Mladen i Željka pobjegli iz grada - nude robinzonski smještaj kojega posjećuje vrh planinarske elite

"Ovo ljeto sam ja kosila oko vrta jer Mladen od nedrvenastih biljaka prepoznaje samo kukuruz visine dva metra, tako da mi je jednom pokosio tikvice, drugom prilikom naslagao drva na kamilicu i tome slično (ne smije baš sve u javnost). Ove godine je 'sredio' majčinu dušicu, ali sva sreća par dana nakon što sam ju pobrala. Mislim da to ni ne zna." 

Tako započinje ova nesvakidašnja priča o dvoje gradskih ljudi koji su se zaljubili u netaknutu prirodu Gorskog kotara i odlučili od džungle na asfaltu pobjeći u mir goranskih šuma.

Bijeg od gradske svakodnevice

U seocetu Hrib u Gorskom kotaru, nedaleko granice sa Slovenijom, dvoje zaljubljenika u prirodu odlučilo je započeti novi, za njih humaniji život. Život u skladu s prirodom..

Mladen Stjepan-Stipko Vitković i Željka Grabner bave se robinzonskim turizmom, imaju obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i ugostiteljski obrt, a sve to nude svojim gostima kojima ovo mjesto služi za bijeg od gradske svakodnevice i vrućeg asfalta.

Ako poželite doći na više dana, prespavati možete u kućicama veličine 2x2m ili postaviti vlastite šatore, a stane ih minimalno 50, tako da možete razmisliti i o održavanju većih druženja. Na pitanje primaju li ljubimce, odgovaraju: "Da, obožavamo ih! Naša Ira, mješanac labradora i zlatnog retrivera je non-stop na slobodi i ima na raspolaganju preko 15ha zemljišta za igru." Zaista za pozavidjeti.

Osim smještaja, Mladen i Željka nude izlete na izvor rijeke Kupe, Nacionalni park Risnjak, Loške stijene, Bloško jezero, Slovenski Snežnik, ali najviše su orijentirani na mototure ili se pak okreću djeci te s njima provode vrijeme u postavljanju šatora, snalaženju u prostoru, učenju kako zapaliti vatru u prirodi i općenito svemu što je vezano za boravak u prirodi. Gosti se često Željki i Mladenu samoinicijativno pridružuju u radu, pomažu na terenu bez da ih se tako nešto tražilo. I to je ono što ljude ovdje spaja i usrećuje.

Mladen ponedjeljkom više ne radi

Na pitanje kada i kako se razvila ideja o pokretanju ove specifične turističke priče, Mladen odgovara: "Oduvijek sam bio aktivan. Za vrijeme studiranja, radio sam kao konobar da bih zaradio za boravak na moru. U menadžmentu, u svojoj struci izdržao sam 18 godina, vodio projekte, ugovarao poslove i radeći za drugoga, shvatio da nikada neću biti niti slobodan niti neovisan, bez obzira koliku imao plaću i koliko radio. Svaki slobodan trenutak provodio sam na Hribu, kosio, uređivao i radio sve kako bi izgledalo što ljepše, no uvijek je došao taj ponedjeljak i rad... za drugoga… Sada ponedjeljkom ne radim, upravo radi toga, tako da imam dan za sebe i u potpunosti uživam u njemu", priča Mladen prisjetivši se i prijelomne 2014. godine. 

"Kada je Gorski kotar pogodila elementarna nepogoda, ledolom u veljači 2014. godine, došao sam gotovo istog trena na Hrib, gledao kako stabla, voćke i stupovi pucaju pod težinom leda i 'odlaze u nepovrat'. Ovdašnji ljudi su uglavnom bili malodušni, ali ja sam smatrao da je moglo biti i gore. Što da je bio potres, ostali bi bez krova nad glavom! Tada sam kao sklonište, za sebe izgradio malenu kućicu, a ubrzo i drugu pa treću. I tako je krenulo. Ubrzo sam shvatio što želim, na koji način to želim i odustajanje za mene nikada nije bila opcija. Cilj - fokus - uspjeh!“  

Pomažu djeca i prijatelji

Mladen ima dvoje djece, blizance Leu i Alena, četrnaestogodišnjake koji žive u Zagrebu, ali vikende često provode na Hribu i govore da bi, kada odrastu, voljeli živjeti u Gorskom kotaru. "Premda Gorski kotar ne pruža sigurnost za mlade, ja ih neću odgovarati“, kaže Mladen.

