Moderne prometnice potiču ruralni razvoj

Ljudi, posebice u nerazvijenu ruralnom prostoru, oduvijek su se radovali novoizgrađenim objektima u svom kraju, poput cesta koje im otvaraju prozor u svijet, tunela, željezničkih pruga, škola, crkava, duhovnih centara, domova kulture, zadružnih domova, vodovoda, trafostanica, hidroelektrana, proizvodnih pogona, tvornica, mostova, telefonske i kanalizacijske mreže, sportskih terena, melioracijskih zahvata te inih projekata. U tom bi se povodu održavale i prigodne kulturno-zabavne svečanosti, različita natjecanja na lokalnoj i nacionalnoj razini; pjevalo bi se, sviralo, plesalo, igrala bi se narodna kola, čule bi se i gusle i diple, a u dalmatinsko-zagorskom krajobrazu bi odjekivala ganga i rera.

Izvođači bi nastupali u pučkim nošnjama; na ražnju bi se vrtjeli janjci, kozlići i odojci, ponegdje i volovi. Svi bi se častili i gastronomskim delicijama poput dalmatinsko-istarskog pršuta, sira i slavonskog kulena, sve uz domaću kapljicu i svježe napitke, a takve su manifestacije unosile i novi dašak života na selu, potičući njegov razvoj, budeći optimizam mladih ljudi. Tako je izgledalo prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a poslije kao da je sve postalo drukčije.

Ljudi se raduju novoizgrađenim objektima, posebice cestama

O svemu nam, osim usmene predaje, govore i izvorni zapisi, primjerice i oni o izgradnji Napoleonove ceste početkom 19. st. preko Turije, planinskog prijevoja na sjevernoj strani Biokova podno sv. Jure, iz smjera Trilj - Ugljane - Nova Sela - Šestanovac - Grabovac - Župa zabiokovska - Kozica - Dragljane - Vrgorac - Metković, duge oko 250 kilometara od granice Hrvatske do Albanije. Taj iznimno značajan infrastrukturni objekt počeli su graditi tek godinu dana nakon što je uspostavljena francuska uprava u Dalmaciji. Naime, generalni providur za Dalmaciju Vicko Dandolo je zapisao kako je Napoleonovu cestu kroz dalmatinsko-zagorski ljuti krš, narod izgradio sam za kruh i vodu, bez plaće, a rijetko koji radnik je dobio nadnicu.

Ni jedna odrasla osoba nije mogla biti oslobođena od radne obveze, jer je prethodno izvršen popis sposobnih za rad. Na trasi se radilo u dvije smjene, katkada i danonoćno, koje su se mijenjale svakih 14 dana. Graditeljski radovi su istodobno počeli na svim dionicama i svaka bi tadašnja općina dobila svoju dionicu. Najteža dionica gradnje bila je na potezu Zagvozd - Župa gdje je trebalo probiti trasu na najnepristupačnijem planinskom prijevoju na sjevernoj strani Biokova podno sv. Jure. U tom dijelu ceste istaknuli su se radnici s imotskog i vrgoračkog područja te iz Podbiokovlja, posebice vješti mineri koji su ponegdje vezanih tijela o užad teškim macama u rukama udarali u trapnjeve, odnosno ručno su bušili tvrde litice zabiokovskog kamena živca. Ipak se dnevno plaćao tek kilogram kukuruza po radniku.

Godine 1807. Dandolo je napisao i ovo, „U cijeloj Dalmaciji uz cestu nema ni jedne gostionice za putnike, uz koju bi bila i štala, kolibe za kola, kočije, konje i volove.“ Ali se narod nije odazvao njegovu pozivu kako bi se navedeni objekti izgradili uz novoizgrađenu Napoleonovu cestu. Zato je general Marmont izdao novu naredbu 1810. godine nakon čega su izgrađena nova zabiokovska sela uz navedenu prometnicu poput Kozice, Dragljana, Ravče, čemu su se radovali seljaci toga podneblja znajući kako im je nova cesta gotovo još početkom 19. st. donijela prosperitet ne samo u prometu, nego i u poljodjelstvu.

