Izvoz pršuta rastao za 59%, a domaće svinjogojstvo na povijesnom minimumu

"Hrvatski pršuti imaju veliki potencijal na domaćem tržištu i u izvozu, ali pet, šest uvoznika i trgovački lanci i dalje uvoze pršute u ogromnim količinama, dok domaća proizvodnja od 350.000 komada godišnje ne pokriva ni polovinu potreba", kaže izvršni direktor Klastera "Hrvatski pršut"  Ante Mandir, najavljajući manifestaciju 'Dani hrvatskog pršuta', koja se prvi put nakon Dalmacije, održava koncem travnja u Zagrebu.  

Dodaje da je Klaster pršutara osnovan 2013. godne u Dugopolju te danas okuplja 18 proizvođača, koji su odgovorni za 95 posto ukupne proizvodnje pršuta u Hrvatskoj. Članarina u klasteru, kaže, ovisi o proizvodnji pršuta, koja mora biti certificirana, tako da oni koji proizvode 2.000 pršuta godišnje plaćaju mjesečnu članarinu 200 kuna, a  prema tome oni koji bi proizvodili više od 50.000 pršuta godišnje, plaćali bi članarinu i do 50.000 kuna, ali takvih, nažalost, nema u Hrvatskoj. S otoka Krka u klasteru pršutara je samo jedan član, a njihov pršut mora biti teži od 6,5 kilograma. 

S druge strane, Italija i Španjolska, imaju konzorcije pršutara, uz veću kupovnu moć, stare i više od 70 godina, dok Italija proizvodi godišnje 30, a Španjolska i više od 40 milijuna pršuta. Cijena brendirane španjolske šunke (hamon) iznosi i sedam, osam puta više od hrvatskog pršuta.

Svinjogojstvo na povijesnom minimumu

Prema Madirovim riječima, jedan od ciljeva klastera pršutara je bio zajednička nabava sirovine i repromaterijala, ali smo u djelovanju klastera otišli više u smjeru promidžbe i marketinga. Naime, počevši 2015. godine, najprije istarski, drniški i krčki pršut, a godinu dana kasnije i dalmatinski pršuti su dobili zaštitu zajamčenog tradicionalnog specijaliteta, te zemljopisnu zaštitu što je dignulo mnogo buke u javnosti, ali nije i povećalo domaću svinjogojsku proizvodnju, koja je na "povijesnom minimumu" od 400.000 tovljenika što pokriva trećinu domaćih potreba.  

Istovremeno raste i izvoz pa je u segmentu mesnih prerađevina Hrvatska lani imala suficit od 10 milijuna eura, ali i deficit u razmjeni mesa od čak 290 milijuna eura. Konkretno, domaći su proizvođači prošle godine, u odnosu na 2017., izvezli čak 59 posto više pršuta. "Do ulaska Hrvatske u EU, bili smo zemlja koja nije mogla u EU izvoziti pršute, kao ni termički nebrađeno meso", ističe Mandir.  

Zasad samo istarski pršut, koji se i oblikom zbog ostavljene zdjelične kosti, razlikuje od drugih pršuta, pa sliči violini, mora biti od mesa iz domaćeg uzgoja, dok ostala tri ne moraju.

Naveo je i da bi pršut trebao biti izvozno orijentiran, te da bi ga maksimalno trebalo koristiti i u turističke svrhe. Sad se jako puno pršuta uvozi i to svih vrsta i različite kvalitete što rijetkim domaćim proizvođačima, pored niza drugih problema u mesno-prerađivačkom sektoru, ne ide na ruku. Inače, prošle godine u Hrvatsku je prema podacima HGK uvezeno 3.848 tona mesnih proizvoda od plećke i buta, u vrijednosti više od 21,5 milijuna eura, a izvezeno 1.113 tone, vrijednosti 6,5 milijuna eura. U odnosu na 2014. izvoz je količinski povećan za 14 puta, a vrijednosno 11 puta.

Oko 88 posto ukupnog izvoza plasira se na EU tržište, a nešto više od 11 posto u zemlje CEFTA-e. Hrvatski pršutari najviše izvoze u Sloveniju (35,5 posto ukupnog izvoza) te Italiju (28,1 posto). 

Domaći su proizvodi zaštićeni oznakom izvornosti (Istarski pršut – zajednička zaštita Hrvatske i Slovenije) i oznakom zemljopisnog podrijetla (krčki, dalmatinski i drniški pršuti) na razini EU. No, zasad samo istarski pršut, koji se i oblikom zbog ostavljene zdjelične kosti, razlikuje od drugih pršuta, pa sliči violini, mora biti od mesa iz domaćeg uzgoja, dok ostala tri ne moraju.

Dalmatinski i drniški pršut su isti

Predsjednik Uprave PPK karlovačke mesne industrije Igor Miljak ističe da su znakovi zaštite ulaznica za šire tržište EU-a, jer je to iznimno važno za uvrštavanje proizvoda na police trgovačkih lanaca. Smatra i kako se hrvatski pršut kvalitetom može nositi s konkurencijom.  

Što se tiče razlika između istarskog, drniškog, dalmatinskog i krčkog pršuta, za razliku od krčkog i istarskog, koji se ne izlažu djelovanju dima, dalmatinski i drniški pršut  se ‘dimi’ najmanje godinu dana i to na točno propisanom drvu: grabovini, bukvi i hrastovini. No, osim morske soli ne dodaju mu se začinsko  bilje, a zabranjena je  i uporaba bilo kojih dodataka iz industrijske prerade mesa.

Drago Pletikosa iz tvrtke Belcrotrade i predsjednik Udruge drniškog pršuta kaže kako je Drniš, povijesno gledano, kolijevka pršuta pa su na račun toga napravili certifikaciju, iako u samom procesu proizvodnje s morskom soli, a sve se radi ručno, nema nikakve razlike između drniškog i dalmatinskog pršuta. "Nas u udruzi ima 16 proizvođača, koji godišnje proizvedu od 25.000 do 30.000 pršuta na tradicionalan način. Vjetar, ne samo bura, jednako puše i kod mena na Miljevcima, između rijeke Krke i planine Svilaje i u Dalmaciji, te nam samo fali više domaće sirovine, čime se i naš klaster mora više pozabaviti u narednom razdoblju, jer imamo i kvalitetu i otvoreno tržište", ističe Pletikosa.

Ana Babić iz pršutane Voštane, koja godišnje kod Splita proizvede 40.000 komada dalmatinskog pršuta, kojeg 80 posto izveze, jer je izvozno tržište, prepoznalo domaću kvalitetu. Proizvodnja dalmatinskog pršuta smije se odvijati isključivo unutar administrativnih središta pet južnih županija, od Like do Dubrovnika, a razlikuje se od drugih po specifičnoj aromi po dimu, po kojoj ga je najlakše prepoznati.