Bit ćemo kanta za europski otpad!

Pred dvije godine međimursko se kozarstvo moglo pohvaliti s više od 70 farmi na kojima je pred petanestak godina počela proizvodnja koje u Međimurju u ozbiljnijem obliku ranije nije ni bilo. No, prema podacima kojima raspolaže Regionalna udruga kozara i ovčara RUKA koja okuplja uglavnom međimurske kozare, od 72 farme koza koje su bile egzistencijalni oslonac obiteljima koje su krenule u kozarstvo, u posljednje dvije godine pogašeno ih je petnaestak.

Danas egizstira još 56 farmi koje imaju kvalitetna stada pod selekcijskom kontrolom, visoku kvalitetu proizvodnje, ali i probleme za koje se ne čuje u javnosti onoliko koliko se čuje za probleme mljekara-govedara.

NIJE KOZA SIROTINJSKA KRAVA

Kozara je i manje, a nad njima još uvijek lebdi suluda prerasuda da se bave uzgojem - sirotinjskih krava!

Erika Baranašić, predsjednica Regionalne udruge kozara i ovčara, posebno je ogorčena na tu prerasudu jer do pred koju godinu kozarska su gospodarstva sjajno napredovala, usprkos tome što su koze u propisima i potporama baš i tretirane kao - sirotinjske krave. No, kao i u drugim granama stočarstva - stvari su se drastično promijenile, ali ne nabolje.

DESET POSTO MANJE

- Do kakvih je promjena u kozarstvu došlo - kaže E. Baranašić - vidi se po podacima. Danas u Međimurju imamo 3.800 koza pod selekcijom i upisanih pod uzgojno valjana grla, a bili smo svojevremeno došli do čak 4.200 grla iznimne kvalitete, prodavali kolekcije jarica i mlade jarčeve u izvoz...

Naime, cijena mlijeka koju postižemo iz dana u dan gubi utrku s rastom troškova proizvodnje. Za mlijeko se na našim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima postiže od 2,8 do 3,3 kune po litri (u čemu je uračunata sva državna premija i količnijske premije otkupljivača), govorimo samo o prvoj klasi mlijeka, a najviša cijena za koju mi u udruzi znamo je 3,4 kune za litru, i tu cijenu mogu postići oni koji imaju visoke količinske premije otkupljivača. Premije otkupljivača isplaćuju se samo gospodarstvima koja su s proizvodnjom iznad 5.000 litara mlijeka godišnje. S obzirom na troškove koji rastu iz dana u dan, ta nam je cijena postala preniskom za normalno poslovanje, a padaju nam i poticaji.

POTICAJI POLAKO NESTAJU

- Primjerice - imali smo poticaj za uzgojno valjanu kozu 300 kuna, za prvojarke iz selekcijsog uzgoja 400 kuna, za jarčeve s perfomance testom 800 kuna. Sad se za prvojarke i jarce ne ostvaruje nikakav poticaj, već se obračunava 120 kuna po grlu plus 100 kuna za kozu u kategoriji uzgojno valjane (a i to se prema najavama iduće godine ukida). Premija za mlijeko s državne razine bila je 1,35 kuna po litri, sada je spuštena na 1,2 kune, iduće godine klizi na 1,1 kunu po litri... Ne znam onda zanima li ikoga što je petnaestak obitelji već napustilo kozarstvo? Osim toga, nismo mi na dalmatinskom kršu s tobože autohtonim pasminama koza za koje se daje 350 kuna po grlu, bez selekcije, bez ikakvih obveza. Tko ih po krškim vrletima uopće može prebrojiti? Nas zato svi jako broje i kontroliraju.

Kozari imaju zapravo najteže uvjete pri određvanju broja uvjetnih grla po hektaru s jedne strane, a s druge strane broj grla ništa ne znači pri obračunu prava na plavi dizel. Možemo dobiti tri litre po kozi, a kroz godinu koza bi toliko dizela mogla popiti, a da ne ugine! Kada sam u razgovorima s Ministarstvom pitala zašto mi ne možemo dobiti makar 30 litara po grlu, jer govedari imaju četiri puta više od toga - rečeno mi je: Erika, pa ne možemo radi vas mijenjati zakon o porezu na naftine derivate!? Ne znam kakve veze ima zakon o porezu na naftine derivate s našim poticajima? I da ima - u čemu je problem ako je to u funkciji razvoja jedne djelatnosti u poljoprivredi koja bi mogla, da je više pameti, biti jako unosna kroz izvozni potencijal koji kozje mlijeko i sir imaju.

ŽUPANIJA POMAŽE

- U Međimurskoj županiji, ipak, imamo kakvu-takvu podršku. Iz županijskog proračuna podupire nas se s 50 kuna po kozi, sad moramo uvesti svježu krv, jarčeve iz inozemstva. Tu nam je obećana također 50-postotna podrška iz Županije u podmirenju troškova...

No, trebalo bi vidjeti zašto sve više kozara koji su - supružnici - živjeli samo od nekad dohodovnog stada od četrdesetak koza, sada traži zaposlenje jer ni stado od 60 koza nije dovoljno da se prehrani obitelj...

Sada smo dočekali konačno operativni program razvoja kozarstva. Bojim se da je došao prekasno, u recesiji, pa bi za nas moglo ponestati novca i novčanih potpora.

PODUZETNICI PO POREZIMA?