Uz Napoleonovu cestu u Zabiokovlju niknulo više naselja početkom 19. stoljeća

Podsjetimo i na događaje iz 17. stoljeća koji su itekako značajni za razvoj obrta i poljodjelstva, primjerice u Vrgoračkom kraju, no slično je bilo i u ruralnom prostoru imotskog, triljskog, sinjskog, kliškog, vrličkog, mućkog, drniškog, kninskog područja; omiškog zaleđa. Jedan od njih je i izgradnja ceste od Vrgorca do Makarske, preko biokovske Staze, oživljavanje rudnika asfalta Paklina, otvoren još daleke 1698. godine te bio u funkciji nekoliko stoljeća. U Tinovu gradu je primjerice potkraj 19. st. proširena djelatnost duhanskog poduzeća odnosno otkupne stanice, utemeljene 1886., a poslije i duhanskih skladišta većih kapaciteta (1892.). Kroničari su zabilježili kako je u Vrgorcu djelovalo nekoliko zadruga poput voćarske, pčelarske i zemljoradničke.

Radila su tri auto-garažna servisa, taksi služba, šest kovačkih, sedam stolarskih, osam manjih vinarskih podruma, 16 trgovina različitom robom, četiri pekarnice, tri krojačnice, četiri građevinska poduzetnika, nekoliko urara i brijača, jedno autopoduzeće, tri liječnika, ljekarna, četiri odvjetnička ureda, općinski sud i porezni ured, žandarmerijska stanica, zastupstva 'Singer', 'Croatia', a djelovala su i dva doma kulture, kao i mjesna limena glazba. Svake subote je bio organiziran bogat i stalan stočni sajam, a djelovala je i rasplodna stanica, dok se nadšumarija intenzivno brinula za održavanje šuma. Redovito se održavao tečaj za krojenje i šivanje te kuhanje, a u tom su mjestu djelovale i skupine esperantista. Sve je to Vrgorački kraj činilo živahnim, zanimljivim i privlačnim zagorskim područjem zahvaljujući (ne)spomenutim projektima koji su omogućili zapošljavanje ljudi u ruralnom prostoru.

Još tijekom 19. st. u Vrgorcu djelovala je voćarska, pčelarska, zemljoradnička zadruga

Malo tko zna da je za razvoj poljodjelstva u Vrgoračko-neretvanskom polju - nakon izgradnje odvodnog tunela (dugog 2,5 km) od Krotuše do Baćinska jezera (mora) 1938. godine - zaslužan baš dalekovidni fra Ante Gnječa iz Staševice, župnika Pline, čije su riječi i poruke iz prigodnog govora ostale u memoriji svih naraštaja u zaleđu doline Neretve, Ploča i Makarske rivijere: „Sretan sam i presretan kad sam dočekao da moj narod, koji živi na području i ukolo Vrgorsko-neretvanskog jezera, sada može slobodno obrađivati svoju zemlju i od njezinih plodova živjeti.

Trud nam se isplatio i sad mi ne bi bilo žao i da umrem, jer mi se ostvario vjekovni san o kojem sam sanjao i mislio.“ Tako je Fra Antino polje, bivše jezero postalo oazom u dalmatinsko-zagorskom kršu tek nekih 23-26-29 metara nad morem, gdje su danas poznate plantaže vinograda, voćara, povrćara; uz to i izdašna izvorišta zdrave vode poput Butine, Stinjevca, Lukavca, Kruške, obilje slatkovodne ribe, gdje je u zamahu seoski turizam. Fra Antin projekt je bio početak melioracije Vrgoračko-neretvanskog polja prije 76 godina, koja još nije izvršena pa redovite proljetno-jesenske poplave svake godine tamošnjim poljodjelcima donesu velike štete.

Slična su narodna slavlja u tom kraju održavana i nekoliko desetljeća poslije, primjerice u povodu izgradnje i puštanja u promet prometnica Makarska-Vrgorac, preko Stupice, Mali Prolog-Baćinska jezera-Ploče te Vrgorac-Ploče. Ali je u puku Zabiokovlja, pa i šire, u trajnoj uspomeni ostala svečanost od 21. siječnja 2010. godine u Rastovcu u povodu probijanja tunela sv. Ilija kroz Biokovo (dug 4242, širok 11 i visok 7 metara). Naime vijest o tomu munjevito se pronijela diljem svijeta gdje rade Zagvožđani i Imoćani, kako se napokon ostvario stoljetni san njihovih predaka još potkraj 19. stoljeća kad je baš u Zabiokovlju niknula ideja o izgradnji toga hvale vrijednog infrastrukturnog objekta, iznimno značajnog i za šire područje Hrvatske, ali i susjedne BiH.

