih aktivnih mikroorganizama. Smjesa je krutih i tekućih izmetina domaćih životinja i stelje prerađenih radom mikroorganizama. Kemijski sastav dosta varira, a ovisi o mnogim faktorima, o vrsti i uzrastu domaće životinje, količini i kvaliteti krme, načinu iskorištavanja stoke, spolu i dobi, vrsti i količini stelje, klimi i načinu spremanja gnoja. Prosječan sastav stajskog gnoga ovisi o vrsti stoke, a najvažnija biljna hraniva su dušik, fosfor i kalij koji su najčešće u tlu deficitarni.

Specifičnosti domaćih gnojiva

Općenito, stajski gnoj u prosjeku sadrži 20% organske tvari, dušika 0,5%, fosfora 0,2% i kalija 0,6%. Najmanje sadrži fosfora pa se taj manjak mora nadoknađivati dodavanjem fosfornog mineralnog gnojiva. Dodatkom kiselih fosfornih gnojiva (superfosfat) veže se dio amonijaka (dušičnih spojeva) u stajskom gnoju pa se tako smanjuju gubici dušika. Superfosfat se može dodavati u staji ili na gnojištu. Njegovim dodavanjem gnoj sporije dozrijeva, ali se na 100 t stajskog gnoja dobiva oko 30 kg više dušika. U staji se dodaje oko 0,7 kg superfosfata dnevno po jednom odraslom grlu. Na gnojištu se na 1 t gnoja doda oko 20 do 25 kg superfosfata. S obzirom na vezanje amonijaka, bolje je fosforno gnojivo dodavati odmah u staji nego na gnojištu.

I ako je u stajskom gnoju dobar odnos osnovnih hraniva, smatra se pretežno dušičnim gnojivom, jer dušik koji se u njemu nalazi najjače i najočitije djeluje na biljke. Sastav stajskog gnoja u prvom redu ovisi o vrsti životinje od koje potječe, jer svaka vrsta životinja ne probavlja hranu jednako i ne prima s hranom jednake količine vode. Goveđi gnoj ima mnogo vode i teško se zagrijava te sadrži sluzave tvari koje povećavaju koheziju čestica. Mikrobiološka svojstva nisu mu intenzivna, djeluje sporo i naziva se „hladnim gnojem“ za razliku od konjskog i ovčjeg.

Konjski gnoj je znatno siromašniji vodom i ima veliki kapacitet za zrak. Brzo djeluje i prikladan je za hladna i teška tla. Konj ne usitnjava tako dobro hranu kao govedo pa u konjskoj balegi ima više nerastvorene organske tvari koja dobro dođe bakterijama za hranu. Procesi rastvaranja intenzivni su, sadrži više aktivne mikroflore i više nerastvorene organske tvari, jače se i zagrijava. Ovčji gnoj ima povoljna fizikalna svojstva, bogat je dušikom, a sadrži malo vode u odnosu na gnoj drugih domaćih životinja. Vrijednii je od ostalih vrsta, jer je bogat mikroflorom. Svinjski gnoj ima povoljnu strukturu koja ovisi o vrsti ishrane. Kod pretežne ishrane voluminoznom krmom, struktura mu je loša. To je „hladan gnoj“, teško se mineralizira i male je mikrobiološke aktivnosti pa se preporuča za lagana tla. Gnoj peradi bogatiji je hranivima nego gnoj stoke i smatra se koncentriranim gnojem. Najbogatiji hranivima je gnoj kokoši.

Što sve utječe na sastav i kvalitetu gnoja?

Na sastav gnoja također djeluje i starost životinja. Stare i potpuno odrasle životinje trebaju hranu samo za nadoknadu energije i topline, dok mlade životinje troše hranu i za svoj rast, pa je stoga njihov gnoj siromašniji mineralnim tvarima. Smjer proizvodnje također utječe na kakvoću gnoja. Npr. gnoj krava muzara siromašniji je rudnim tvarima nego gnoj tovne i radne stoke, jer veliki dio mineralnih tvari odlazi u mlijeko. Hrana također djeluje na sastav stajskog gnoja pa je gnoj životinja koje se hrane koncentriranom hranom bogatiji mineralnim sastojcima nego gnoj životinja koje se pretežno hrane voluminoznom i slabom hranom.

