Imanje koje se prostire na oko hektar površine, udaljeno je od Zagreba svega 30-ak kilometara - a pruža drugačiji, autentični doživljaj sela!
Dođite na Okić!, kratka je poruka Zrinke i Ivana Damjanića. Okić je, kako ga opisuju, stožasta hridina kojom na istoku završava hrbat Plešivice. Ruševni ostaci stare gradine na vrhu daju naslutiti njezinu nekadašnju veličinu.
Okićka gradina prvi se put spominje 1183. godine, a zna se da je služila do 1616. godine. Okić grad s okolicom je 1970. proglašen zaštićenim krajolikom. To je jedan od najstarijih srednjevjekovnih plemićkih gradova na osebujnom položaju vrlo vrijedne očuvane romaničke arhitekture jedinstven u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Stijene s južne strane Okića odavno se koriste kao alpinističko vježbalište. 1834. godine, Dragojla Jarnević uspela se na vrh Okića, što se smatra prvim penjačkim usponom u povijesti hrvatskog planinarstva. Pod Okićem je i planinarski dom Dr. Maks Plotnikov.
Na malom imanju u Novom Selu Okićkom koje se nalazi na rubnom dijelu Parka prirode Žumberak, prirodna je oaza gdje se ugodno spaja s korisnim. "Na Okiću smo omeđeni šumom, udaljeni stotinjak metara od izvora pitke vode. Mjesto daje osjećaj mira i potpunog stapanja sa prirodom, a opet samo 1 km od autobusnog stajališta u Novom selu Okićkom. Od autobusnog stajališta Na Okić vodi brdoviti makadam", priča nam Zrinka. Objekt se nalazi u tradicijskoj naseobini Popovdol.
Dok će Ivan i Zrinka putniku namjerniku ponuditi besplatni smještaj, on će im za uzvrat pomoći oko redovnih seoskih poslova, plijevljenja vrta, čupanja korova. Nije to nikakva novost u svijetu.
"Na taj način, mahom mladi, imaju mogućnost putovati po svijetu i volontirati. Oko poslova se sve unaprijed dogovori putem maila", objašnjava Zrinka.
"Stari i mladi lako mogu ispuniti cijeli dan raznim aktivnostima. Osim odlazaka na izvor po vodu i šetnje mirisnim livadama i šumama, mogu nam se pridružiti u obavljanju svakodnevnih poslova: održavanju organskog vrta i voćnjaka koji također stoje na raspolaganju našim dragim gostima. Organiziramo berbe voća, povrća, sakupljanju jestivog samoniklog bilja, šumskih plodova", kažu Damjanići.
Čitav okićki kraj presijecaju potoci (Molvica, Konščica, Gonjeva, Okićnica - najduži i najveći) i drugi manji potoci koji nastaju od mnogih manjih i većih izvora na Plešivici.
Njihova priča još nije prodisala punim plućima. Unatoč tome, već prošle godine, pod svoj su krov primili nekoliko volontera iz SAD-a, Nizozemske, Velike Britanije. Ideja o tome već godinama tinja u njima. Na imanju koje se prostire na oko hektar površine ljudi će imati prilike naučiti nešto o prirodi i suživotu s njom.
Zaljubljenici u ovakvu vrstu turizma udružili su se na internetskoj stranici World Wide Opportunities on Organic Farms (WWOF) gdje potencijalnim namjernicima predstavljaju svoje profile.
"Riječ je o nekoj vrsti alternativnog turizma uz pomoć kojega, također, širimo glas o ljepoti ovoga kraja u inozemstvu", tumači ona. U kućici u kojoj imaju mjesta za pet gostiju, a na imanju istovremeno tijekom dana može boraviti njih 30, ima jedino električne energije.
Svježa pitka voda ovdje se donosi s obližnjeg izvora, a ona za kućanstvo skuplja se u obliku kišnice. Sadašnju električnu energiju u budućnosti, pak, planiraju razdvojiti uz pomoć fotonaponskih ili sličnih održivih rješenja. Okušali su se i u pčelarenju. "Prošle godine počeli smo proizvoditi med. Krenuli smo se tri košnice, no godina je bila loša", napominje Zrinka.
Iako svakoga trena očekuju registraciju udruge, upiti za smještaj i radionice koje ovdje planiraju održavati, nižu im se svakodnevno.