Inčuni iz Starog Grada na Hvaru zaludili talijansko tržište

Cilj je bio oplemeniti prostor starog peradarnika i pala je ideja da se ide u preradu ribe. Prije četiri godine smo krenuli u takvu proizvodnju, a na ovim prostorima se riba od pamtivjeka solila, ističe Pero Dujmović, direktor i odgovorna osoba u Epulum d.o.o.,koja je proizvođač i distributer slanog programa.U upravi ove perspektivne hvarske tvrtke ističu da je najveći problem radna snaga.

- Dovozimo ljude iz Slavonije. Teško je dobiti nekoga da radi u ovom pogonu jer je dislociran od kuće. Oglašavali smo po svim Zavodima za zapošljavanje naše potrebe za radnicima. Treba nam ukupno 70 ljudi tijekom sezone koja traje gotovo devet mjeseci, priča Dujmović.

Taj posao jasno nije lagan. Ima ljudi koji ne mogu podnijeti miris ribe u preradi. Danas na obali takve pogone upravo iz toga razloga dislociraju na kopno u grčevitoj potrazi za radnom snagom. Jer mora se imati na umu da je danas ipak jeftinije transportirati ribu, nego li ljude. Što će se događati u ovakvoj, na izgled banalnoj situaciji, ako država ne dozvoli uvoz radne snage?

- Jednostavno. Teško ćemo se snaći. Domaće ljude ne možemo dobiti prije 1.listopada. Cijelu zimu imamo 30-tak stalno uposlenih radnika. Sezona počne u ožujku, a stane krajem studenog. Ako dobro izvažemo moramo priznati da su nam se najboljima pokazali radnici iz Slavonije.
Osnovni posao u ovom pogonu je soljenje za izvoz. U Rudinama posole godišnje između 400 i 600 tona inčuna u barile. Riječ je o kantama od 20 litara. Pakira se i u metalne konzerve od 5 i 10 kilograma, te u mala pakiranja namijenjena maloprodaji s kojima su ušli i u trgovačke lance.

- U kantama je praktično poluproizvod. Radimo s inčunima jer srdela na tržištu Italije i Španjolske nema dobru cijenu, iskazuje naš sugovornik i usput komentira posao s trgovačkim lancima.

- Danas je teško raditi s trgovačkim lancima jer nema nikakvih garancija za posao. Veliki broj trgovačkih lanaca nudi samo kompenzaciju umjesto plaćanja gotovine. Sam ulaz u lance se plaća, pa u ugovorima postoje postotci za krađe, za renoviranje objekta. No, ono što mene najviše brine je što zaštite na tržištu domaćih proizvoda nema.

Osiguranje sirovine uopće nije problem

Ribe ima dovoljno. No, uvijek će ribari pokušati prvo prodati ugostiteljima. No, uvijek su ljudi iz Rudina tu kada ribari svoju lovinu nemaju kome prodati.

- Postoji doba godine kada ne mogu ribari izvoziti pa tada mi otkupljujemo. To je onaj dio godine kada love Talijani, ili se također radi o danu u tjednu kada ribari iz susjedne zemlje ne rade. Za sada tako funkcioniramo. Kapacitet nam je inače do 1.000 tona, ali ne možemo takav rezultat ostvariti zbog nedostatke radne snage.

Naši domaćini pričaju kako imaju stalne partnere i to jako dobre i koji doslovce plaćaju odmah po isporuci. Ovo je posao gdje tržišta ima doslovce koliko hoćete. Ova godina je prilično loša zbog ulova pa će u pogonu iznad Starog Grada posoliti nekih 400 tona. Kao i u svim granama proizvodnje, i prerađivače ribe muči mentalitet u glavama naših koji nemaju povjerenja prema privatnicima.

- Uložili smo mnogo novaca da bi dobili rješenja za uvjete proizvodnje, a često nam baš na tržištu konkurira crno tržište. Država je napravila dobru stvar jer imamo poticaj po kilogramu prerađene ribe. A i na području otoka je drugačiji poticaj. S time svi prerađivači moraju biti zadovoljni a posebice s dinamikom isplate. Ima i tu nekada neshvatljivih stvari. Primjerice na novi kamion-hladnjaču ne možemo dobiti povrat kapitalnih ulaganja jer na njih ima pravo ribar, a ne mi koji prerađujemo. A upravo mi moramo imati kamion. Ribari moraju imati brod s hladnjačom. Mi dolazimo po ribu. Neki imaju kamione, ali njih je malo. U budućnosti će ribari morati imati i hladnjaču i leda na brodovima. Mi imamo i mogućnosti proizvodnje leda za ribare. Veliki je problem što ima tzv. pikova u proizvodnji. Što se događa. Ili će svi ribari donijeti danas tisuću kašeti, a već sutra ćemo dobiti pet. I zato moramo imati opreme kao da svaki dan imamo te vršne proizvodnje, kaže direktor u stargradskom pogonu.

Valja istaći da su na ovom otoku svojedobno radila tri do četiri riiboprerađivačka pogona, i svi su se na žalost malo-pomalo ugasili. Stoga je i ovaj poslovni poduhvat vraćanje tradicionalnom otočnom zanimanju koji bi uz to trebao zaposliti i što veći broj ljudi. Što onih u pogonu, što na ribarskim brodovima. Svu potrebnu dokumentaciju su ishodili kod Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, potom i registraciju za izvoz u zemlje EU-a. Objekt je pod stalnim nadzorom veterinarske službe, a kapacitet dnevne prerade je oko osam tona ribe. Zaposlenici uz stručno osoblje, ovisno o ribolovnim razdobljima, rade Uredno dorađeni poluproizvod u plastičnim kantama od 20 kg, s dozrijevanjem od 25-35 dana, se izvozi talijanskim kupcima u Cefalu i Carlinu. Kod njih se taj proces nastavlja daljnjih 30-45 dana, a potom ribu prepakira kao gotov proizvod za talijansko, američko i japansko tržište. Potražnja je odlična, poslovni partneri u susjednoj zemlji raspolažu takvom tehnologijom da zriobu mogu prilagođavati potražnji, pa su zato i gubici u ovom poslu gotovo zanemarivi.

D.RUKOVANJSKI