Hrvatski hladnokrvnjaci Petra Jadeka, tradicija i ljubav duža od 40 godina

Petar Jadek je za 65 godina života kupio 13 novih traktora i 10 novih automobila, ali ga ništa tako ne veseli kao autohtona pasmina konja, hrvatski hladnokrvnjak, kojih ima 18. Od toga 15 kobila i tri pastuha, koji svaki dan trče na velikoj ograđenoj livadi, borave u hladu velike nadstrešnice, ispod brijega u Zaboku, a navečer idu na počinak u štalu gdje ih čeka pet krava.

Kaže da je sve u životu posložio tako da sada može u mirovini uživati u konjima, s kojima se bavi cijeli život, a uzgaja ih još od 1978. godine kada se oženio. 

"U miraz sam donio bređu kobilu, a žena nešto zagorske zemlje, ali smo oboje morali prodati kako bi kupili prvi traktor, kojih sada imam četiri, kao i tri kombajna te drugu svu mehanizaciju. Vremena su se počela mijenjati, ali ljubav prema tradiciji uzgoja konja, koja kod nas u Zagorju polako nestaje, ostaje", kaže naš sugovornk. 

U Zagorju 'knjiga' konjogojaca spala na tri imena

Sada su u Zagorju, dodaje, ostala tri veća uzgajivača konja, Majsec, Vukić i on, a nekada je svaka kuća imala konje. "No, za ovaj zahtjevan posao treba i složna i radišna obitelj, koja će pomoći jer čovjek sam to ne može raditi. I proizvodnja mlijeka je još devedestih godina bila isplativija, kada sam imao više krava nego konja, ali sam odlučio okrenuti se više konjima. Ne bilo kakvim konjima jer najviše volim ove naše nešto teže, robusnije konje. Najbolji pastuh može imati i više od 800 kilograma, koji su zbog toga i nešto življi. Za kobile i ždrijebad dobijem i lijep poticaj od 3000 kuna, što 'nije loše', jer pokrije dio uzgoja, napominje. 

U štalu treba svaki dan ući najmanje dva puta, a obvezno ujutro i navečer, a mladi 'to neće', kaže on. Sam ima dva odrasla sina, koja su završila fakultete i imaju već svoje obitelji, djecu, a žive u svojim kućama u Zaboku te pomognu kada mogu, ali, priča nam, ne žele se primiti velike obveze i naslijediti stado konja, koje se polako slaže godinama, da bi se dobili šamponi kakve je imao na izložbama u Zlataru, Gudovcu, Sunji...  

Naime, stočni sajmovi su ukinuti, organiziranog otkupa više nema, ostale su samo izložbe konja, kojima se jako veseli jer one znače da godine odricanja, upornosti i skrbi za te plemenite domaće životinje, koje su davno izgubile svoju radnu funkciju, nisu bile uzaludne. Svaku večer Petar treba pomoć susjeda, kako bi uz pomoć užadi, stvorio koridor kako bi 15 konja otkasalo u staju, jer to nisu konji koji mogu biti vani 24 sata.   

Zbog konja je ratarstvo u službi stočarstva, ali i kamere u staji  

Jadek zbog konja obrađuje 25 hektara zemlje, koje ima puno nebrađene i u Zagorju, pa nije teško naći dovoljno sjena, iako je zemlja škrta, slabo rodna. Od Krapinsko-zagorske županije je dobio oko 50.000 kuna za uređenje gnojnice, a na ime kapitalnih ulaganja, 30.000 kuna za junice. Od poljoprivrede se uvijek moglo živjeti, ali se moralo i puno raditi, ističe Jadek.  

Međutim, zbog neriješenih papira za zemljište, Jandek se ne može javiti na natječaje Programa ruralnog razvoja, ali i priznaje, jer mu je to prekomplicirano u ovim godinama. U dvorištu lijepe obiteljske kuće su i silosi za žitarice i kukuruz, a sve zbog konja jer velike pastuhe ne smije pustiti van s kobilama, koje znaju biti i opasne ako su bređe.

Čuli smo da se i suživot s domaćim životinjama kod nas jako promijenio jer ima kamere u staji, spojene na tv primjenik u dnevnom boravku, kako bi u svakom trenutku, a posebno kad na svijet dolazi brojna ždrijebad i telad, imao uvida što se u njoj događa. Bilo je u staji Jadekovih puno konja, ali nikada više od dvadesetak, jer nema dovoljno zemlje za kvalitetan uzgoj većeg broja konja. Od pasmina izdaja gidrane, pasminu konja koja je gotovo kod nas izumrla, a potječe iz Mađarske, odnosno arapskog konja.

Hrvatski hladnokrvnjaci su najbrojnija autohtona pasmina konja, nastala križanjem toplokrvnih kobila s uvezenim pastusima hladnokrvnih pasmina, a njemu su prirasli srcu, prije posavaca i međimureca, također autohtonih pasmina konja, koje su se održale. Premda, iako samostasalom međimurskom konju, koji je još veći, i dalje prijeti izumiranje.  

Za kočiju dao 9.000 eura             

S dobrim konjima ide puno toga pa tako i kočija. Za starinsku kočiju Jadek je spremno izdvojio čak 9.000 eura, što nije malo, ali napominje: kažu da je ljubav slijepa, pa neka i košta.

Veseli se vakom novom danu u zasluženoj mirovini, nakon punih 40 godina rada u hitnoj službi Doma zdravlja Zabok, gdje je "vidio i čuo svašta", ali je znao da kada dođe kući ima svoj mir među velikim konjima, koji znaju da ih pravi gazda, nikada neće zaboraviti. Na livadi se to i vidi jer kobile trče za ljudima kao da su ovce, iako su zapravo dobroćudni divovi sa oko 600 kilograma, a izgledaju kao da su nacrtani na pitome zagorske brege. To je slika za pamćenje, koja neće samo tako izblijediti.