Zeljarijada Vidovec

Zelje ili kupus, kroz povijest, gotovo da je važna biljka poput žitarica, koje su prehranile čovječanstvo. Draška nepce sladokusaca (najčešće u kombinaciji s mesom) još od prethistorijskih vremena. Mali je broj autohtonih agrarnih područja, koja se njime mogu pohvaliti kao pravim obilježjem svoga kraja, poput varaždinskog područja. Varaždinsko zelje danas je popularno diljem cijele domovine, a usavršavanjem tehnologije konzerviranja (kiselenja) postalo je dostupno i onima bez podruma i balkona. Tako s popularnošću i povećanjem potrošnje na svakodnevnom jelovniku, kiselo zelje osvaja i status delikatesne hrane, domaćih delicija i specijaliteta.

Varaždinsko zelje tri mjeseca nakon sadnje o Ivanji već kiselinom diši. Tko je s kiselim zeljem «na vi», dovoljno je da ode na Zeljarijadu u Vidovec nedaleko Varaždina. To je jedinstvena sajamska manifestacija, ali i priredba popularizacije zelja i specijaliteta od zelja i prikaz autohtonih i autentičnih narodnih običaja. Održana je i ove godine, prošloga vikenda u Vidovcu, središtu lijepoga i produktivnom povrćarskog bazena. Dok su se jedni trudili da sprave prvoklasnu kilometarsku sarmu, drugi da je pojedu što više, svi skupa su na svoje došli u trodnevnome pučkome veselju. Tako Vidovčani slave varaždinsko (kiselo) zelje.

-Za mega sarmu čija je priprema započela još u varaždinskome hotelu Turist (rijetkim od hotela koji njeguju vrhunsku kuhinju), potrošeno je primjerice 800 glavica varaždinskog kiselog zelja, 610 kilograma junećeg i svinjskoga mesa bez kosti od vrata i lopatice, 160 kilograma sušene slanine, sušenoga mesa i kobasica, 90 kilograma crvenog luka i td, kaže «glavni dirigent», kuharski šef i predsjednik Hrvatskog kuharskog saveza Damir Crleni. On je inače i predsjednik Udruge kuhara Varaždinske županije, koja je suorganizator Zeljarijade 2009, a u spravljanju kilometarske mega sarme pomagala su mu čak dvadeset troje kolega iz renomiranih restorana s područja županije. O Crlenijevim profesionalnim kuharskim zapažanjima posebno ćemo pisati.

- Za proizvođača povrća, kao i za svakoga seljaka u nas, poslovni je položaj nemoguć, ako nije povezan u cehovske organizacije, kao to je naša udruga Zeljari, te Poljoprivredna zadruga preko koje trgujemo. Tako smanjujemo manevarski prostor raznim dilerima, kaže predsjednik Udruge Zlatko Zagorec, koji sve vrste povrća proizvodi na sedam hektara svoje i tri hektara unajmljene zemlje. Oprema i repromaterijal koji trebamo, a uglavnom se uvozi, nemoguće je skup, mi prodajemo trgovačkim lancima, koji drže niske cijene proizvoda, pa smo između bata i nakovnja. Spas bi bio kada bi se proizvođači pravilno ustrojili sve do nivoa države. Tada bismo mogli više ulagati u zemlju zbog plodoreda, u stajnjak zbog kakvoće proizvoda i sl. I ova manifestacija očuvanja tradicije i širenja potrošačke kulture, plod je našega udruživanja, što smo i na prodaji osjetili.

Autor: Rajko Polić