"Vidim svijet oko sebe, vidim 'trenirani kapitalizam' i sistem u kojem nije bitno koliko znaš već koga znaš. Želim im da sami odaberu svoj put, a ja ću biti tu da im pomognem.“

Osim djece, Mladen oko obveza može računati na iskrene i dugogodišnje prijatelje koji sudjeluju u organiziranim akcijama čišćenja i planiranja. "Sretan sam što ih imam. A najzahvalniji sam za svoju srodnu dušu, Željku Grabner, bez koje ni trava ni vrtovi ne bi bili to što jesu. Da nema nje, okućnica bi bila samo u jednoj boji, a ne ovako prelijepa i šarena nakon njenog magičnog dodira koji sve pretvara u bajku... Željka je član obitelji, više od supruge i više od prijatelja ili suradnika, netko tko razumije zašto ovo radim i u svemu mi pruža potporu.“

Željka uživa u ljekovitom bilju

A Mladenova Željka na svijet oko sebe gleda ovako:

"Oduvijek volim prirodu, cvijeće, biljke, životinje, ali unatrag par godina, točnije od kada se Mladen preselio na Hrib, priroda me jednostavno oduševljava. Gorski kotar – pluća Hrvatske, kako su nas učili u školi uskoro to neće biti, što zbog ledoloma, vjetroloma, potkornjaka  i najviše ljudske ruke koja nemilosrdno gazi sve pred sobom. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Da se vratim ljepšim temama.. Majčica priroda nam pruža toliko zadovoljstva da samo treba malo otvoriti oči, pružiti ruke  i prihvatiti svo njeno bogatstvo. Ja sam zadovoljstvo pronašla u samoniklom i nesamoniklom ljekovitom bilju. Obzirom da sam 'nova' u tome i još kaskam 'tisuću godina' za ljudima koji se time bave mnogo duže, trudim se i voljna sam naučiti", entuzijastično priča Željka koja u njihovu vrtu, kojega zove mali raj, sakuplja koprive, gospinu travu, gospin plašt (vrkuta), stolisnik, kamilicu, mentu, melisu, kupine, listiće šumskih jagoda, majčine dušice, borovnice... "Sve biljčice sušim ili na tavanu ili u dehidratoru za voće i pripremam za čajeve koje konzumiramo tijekom zime, ali i tijekom vrućih ljetnih dana umjesto vode. Također radim i kantarionovo ulje od gospine trave. Svaki naš gost može uvijek dobiti toplu šalicu prirodnog čaja". 

Željka ima u planu i prodaju čajeva te mješavina čajeva ovisno o namjeni. U sušioniku za voće suši i borovnice, jabuke, kruške i ostalo sezonsko voće koje pretvara u fine čipseve u kojima svi uživaju. U sezoni gljiva sušionik im dobro posluži i za sušenje vrganja.

Imaju i vrt u kojem prevladava - krumpir

"U sklopu Robinzonskog smještaja Hrib imamo i vrt. Svake godine je sve veći, širi se kao i naše poslovanje. To je druga moja sreća. Malo zahtjevnija od samoniklih biljčica jer stalno moram nešto 'prčkati' po njemu. U vrt isključivo idu sjemenke i sadnice/presadi iz provjerenih izvora, različitih OPG-ova, od susjeda i prijatelja za čije biljke pouzdano znamo da nisu ničim tretirana.

Najveći dio vrta zauzima krumpir jer mi u Gorskom kotaru moramo imati krumpira – tako je to odvajkad", priča Željka dodavši da svojim gostima pripremaju i sezonsku salatu, ovisno o periodu u kojem dolaze. 

"Nekada je to zelena salata, nekada divna domaća rajčica, krastavac, luk. Hit su nam domaće tikvice na žaru. Peršin je neizostavan začin u svim jelima, a od ove godine ga sušim i za čaj. Za zasladiti tu su obavezno naše jagode!“

O počecima pokretanja robinzonskog turizma i borbi s birokracijom

Pitali smo Mladena s kojim problemima se u početku susretao ili se još susreće te kako ih riješava. U njegovom odgovoru osjeća se ogorčenost na sustav.

"Birokracija ubija. U Hrvatskoj nema institucije koja zna što radi, nema ideje, nema dovoljno motiviranih ljudi jer svi imaju sigurne plaće i radna mjesta. Plaću dobiju radili oni ili ne, pomogli oni privatniku ili ne. Ne shvaćaju da privatniku vrijeme predstavlja – sve! Mi ne stižemo obilaziti urede, šetati se od službenika do službenika, kupovati biljege i ispunjavati formulare. To bi trebalo biti na jednom mjestu, nama je jedan dio u gradu, drugi u općini, treći u županiji... I tako u krug, začarani krug hrvatske birokracije.