Ideja o izgradnji tunela sv. Ilije niknula još potkraj 19. stoljeća

U to se moglo uvjeriti više tisuća posjetitelja, ljudi svih uzrasta koji su se okupili na gradilištu kod sjevernoga tunelskog portala, kako bi proslavili povijesni događaj. Sve ih je općina Zagvozd častila pečenim volom s ražnja, pašticadom, dalmatinskim pršutom i sirom te napitcima, a oni su organizatoru uzvratili veseljem, pjesmom (uglavnom gangom) izražavajući svekoliko pučko oduševljenje i zato što su se Makarskoj rivijeri, Bastu i Baškoj Vodi s južne strane Biokova približili na udaljenosti nešto više od četiri kilometra. Mnoštvo Zagvožđana, Imoćana, Vrgorčana, Splićana, Hercegovaca, dakako i posjetitelja iz gotovo svih krajeva Hrvatske, ali i skupine Zabiokovaca i Podbiokovaca koji su radili i živjeli u inozemstvu, prvi put zajedno su prošli kroz netom probušeni tunel, šetnicom tijekom cijelog dana. Zatim je uslijedila završna faza opremanja, kompletnog dovršavanje tunela, čije su puštanje u promet strpljivo čekali svi u Imotskom kraju i Podbiokovlju, što su dočekali uoči turističke sezone protekle godine.

Dakako, prigodno je proslavljen završetak izgradnje i puštanje u promet svake dionice autoceste Dalmatina u Dugopolju, Šestanovcu, Zagvozdu, Ravči, kao i svih dionica 'A 1' iz smjera Zagreba do Splita. Ali ne i potkraj minule godine kod prometnog čvora 'Ajdanovac' (kod Vrgorca) te u Karamatićima gdje su, umjesto narodnog slavlja, zabilježeni prosvjedi građana, kakvi su malo gdje viđeni u prigodama kad se puštaju u funkciju značajni objekti, i kad bi se narod veselio i radovao djelima graditelja i naporima investitora, pa i svemu dobrom koje im mogu donijeti novoizgrađene dionice poput autoceste Vrgorac-Nova Sela s inter-regionalnim čvorom 'Metković' (Vc), te brze ceste Mali Prolog odnosno čvor 'Ploče-Karamatići' (oko 23 km). Naime čvor 'Ploče', zajedno s brzom cestom, zacijelo predstavlja prometnu cjelinu koja spaja autocestu s Pločama čineći i luku u gradu na ušću Neretve još više konkurentnom na Sredozemlju. Mnogima će u memoriji ostati nadnevak 20. prosinca 2013. kada je aktualni ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić simbolično pustio u promet spomenute ceste nagradivši prvih pet vozača ENC-ovim uređajem. Među inima ministar je Hajdaš Dončić rekao:

„Vidite, ovdje u Karamatićima na cesti kod naplatnih kućica nema ni bina niti drugih popratnih troškova što je u nekim prošlim vremenima morao plaćati građevinski sektor. Ovo nije otvaranje novoizgrađenih dionica, nego propagiranje novog načina naplate cestarine, odnosno električnom naplatom cestarine (ENC-om).“ Ministar Dončić je tada ujedno izjavio kako Hrvatska više neće graditi autoceste svojim novcima niti će za nekoliko godina početi radovi na izgradnji posljednje dionice autoceste do Dubrovnika.

Propagiranje novog načina naplate cestarine (ENC) umjesto službenog otvaranja

„Ako se budu gradile autoceste u našoj zemlji, to će se činiti u pogodnim trenucima, a takve će projekte sufinancirati Europska unija. Završit ćemo investicije vezane za izgradnju hrvatskih odnosno državnih cesta koje su za naše građane puno važnije nego autoceste. Naredne godine završit će se cestovni ulaz u Luku Ploče, a nakon odobrenje kredita i most na Savi koji je dio inter-regionalnog koridora 5c. Izgradnjom autoceste i brze ceste znatno je podignuta konkurentnost Luke Ploče, koja je itekako vezana za gospodarstvo BiH.“ Manje-više svi ocjenjuju kako su novoizgrađene dionice autoceste Vrgorac-Nova sela te brza cesta Mali Prolog-Ploče u zaleđu Neretvanske doline i Makarske rivijere, na području Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, od iznimnog značenja ne samo za razvitak gospodarstva, prvenstveno seoskog turizam, nego i za ruralni razvoj toga kraja.