Općenito se računa da kod životinja oko 50% hrane odlazi u izmetine kao neprobavljiv ostatak. Na kakvoću stajskog gnoja jako utječe i prostirka, stelja, jer upija mokraću i vlagu. Prema svojim fizikalnim i kemijskim svojstvima, prostirka može biti različita pa zato i različito utječe na sastav stajskog gnoja. Svojstva stelje su to bolja što se lakše rastvara i što je bogatija hranivim tvarima. Kod izbora prostirke odlučujuča je njena prikladnost za ležaj, a ne njezin kemijski sastav. Najbolje odgovara prostirka od slame ozimih žitarica, dok se slama jarih žitarica može upotrijebiti za krmu pa se manje upotrebljava za prostirku. Prostirka treba imati veliku sorptivnu sposobnost za tekuće izmetine i za amonijak, a u tlu se treba lako razdvajati. Treset ja kao komponenta gnoja povoljna prostirka, ali kao ležaj. Lišće bjelogorice sadrži više dušika, a manje kalija i fosfora nego sama žitarica. Kao prostirka može poslužiti i šumska mahovina.

Za kakvoću stajskog gnoja važan je i odnos izmetina i slame. Previše slamnat, nezreo gnoj, može izazvati dušičnu depresiju, osobito ako je vrijeme jako toplo i vlažno. Kakvoća stajskog gnoja ovisi i o njegovoj starosti te načinu spremanja. Za vrijeme dozrijevanja u stajskom gnoju dolazi do velikih kemijskih promjena koje dovode i do promjene njegove kakvoće. Najbrže se u stajskom gnoju rastvara celuloza, a najteže lignin. U zrelom stajskom gnoju nalaze se veće količine bjelančevinastih tvari i rudni sastojci. Dušični spojevi u gnoju djelomično prelaze u anorganske spojeve, a dio dušika (amonijak) hlapi u atmosferu. Promjena dušičnih spojeva u gnoju ovisi o aeraciji, količini i vrsti prostirke, toplini, vlažnosti, kontaktu s gnojnicom. Što je površina gnoja veća i što je rahlije razbacan, to se više dušika gubi. Mineralne tvari gube se iz gnoja samo ako ih ispiru oborine. Isušivanjem gnoja smanjuju se gubici organske nedušične tvari, a povećavaju se gubici dušika koji se mogu smanjiti polijevanjem i gaženjem gnoja. Što je stajski gnoj stariji, to je siromašniji dušikom. Domaće životinje iskoriste samo oko pola suhe tvari krme, a druga polovica izluči se u izmetinama. U stajski gnoj prelazi cijela količina prostirke.

Vrijeme sazrijevanja stajskog gnoja ovisno je o više faktora - klimi, količini vode u gnoju, načinu spremanja, temperaturi. Da bi se dobio posve humificirani gnoj, potrebno je godinu dana. U ljeti sazrijevanje gnoja traje oko 2-3 mjeseca, a zimi 3-4 mjeseca. Zreli gnoj je poluhumificirana masa. Prosječna težina stajskog gnoja ovisi o stupnju zrelosti. Djelovanje stajskog gnoja u tlu je različito. Veći dio biljnih hraniva u gnoju nalazi se u oragnskim spojevima pa se većina sporo mobilizira i dolazi do produženog djelovanja stajskog gnoja u tlu, koje traje dulje ili kraće vrijeme (jednu do četiri ili više godina), ovisno o više činilaca. Dušik iz stajskog gnoja iskoristi se slabije nego dušik iz mineralnog gnoja, a fosfor i kalij nešto bolje, odnosno podjednako.

Potrebna količina stajskog gnoja po jedinici površine ovisi o teksturi tla, dubini obrade, plodoredu, vrsti usjeva, tipu tla i zalihama hraniva u tlu. Kao normativ gnojidbe stajskim gnojem smatra se količina od 30 t/ha. Djelovanje stajskog gnoja pojačava se ako se miješa s mineralnim gnojem, što se naziva organsko-mineralna gnojidba. Dozrijevanje stajskog gnoja sastoji se u različitim kemijskim promjenama koje nastaju rastvaranjem organske tvari radom mikroorganizama koji su sa životinjskim izmetinama došli u stajski gnoj. Rastvaranje stajskog gnoja je biokemijski proces rastvaranja nedušičnih i dušičnih sastojaka. Nedušične tvari sastoje se od neprobavljivih ostataka biljnih stanica, celuloze, lignina i pektina.

Foto: discoverhorses.com