Začarani krug moderne poljoprivrede!

Svjetska populacija ubrzano raste, a prirodni resursi, kao što su zemlja i voda, istovremeno su u opadanju, kako količinski tako i u kakvoći, zbog urbanizacije i degradacije. Naime, potreba za što više hrane čest je uzrok degradacije poljoprivrednog zemljišta (gubitak organske tvari, zaslanjivanje, zakiseljavanje, erozija vodom i vjetrom, fizička, kemijska i biološka degradacija i dr.) i na taj izazov sadašnjice potrebno je znati odgovoriti, pravovremeno i učinkovito.

U svom radu 'Izazovi i zamke moderne agrikulture', prof. dr. sc. Vladimir Vukadinović i prof. dr. sc. Danijel Jug upozoravaju na pad prinosa uslijed sve lošijih agroekoloških uvjeta i neodržive proizvodne prakse, zbog čega se danas sve češće koristi genetički inženjering u redizajniranju usjeva. Globalne promjene okoliša nepovratno mijenjaju ekosustav, što utječe na život velikog dijela svjetskog stanovništva.

U daljnjem tekstu pročitajte glavne navode iz njihovog rada, koji pak u cijelosti možete preuzeti iz dokumenta koji se nalazi ispod članka.

Pravilno upravljanje tlom za bolju budućnost

Zdravlje tla je njegovo bitno svojstvo koje se ne može izravno mjeriti niti se mogu u kratkom ljudskom vijeku utvrditi značajne promjene njegove produktivnosti. Zbog toga moramo naučiti kako zemljišne resurse mudro i odgovorno koristiti u proizvodnji hrane, ali i za druge namjene. Stoga je važno naglasiti kako se u poljoprivredi upravljanje tlom mora promijeniti tako da:

• proizvodnja hrane bude bez štetnog utjecaja na okoliš
• upravljanje prirodnim eko sustavima bude vezano za početno stanje ili moguće buduće promjene

Budući da konvencionalna, posebice intenzivna poljoprivreda, ima sve odlike industrijske proizvodnje (primjena mehanizacije, kemijskih prirodnih i sintetskih preparata kao što su gnojiva, pesticidi, aditivi, proizvodnja na velikim površinama i dr.), česti su negativni efekti kao što su prekomjerno onečišćenje i devastacija prirodnog okoliša, što opravdano izaziva nezadovoljstvo potrošača uz gubitak povjerenja uz kakvoću i zdravstvenu ispravnost hrane. Gnojidba mora uvažavati agronomski, ekonomski i ekološki aspekt i ne smije se promatrati isključivo kao dodatak i/ili nadoknada prirodnog izvora hraniva, već mora istovremeno imati prihvatljiv i kontrolirani rizik za okoliš uz isplativu cijenu (gnojidba je investicija, nikako samo trošak).

Začarani krug modernizacije poljoprivrede

Suvremena agrikultura, premda produktivna i konkurentna, izazvala je niz gospodarskih, ekoloških i društvenih problema. Naime, favoriziranje velikih gospodarstava, njihova uska specijalizacija za uzgoj dvije ili tri kulture, odvajanje biljne i stočarske proizvodnje, često i monokulture, uporaba teške mehanizacije i dr., rezultiralo je isključivanjem samoregulirajućih mehanizama i ovisnosti moderne agrikulture o intenzivnoj primjeni kemijskih inputa.

Specijalizacija poljoprivredne proizvodnje s uskim plodoredom i smanjenjem diverzifikacije prostora poremetili su prirodne odnose između tla, usjeva i uzgoja stoke.

Prirodni ciklusi hranjivih tvari, vode i recikliranja organske tvari, unatoč sve većoj produkciji žetvenih ostataka i organskog gnoja, poremećeni su zbog prostorne udaljenosti specijaliziranih proizvodnji. Pojava štetnika i korova, kako autohtonih tako i alohtonih, sve je češća zbog intenzivne međunarodne trgovine, užeg plodoreda i smanjene prirodne raznolikosti, odnosno gubitka staništa njihovih prirodnih neprijatelja.

Naravno, potreba tržišta za novim proizvodima te sve češći uzgoj novih vrsta i kultivara izvan njihovog prirodnog staništa, povećava potencijalnu opasnost od pojave novih bolesti i štetnika ili pak ekspanziju već udomaćenih na nekom agroekološkom prostoru. U takvim okolnostima primjena novih kultivara (sorti i hibrida) postaje imperativ jer starije kreacije gube bitku sa stresnim situacijama izazvanim biotskim (bolesti, štetočine i dr.) i abiotskim čimbenicima (klimatske promjene, vremenske nepogode, suše, poplave i dr.). Zbog toga, stabilnost moderne agrikulture sve jače ovisi o pojavi novih sorti i hibrida.