- Mi bismo trebali biti poduzetnici na svojim faramama, tako su nas uvjeravali i stručnjaci i politika kad smo kretali u podizanje kozarskih farmi, oplemenjivali stada. No, kako biti poduzetnik i kako planirati, pisati poslovni plan koji treba za uključivanje u bilo kakav projekt kad mi ne znamo ni kakav ćemo prihod imati po litri mlijeka, kakve će nam biti obveze, pod kojim ćemo uvjetima raditi... Mi smo poduzetnici samo po porezima! Bez obzira na kretanje naših prihoda i troškova, porezi su nam sve viši. Evo, mjesečni su doprinosi već na 1.600 kuna. Mnoga gospodarstva više ne mogu platiti za oba supružnika, pa je sad jedan prijavljen, a drugi je na vlastitom gruntu zapravo - zaposlen na crno!

Zbog cjelokupne situacije, najviše me boli kad ljudi rasprodaju svoja stada - u pravilu su najčešći kupci Lijanovići iz BiH-a. Daju se u bescjenje koze koje smo selekcijom i njegom digli na 3 do 4 litre mlijeka dnevno, a nema dovoljno kozjeg mlijeka, plasman je praktično neograničen. Uvijek se može naći nekakav uvoz, kao što ga već imamo i u svim drugim granama poljoprivrede. Uz takav odnos prema stočarstvu, od nas kozara, pa nadalje, mi ćemo biti kanta za europsko agrosmeće. Za plasman proizvoda i hrane ispod standardne vrijednosti koja u Europi ne može naći (ili po propisima čak ne smije) kupca.

ŠTO KAŽU KOZARI?

Jelena Vuraić, Sveti Križ:
- Imamo sedamdesetak koza u mužnji i još četrdesetak grla podmlatka. Nakon dugih godina u kozarstvu, mogu samo jedno zaključiti: rezultati koje smo postigli, ukupno kozarstvo u Međimurju, postigli smo samo zato jer smo robovi na vlastitim gruntima! S druge strane - mi smo nepodobni za kredite! Kozje je mlijeko jeftinije od obične vode koju konobari nose u plastičnim flašicama.
Pogledajte samo: kila jarića danas je jeftinija od kile salate u opskrbnim centrima!

Josip Bermanec, Prelog:
- Napišite da sam ja iz Grada Preloga! Znate što to znači kad se razgovara o poljoprivrednoj proizvodnji. Farme se izbacuju iz sela, a ja sam u gradu, pa... I ja imam iskustvo iz banke. Lijepo smo razgovarali, planirao sam kredit, ulaganje... Čim sam rekao da imam koze - pospremili su papire pod stol i bilo je gotovo. Meni je 40 koza koje imam u mužnji i 25 komada podmlatka za remont stada pred petnaest godina, kad sam počeo, bilo dovoljno za pristojan život. Sad to više nije ni za kakav život.

Ivan Trstenjak, Kuršanec:
- Imam 70 koza u mužnji, novu generaciju jaradi, četrdeset jarica za pripust, a nemam više kome prodati podmladak koji ne zadržavam na gospodarstvu. Muški jarići su otišli, u slast kako mi velimo, a što s kvalitetnim ženskim podmlatkom kad su se farme počele gasiti? Pred neko vrijeme za jaricu se moglo dobiti 1.500 kuna, sada 1.100 ili ništa! Najradije bih sav podmaldak ostavio doma, pa što bude. Stado je najlakše poklati, uništiti...
Deset godina radim, ulažem, sve imam posloženo za lijepu proizvodnju, ali nema više računice. Nakon deset godina rada, ja nemam ni lipe ušteđevine, sve je uloženo u gospodarstvo, a sad bih trebao najmanje 1.000 eura za jarca iz inozemstva. Pitam se - zar netko ipak nije imao koristi od našeg rada kad je nemamo mi?

Božica Obadić, Ivanovec:
- Danas imamo doma šezdeset muznih koza, petnaestak jarica za proširenje stada, znači dvostruko više nego kad smo počeli, ali i dugove i kredite. Suprug se u međuvremenu zaposlio, ja već dvije zime (kad su mi koze u suhostaju) pomažem susjedu na farmi krava muzara, a nitko ne vjeruje da smo u problemima kad otvorim štalu, pa vidi sto glava stoke! Živimo skromno, ali koliko god štedjeli - moram reći da me samo ljubav još drži uz moje koze i nada da će se ipak nešto pokrenuti. A nada umire posljednja.

Ivan Krajačić, Zaveščak:
- Bavio sam se mišlju da držim ekogospodarstvo s kozama. Imam 60 koza i 25 jarica, probijao sam led prema ekokozarstvu, ali sam odustao. Ne ide. Morao bih raditi negdje noćnu smjenu da sa zarađenim iz noćne održavam farmu u dvije dnevne smjene. Ekološku sam proizvodnju želio od proizvodnje hrane za koze do ekomlijeka i mesa. Imam 80% kriterija ostvarenih, ali je održavanje, testiranje i licenciranje ekoproizvodnje toliko skupo da se ne može podnijeti. Stalno se nešto plaća, a nitko od onih kojima se dokumenti plaćaju nije na farmu došao ni pogledati što imam. Sad radim kako radim, u Zaveščaku drugo ni ne mogu.

Autor: Marijan Belčić