Crna koza nadmudrila vuka, ojarila se i s jarićem vratila u stado!

Za Dmitra Radmilovića iz Nadvoda u dalmatinskoj Bukovici mnogi će reći da je jedan od najboljih uzgajivača autohtone hrvatske šarene koze. Posebno se  cijeni kvaliteta jaradi pa se kupci uvijek vraćaju. U čemu je tajna? "Nema tajne", kaže Dmitar. On prakticira slobodan uzgoj, ispašu i brst od Zrmanje do Krupe, gdje sa svojih stotinjak glava blaga boravi od ranog jutra do večeri.

Poznaje svaku svoju kozu “u dušu”. A i one njega.

Očevid kod Kudinog mosta

“Štoviše, vole ga", dojam je mr.sc. Ane Grgas. Kao dugogodišnja savjetodavka za stočarstvo zna Dmitra i druge uzgajivače već godinama, a i otkad je u mirovini često navraća u te arkadijske prostore. Sada kao ovlaštena vještakinja za štete od vuka.

“Evo baš me Dmitar pozvao. U štetnom događaju nastradale mu dvije koze, a za treću, crnu ne zna gdje je i je li živa”, govori Ana. Učinilo joj se da je i crnu  otpisao. Prežalio. Jer, bila je bremenita i, kao takva, mislio je nema šansi umaći vuku. Ana je pomišljala isto, iako je nada još tinjala. Ona, ionako, kako se kaže, umire posljednja. Nakon očevida kod Kudinog mosta na Krupi iskusna vještakinja se automobilom uputila prema Velikom prosjeku, zaustavila na mjestu odakle pogled puca na 657 metara visoko brdo i (pazi sad!) odjednom - ugledala crnu kozu.

Nadmudrila vuka, ojarila se i s jarićem vratila u stado  

“Gledam i ne vjerujem”, govori Ana. Zazvala ju je, vabila, ali crna nije obadivala. Žurno je silazila da bi se što prije priključila stadu koje je za Dmitrom već poodmaklo prema Nadvodama.

Priča ima i dodatnu dramatiku. Ne samo da je umakla vuku, nadmudrila ga, nego je pod okriljem noći na skrovitom mjestu ojarila mladunče. Podojila ga i dobro skrila da bi mu se ujutro vratila, što je potvrdio i Dmitar. Jer, crna se i sljedećih par dana kradomice izdvajala iz stada da bi dojila kozlića skrivenog na samo njoj znanom mjestu. Među stijenama, na Velikom prosjeku. I, onda kad je procijenila da mladunče više nije ugroženo, da je opasnost od vuka prošla, treći dan je i njega dovela u stado.

“Nije ovo prvi takav slučaj” kaže Dmitar. Više koza se dosad ojarilo u prirodi, a kad kozlić ojača spontano slijedi majku i priključuje se stadu.

Pothvat šare jarice: Bježeći od kupaca preplivala nabujalu Zrmanju 

Za Dmitra je puno veće iznenađenje, a za Anu još dirljivije je bilo, kad mu se u stado vratila šara jarica. Naime, on je tu jaricu sa još šest njezine braće i  sestara prodao u 15 kilometara udaljene Bilišane, naselje u sastavu grada Obrovca. Od Nadvoda preko Žegara do krajnjeg odredišta prevezeni su u zatvorenom “kašunu” kamioncina.

“Isti dan meni kupci javljaju da nema šare jarice. Nestala, kao da je u zemlju propala” prepričava Dmitar. Kad, nastavlja, što'š ti vidti. “Nakon tri kišna i olujna dana od tada bio sam u šumarku, poviše kuće kada primijetim malog susjeda Ognjena, kako se penje uza stranu. Sav je usplahiren, nešto mi dovikuje i pokazuje. Ugledam pred njim jaricu koja hita prema meni i stadu. Pozorno gledam, gledam i ne vjerujem pa to je moja jarica, jarica koja je odvezena kamionom u Bilišane”, u dahu je ispričao Ani, a ona zapisala i objavila u Plodovima zemlje i mora Zadarskog lista.

Kako je šara našla put i imala snage prevaliti kilometre nepoznatog joj terena, o tome se može samo nagađati.  

Najvjerojatnije je, predmnijeva vještakinja, došla poprijekim putem do Zrmanje koja je u tom dijelu, nadomak Nadvoda, izuzetno nepristupačna, stjenovita i obrasla raslinjem s obje strane obale. Potom ju je čekao još teži zadatak - preplivati od kiša nabujalu i ubrzanu rijeku što se, kako reče Dmitar, “ni vol nebi odvažio”. Ne bi, ali eto njegova jarica se usudila, savladala sve prepreke i vratila se svom gospodaru, svom stadu.

Vratila se kući kao onaj pas Lassie o kojemu su pisane priče i snimani filmovi. “Jarica više ne ide iz mog stada”, odlučio je vlasnik. Vratio novce kupcima  i od tada je šara njegova ljubimica, ima poseban tretman. Dobije bolji zalogaj, a za desert i pokoji tartuf, skupocjenu gljivu kojih se nađe u šumarcima uz Krupu i Zrmanju.

Kako su Srnova i Jagoda nadmudrile neprijatelja?

Priča o crnoj i šaroj teško da koga mogu ostaviti ravnodušnim. Mene je podsjetila na jednu sličnu iz Domovinskog rata, kada su krave Mira Grabovca iz Briševa pod kišom granata došle do 30-ak kilometara udaljenih Vrsi gdje se s obitelji, kod prijatelja Matije i Jandre Perkovića, sklonio njihov gospodar. U Vrsima nikad nisu bile, a kako su noću na dijelu puta zaobišle neprijateljske položaje znale su samo Srnova i Jagoda. Išle su ravno prema kući, u kojoj se sklonio vlasnik i mukanjem ga dozivale.

O tome, o toj ratnoj drami, tada sam napisao priču pod naslovom Srnova i Jagoda pametnije od agresora. “Nevjerojatno”, prokomentirao je Zvonimir Milčec tadašnji urednik duplerice Večernjeg lista.

Srnova i Jagoda onda, šara i crna sada. Poveznica? Ha, što reći nego da nas životinje u nekim stvarima nadmašuju. Osobito u njuhu i sluhu. Instiktima. Imaju sposobnosti (ne metafizičke nego osjetilne) prepoznavanja čovjeku neprimjetnih, slabo izraženih pojava koje životinja pojačava upravo na temelju svog čuvstvenog odnosa prema gospodaru. Jer, kako drugačije objasniti da su, u ovom slučaju, koze i krave savladale sve prepreke da bi na koncu obradovale svoje gospodare.