Za ozljede bika zna i tko bi mogao biti krivac jer je ranije vidio tog čovjeka kako tuče krave, ali nema čvrstog dokaza pa ne želi baratati imenom, kaže čovjek o čijem je životu sniman film koji je sada u montaži.
Šezdesettrogodišnji Milan Radić živi posve sam u zaseoku Kozaperovica, desetak kilometara jugoistočno od Gline. Društvo mu prave dva bika, sedam krava, dvije junice i tri teleta, a vrlo često i sva moguća divljač, među kojima i vukovi.
Do sela se valja probijati ispucanim cestama punim rupa i makadamom presječenim mostićima, a do kuće i izlokanim šumskim putem. Dočekao nas je popravljajući motornu pilu.
"Na farmi ne možeš stati s poslom. I kad pomisliš da ćeš malo odmoriti nešto se pokvari“, govori kao da se ispričava pa nas uz brdo iznad kuće vodi do pašnjaka pohvaliti se svojim blagom. Pokazuje na trogodišnjeg bika, prilazi mu oprezno i nježno ga miluje. Biku paše češkanje pa se namješta, i zahvalno gleda gazdu. Životinja hramlje. Naš domaćin tvrdi da je snažno udaren po nozi jer je ušao nekome na zemlju, imanje ili pašnjak. Zna on i tko bi to mogao biti jer je ranije vidio tog čovjeka kako tuče krave, ali nema čvrstog dokaza pa ne želi baratati imenom.
"Šipkom mu je prebio zglob i lopaticu. Liječim ga, a on onako šepav, na tri noge, ode skroz na vrh brda, na 750 metara", kaže dodajući da mu svaki dan tamo nosi vode. Dugo nije mogao hodati i stajati nego je ležao pa dobio rane. Liječio ga je mašću za ljude koje je kupio u apoteci i sve mu je lijepo zaraslo. "Prirastao mi je zbog toga srcu, i nekako ga najviše volim. Nisam mu dao ime kad je bio mali pa ga sada zovem Milan, po sebi", otkriva.
Prebili su mu, dodaje, i jedno tele. Siguran je u to jer je bilo samo u štali, u njoj ga nije imao tko ozlijediti. "Liječio sam ga, okretao, kupao, mazao, a ovi iz veterinarske neće dati pravi lijek nego neki sprej koji više služi za muhe i insekte nego da zaliječi rane jer u sebi nema joda“, očajan je.
Surov je život u pustim dijelovima Banije, pogotovo kad si sam i na području gdje nema signala za mobitel. Imao je Milan posla s razbojnicima, više i ne broji koliko puta. Pretukli bi ga i opljačkali, predstavljajući se kao policajci. Kad je pretučen toliko da je morao zatražiti pomoć liječnika, prijavio ih je pravoj policiji pa su napadi prestali. Ali, više od razbojnika muče ga vukovi koji se zimi u sumrak spuštaju do imanja u potrazi za hranom.
"Pamtim situacije kad sam jedva izvukao živu glavu. Jednom me u dvorištu dočekao i napao čopor kad sam se navečer biciklom vratio kući, a drugi put vučica s dva vučića kad sam išao po krave da ih vratim u štalu“, sjeća se Radić dvije najriskantnije životne situacije kakve nije doživio ni u ratu, ni s pljačkašima, ni u potresu.
Čuli su za tu priču i filmaši pa je o njegovom životu na autentičnim lokacijama proljetos sniman film koji je sada u montaži, ali se ugovorom obavezao da o tome ne smije pričati medijima pa ćemo odgovore na ta pitanja potražiti od producenata za neki novi članak.
Milan je nekada imao lijep život. Do rata je radio kao šumarski tehničar na potezu od Sarajeva do Siska, a onda se sve srušilo. U stočarstvo je krenuo s jednom kravom, planirao prodavati mlijeko, ali je vrlo brzo shvatio da neće uspjeti jer ga ovdje nema kome prodavati pa se odlučio baviti telcima.
Životinje su na slobodnoj paši u ograđenim pašnjacima. Imaju uski prolaz pa preko potoka uglavnom same dolaze do štale. Lijepi simentalci, dobro njegovani, sigurno su u prvoj klasi, primjećujemo.
"Jesu, ali ne ide to tako lako. Ako su debeli možemo dobiti po 26 ili 27 kuna kako kad, a ako su mršavi idu po 24 kune. No, ima svakakvih otkupljivača, podcjenjuju naš trud i znanje pa nam za prvu klasu ne daju više od 24 kune. Ucjenjuju nas i omalovažavaju. Znaju kazati da ne kupuju smeće, okrenu se, odu. Jedino Cvanciger iz Siska uvijek pošteno procijeni i pošteno plati“, iznosi svoja iskustva Radić.
Napominje kako je jednako veliki problem uvoz mesa koji se po bagatelnim cijenama mogu kupiti u trgovačkim centrima. "Čuo sam da sada telce uvoze iz Rumunjske, a puna su im ista domaće proizvodnje. Šta nama vrijedi što mi toliko rintamo kad oni uvoze“, ljut je naš sugovornik.
Radić nema svoje zemlje na kojoj bi proizvodio hranu za krave pa koristi livade koje bi mu iznajmili ili ustupili na korištenje te napuštene površine koje sam krči pa ih tako na neki način održava.
"Iako je život ovdje težak, nikada nisam pomislio da odem. Volim svoj kraj i ostat ću ovdje do smrti bez obzira kakve mi se sve nedaće događale", naglašava navodeći da može lijepo živjeti i sa svojih sedam krava i dva bika. Smatra da život na Baniji ima budućnost, ali vlast treba shvatiti da im mora pomoći.
"Nakon rata su nas ostavili kao mačiće pred vratima da se sami snalazimo i nikoga nije bilo briga što su nam ceste pune rupa, a sela prazna. Nažalost, morao se dogoditi potres da im otvori oči i da shvate da i ovdje žive ljudi“, zaključuje Milan Radić.
*Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva
Fotoprilog
Tagovi
Autor