Smatram da bi službenicima trebalo platiti osnovicu te postotak po učinku – gostu, kojeg sami dovedu u sredinu u kojoj rade. Tada bi cijenili posao i znali kako je to zaraditi novac. Odlaze po sajmovima, slikaju se na seminarima, a ne vide što im se događa u 'vlastitom dvorištu'. Neće biti bolje dokle se djelatnici ne educiraju i plate po učinku. U četiri godine koliko se bavim turizmom nitko me nije zvao imam li ijedan slobodan termin. Državni aparat trebao bi biti onaj koji pomaže, savjetuje i rješava probleme iznajmljivača, onih koji žele živjeti od svoga rada i od svoga vlastitog kapitala. A ako posluju, posljedica će biti priljev novca u državne i lokalne proračune. I to je cijela mudrost.“

Na pitanje kome se obraća za pomoć kada mu zatreba, Mladen odgovara da se nema kome obratiti i da ga je život naučio da sve mora otkriti i odraditi sam. Također poručuje svima neka ne odustaju, neka idu od ureda do ureda te neka ne izlaze iz ureda dok ne dobiju odgovore na svoja pitanja. Prije četiri godine, kada je on pokretao robinzonski turizam na Hribu, konkretan odgovor na konkretno pitanje nikada nije uspio dobiti. To je bilo nešto novo na goranskom području, a on je budućim iznajmljivačima robinzonskih smještaja utirao put.

Sjetio se i simpatične anegdote iz gruntovnice:

Službenik mi kaže: "Trebaju mi biljezi.“ Pitam: "Koliko?“ Odgovara: "Šezdeset kuna“. "U redu“, odgovaram i odlazim u FINU. Kupujem 50,00 + 10,00 kn biljega, vraćam se u gruntovnicu i eto odgovora: "Ma neeee, nije dobro, treba mi 20,00 + 20,00 + 20,00 kn!", prisjeća se Mladen i dodaje: "Kod nas sve tako funkcionira."

Goste povezuju s drugim iznamljivačima

Mladen se u svojoj ponudi bazirao na tome da gosti manje odsjedaju i noće kod njih pa ih više povezuje s drugim iznajmljivačima koji imaju, kako kaže, "konkretan krov nad glavom". Pojašnjava da kod njih dolaze na radionice, edukacije i obroke te šetnju prirodom i upoznavanje s okolnim znamenitostima. "Gosti odlaze zadovoljni, a potvrda je to što nam se uvijek vrate. Ocjene su više nego pozitivne, posebno ističu ljubaznost domaćina i kreativnost pri planiranju izleta te kvalitetu hrane."

Najčešći gosti su im planinari, bikeri i biciklisti. "U posebnom sjećanju ostali su mi ljudi iz Bostona koji su pješice prošli Via Dinaricu, inače osvajači sedam najvećih vrhova svijeta na sedam kontinenata (Seven Summits). Oduševljeni su bili našim gostoprimstvom i ponosni smo da smo mogli ugostiti sam vrh planinarske elite!“

Raščistit će još 5 ha zapuštenog zemljišta 

Na pitanje misle li da će sljedeća sezona biti još bolja od ove, Mladen i Željka odgovaraju: "Nama je svaka sezona bolja od prethodne jer ne ovisimo više o bankama i kreditima“, kaže Mladen i nadodaje, malo kroz šalu, a malo i za ozbiljno: "Još malo čak niti Hrvatska kao moja domovina mi neće 'smetati' jer se iskreno nadam da će krenuti u dobrom smjeru!“ Planiraju raščistiti još 5 ha zapuštenog zemljišta, prokrčiti dugo vremena nekorištene zarasle šumske putove, urediti poučne staze te osmisliti nove izlete kako bi gostima boravak bio još ugodniji i sadržajniji.

Mladen smatra da u našoj državi nema 'univerzalnog turizma' kako se sam izrazio, da je važno prilagoditi se gostima, njihovim specifičnim željama i potrebama. "Ne možemo očekivati da imamo uspjeh u 'statičnom turizmu', moramo imati aktivne sadržaje jer devedeset posto ljudi želi aktivni odmor, ostalih deset posto želi mir hotelske sobe i ništa više. To nisu naši klijenti.“

Ne shvaćajte ozbiljno "savjete" državnih službenika

A što bi Mladen savjetovao onima koji tek razmišljaju o započinjanju bavljenja turizmom na ruralnim područjima?

"Nikada ne shvaćajte ozbiljno 'savjete' državnih službenika, oni Vas ne razumiju, ne mogu Vam pomoći jer nisu niti u približno istoj situaciji, nemaju iste ciljeve, entuzijazam niti energiju. Stavite na papir ono što znate, svoje vještine, što bi željeli, napišite svoje snove i viziju i ne odustajte, upornost se uvijek isplati. Kada uspijete, sreći nema kraja i svaki dan je novi početak i nova borba, a sa svakim sutonom dolazi i nova pobjeda.“

U netaknutoj prirodi gdje se nesmetano može uživati u miru i tišini goranskih šuma, Željka i Mladen nastavit će živjeti svoj san i dijeliti ga s dragim gostima i prijateljima, svima onima koji su sposobni shvatiti i upiti ljepotu koju pruža goranska priroda.