Promjene u okolišu, tzv. "ekološke bolesti", izazvane intenzivnom proizvodnjom hrane ne događaju se brzo, zbog čega vrlo lako promiču ljudskom oku, sve dok neželjene posljedice nisu jasno vidljive. Proces upropaštavanja tla gotovo je uvijek jednosmjeran, bez realne mogućnosti vraćanja u prethodno stanje. U procesu degradacije tla promjene su prividno male, barem u životu jedne ljudske generacije, što smanjuje potrebnu pozornost i odlaže pravovremeno poduzimanje mjera za zaustavljanje destruktivnih procesa. Liječenje takvih "bolesti" zahtijeva povećana ulaganja, sve do mjere kada vrijednost uložene količine energije u proizvodnju nadmašuje ostvarenu energiju u merkantilnom dijelu prinosa, zbog čega se sve češće postavlja pitanje: ekološka (organska), ili industrijska poljoprivredna proizvodnja.

Stvarna potrošnja mineralnih gnojiva u RH

Prosječna potrošnja mineralnih gnojiva u RH varira, ali je uglavnom viša u odnosu na većinu zemalja u našem okruženju (Tablica 1 u priloženom dokumentu). Razinu uporabe mineralnih gnojiva često se pokušava osporiti tako da se poljoprivredne površine RH prikazuju nerealno.

Naime, treba jasno reći da RH nema 3.100.000 ha poljoprivrednih površina nego tek ~1.200.000 ha, odnosno 1.009.293,78 ha prijavljenih u Arkodu, od kojih se dio minimalno, ili uopće ne gnoji.

Budući da samo Petrokemija plasira 400.000 do 500.000 t/god. u RH, to sukladno podacima iz Arkoda o stvarnim obradivim površinama znači godišnju potrošnju od ~500 kg/ha/god. gnojiva ili ~250 kg aktivne tvari/ha/god.

Koji zahvati će poboljšati strukturu tla?

Zaoravanjem žetvenih ostataka usjeva, posebice leguminoza, smanjuje se rizik od erozije, održava ili čak poboljšava struktura tla, povećava sadržaj humusa uz porast retencijskog kapaciteta za vodu i zrak te utječe na veći toplinski kapacitet tla. Svježe zaorani žetveni ostatci predstavljaju nezamjenjiv izvor energije za mikroorganizme tla, a biomasa za druge potrebe može se proizvesti uzgojem brzorastućih kopnenih ili morskih biljnih organizama, kao nusproizvod obrade drveta, korištenjem urbanog otpada ili plantažnim uzgojem usjeva, uključujući i brzorastuće trajnice i sl.

Budućnost biotehnologije

Najčešći sustav u intenzivnoj biljnoj proizvodnji, u svjetskim razmjerima, još uvijek je onaj konvencionalni, a upravo je on i iznimno degradirajući za tlo. Razvijenije zemlje primjenjuju i suvremenu poljoprivrednu proizvodnju, temeljenu na znanstvenim spoznajama, koje ukazuju na mogućnost učinkovite proizvodnje hrane sa smanjenim brojem i intenzitetom obrade tla. Precizna agrikultura će u budućnosti biti sve masovnije korištena i postupno preći u robotiziranu proizvodnju hrane.

Moderna biotehnologija nudi mogućnosti za poboljšanje kakvoće proizvoda, proizvodnju više hrane i gospodarsku korist. Vrlo je korisna i efikasna primjena biotehnologije u obradi otpada i sprječavanju zagađenja. Kako bi se izbjeglo oštećivanje ekološki osjetljivih područja i uništavanje šuma, preostaje povećanje prinosa usjeva, a to je moguće najbezbolnije ostvariti korištenjem biotehnologije.

Vertikalne farme budućnosti

Gledano iz današnje perspektive, proizvodnja i konzumacija "pametne hrane", prilagođene metabolizmu i potrebama svakog pojedinca, čini se još daleko. Međutim, nakon 2030. godine očekuje se primjena "ultra visoke tehnologije" u proizvodnji hrane, posebice u zaštićenim prostorima koji će postupno promijeniti dizajn u vertikalne, višeetažne i energetski samoobnovljive proizvodne prostore s vrlo preciznom regulacijom agroekoloških uvjeta prilagođenih različitim vrstama uzgoja (Slika 3. u priloženom dokumentu).

Izvor: Izazovi i zamke moderne agrikulture, prof. dr. sc. Vladimir Vukadinović i prof. dr. sc. Danijel Jug, Osijek 2014.

Foto: www.depositphotos.com