Goran Mačkić: Ovčar s Manjače mjesecima pod vedrim nebom sa 650 ovaca

Pod vedrim nebo provodi život. I tako je generacijama unazad u njegovoj porodici. Ovčar s Manjače, Goran Mačkić sa svojim stadom ovaca i drugim pastirima dva mjeseca pješačio je do padina Kozare i njiva u okolini Prijedora. Kaže, kišu i snijeg više ni ne primjećuje, jer je tako navikao da živi.

Suđeno mu da bude ovčar

Rođen je kao ovčar. Tako je suđeno, skromno kaže, dok trlja ruke jednu o drugu, kako bi ih zagrijao od zime. Ta tradicija, u njegovoj porodici u zaseoku Pavići u Stričićima na Manjači, poštuje se decenijama. Od oca je naučio sve o ovom teškom, nomadskom životu, kaže ovčar Goran Mačkić. Prije dva mjeseca, sa svojih 650 ovaca i još dva pastira, počeo je da se spušta padinama Manjače.

"Mi smo iz Stričića s Manjače krenuli negdje u oktobru. I tako pješačimo skoro dva mjeseca. Pratila nas je kiša, a sada evo i snijeg, ali nama je to normalno, jer smo tako navikli. Polako se krećemo prema paši, a nekada dnevno pređemo dva, tri ili više kilometara. Ponekad, doduše sasvim malo, svega pola kilometra, u zavisnosti od trave. Sve diktiraju ovce", priča ovčar Goran Mačkić.

U potrazi za ispašom

U ovo vrijeme, na Manjači je surova zima, pa ovčari silaze u niže predjele. U potrazi za vodom, pješače dolinama potoka. Iako je ovih dana u Potkozarju pao snijeg, ovce uspijevaju doći do trave.

"Snalaze se, nije težak snijeg, pa ga kopaju da bi došle do trave. Ako padne veći, dajemo im kukuruze i sijeno, koje nosimo sa sobom", priča Goran.

Život na vjetrometini, ali i u automobilu

U potrazi za ispašom, ovčare prate kiša, led i snijeg. Međutim, kako Goran kaže, na sve su navikli. Jedu i spavaju pod otvorenim nebom.

"Mi živimo napolju i prilagođavamo se vremenskim uslovima. Kada je hladno, dobro se obučemo, a imamo i kišnice za pljuskove. Uveče, razapnemo šatore, u njih, umjesto dušeka stavimo grane na kojima ležimo, imamo cerade i tople jorgane. Otporni smo, pa nema ni prehlada. Dobro se i hranimo, većinom jedemo domaće proizvode, slaninu, kobasice, suvo meso. Ponekad kafa, čaj ili vino. Ono što nemamo, usput kupimo, a tu i tamo i prodamo po koju ovčicu", priča ovaj ovčar.

Telefone, kaže, pune u atomobilu, kojim, takođe prate stado.

"Nije to više kao nekada, mi sada imamo automobil, njim takođe pratimo stado, tu punimo mobilne telefone, ugrijemo se. Svakih nekoliko dana možemo otići i kući, okupati se, pa ponovo doći. Sa mnom su pastiri još dvojica mladića. Uvijek jedan može otići do kuće, a dvojica moraju ostati i tako svake sedmice", priča Goran.

Goran Mačkić: Psi i magarci su nam vjerni pratioci

Kako bi sačuvali ovce, pastiri uveče postavljaju strujnu ogradu. Čuvaju ih i dva vjerna psa, a stvari im nose pet magaraca.

"Psi su jako pametni, jedan ide naprijed, predvodi stado, a drugi hoda nazad i čuva da koja ovce ne odluta. Imamo i mnogo stvari. Nose ih magarci i magarice. Svakom od njih smo dali i ime. Jedna magarica je Severina. Pametni su veoma", kaže ovaj ovčar.

Porodica i imanje na Manjači

Ovčara Gorana Mačkića porodica čeka na Manjači. Tamo ima imanje, suprugu, djecu, kuću i ostale životinje.

"Ja ovim poslom izdražavam svoju porodicu i sve što sam stekao, stekao sam kao ovčar. To je časno zanimanje, pošteno radim, ali nije lako, jer smo odvojeni od porodica i živimo pod vedrim nebom. Najgore je što nam tako strada zdravlje", priča on.

Kući, na Manjaču, vraća se krajem aprila. Do tada, valja preživjeti zimu. Kaže, valjda neće biti "puno minusa" i snježnih nanosa. Tako će lakše stići do svojih Stričića.