Inače, puštanje u promet najnovije dionice autoceste Dalmatina i odvojka brze ceste Karamatići-Ploče popraćeno je prosvjedima građana, o čemu se priča na jugu Hrvatske. Naime, uoči predaje navedenih objekata u funkciju, stotinjak Vrgorčana se okupilo na gradskom kolodvoru u Tinovu gradu podno Matokita. Zatim su krenuli prema kontrolnom centru na Ajdanovcu prosvjedujući što nema novih zapošljavanja u službi održavanja autoceste. Istog su dana na brzoj cesti u Karamatićima pokušali prosvjedovati i stanovnici Pojezerja, ali im je policija onemogućila ulaz na tu cestu i odlazak do naplatnih kućica. Prethodno su prosvjednicima najavljene i novčane kazne u iznosu od 5 do 20 tisuća kuna ako neovlašteno uđu na brzu cestu.

„Nemamo izlaz s te ceste, nemamo ni ulaz na tu prometnicu iako prolazi kroz našu općinu ispred naši kuća i dvorišta, a nemamo ni radnih mjesta. Ne možemo doći ni na našu djedovinu, jer nas dijeli žica s obje strane brze ceste“, rekao je ogorčeni prosvjednik u Karamatićinma, a jedna je žena također prosvjednica dodala: „Zahtijevamo ulaz i izlaz na brzu cestu koja nas je razdvojila, ali to sada očito nećemo dobiti. Pitam se kad ćemo imati cestovne priključke na novoizgrađenu prometnicu. Nije nam jasno kojom ćemo cestom iz Karamatića i Pojezerja putovati do Ploča - odrasli na posao, a djeca u školu. Ostavljena nam je samo jedna mogućnost putovanja - starom cestom Otrići - Seoci na kojoj su se ovih dana dogodile dvije smrtne prometne nezgode, od kojih je jedna moja majka.“ Stanovnici Pojezerja su također komentirali i projekt o izgradnji brze ceste: „U projektu je predviđena izgradnja određenih izlaza i ulaza na brzu cestu, a prometnica se nije smjela pustiti u promet bez uporabne dozvole. Ako je izdana uporabna dozvola, onda je to učinjeno na nezakonit način“, uzvikivali su prosvjednici nadomak naplatnih kućica u Karamatićima.

Poljoprivrednici Pojezerja traže ulaz (i izlaz) na brzu cestu Mali Prolog-Ploče

Najviše su ogorčeni žitelji iz sela općine Pojezerje s jugoistočnog ruba Vrgoračko-neretvanskog polja, ali i mještani iz svih sela na rubu toga polja, njih oko četiri tisuće iz desetak naselja, koji se tradicionalno bave poljoprivrednom proizvodnjom. Riječ je o obiteljima kojima je poljodjelstvo i proizvodnja zdrave hrane jedini izvor prihoda, a mnogima od njih je žao što nisu osjetili čin svečanog otvaranja najznačajnijih infrastrukturnih objekata u svom kraju uoči Božića i Nove godine. Uglavnom se radi o marljivim žiteljima koji su se tijekom izgradnje proteklih godina danonoćno naslušali jakih detonacija što su im tresle obiteljske kuće i ine objekte.

Svi su strpljivo čekali završetak i svečano puštanje u promet iznimno značajnih cesta koje zmijoliko vijugaju kroz njihov dalmatinsko-zagorski krš - nadomak dvorišta njihovih obiteljskih kuća, vinogorja, povrtnjaka, maslinika i inih voćnjaka - naravno i prigodni domjenak, kao i veselje prigodom uspješne završnice projekta. Ali umjesto očekivanog pučkog veselja dobili su prosvjede, što ne ide u prilog investitoru niti graditeljima, još manje aktualnoj vlasti na lokalnoj i državnoj razini, za što su najmanje krivi poljodjelci toga podneblja. Kažu kako to nije dobra poruka ni za naraštaje koji slijede svoje pretke.