Opstanak stočara u Zagori koči minsko polje birokracije

U Dalmatinskoj zagori podno tri planine, Velebita, Promine i Dinare nalazi se farma ovaca koju vode Danijela i Tomislav Blaić, mladi entuzijasti koji su se na rizičan pothvat pokretanja stočarstva na kršu odlučili prije sedam godina.

O poljoprivredi nisu ništa znali, učili su u hodu, borili se s administracijom da dobiju dozvole, pitku vodu, a vlasnički list čekali su četiri godine.

Uložili su svu svoju ušteđevinu u kamen i krš, upristojili su štalu na djedovini u selu Nunić u Šibensko-kninskoj županiji, kupili stado ovaca i pokrenuli proizvodnju ovčjeg mlijeka. Danas imaju 550 ovaca, pramenki te mliječne pasmine lakon, koje su na otvorenoj ispaši cijelu godinu, pod budnim okom tri Makedonca vrijednih pastira koji su ovdje došli u potrazi za poslom, a kojima pomažu tri psa kangala.

Kako je otkupna cijena mlijeka padala iz godine u godinu, a isplativost proizvodnje postala upitna, prije par godina odlučili su pokrenuti preradu, pa su vlastitim sredstvima napravili mini siranu - prvu u selu. 

Najvažnija je kvaliteta, kaže ovaj mladi bračni par i tu su usmjerili sve svoje napore, te stvorili proizvode koji se nadaleko cijene i po koje se kupci vraćaju.

Proizvode sir, jogurte, maslac i skutu u ograničenim količinama, često i na zahtjev šefova kuhinja dobro poznatih ugostiteljskih objekata, čije su primjedbe slušali i prilagođavali svoj proizvod tom zahtjevnom tržištu sladokusaca.

Godišnje proizvedu 3,5 tone nepasteriziranih sireva koji su svoj put našli na jelovnicima vrhunskih domaćih restorana s Michelinovim zvjezicama diljem Hrvatske, a izvoze u Austriju, Sloveniju i Njemačku. Dobitnici su nekoliko priznanja za svoj rad.

Danas su prerasli sami sebe, kaže Tomislav, a da bi opstali trebaju se razvijati, uložiti dodatan novac, povrh vlastitih 5,5 milijuna kuna s kojima su sagradili štalu i siranu. Taj novac je bio ušteđevina koju je on zaradio tijekom 25 godina rada na naftnim platformama u svijetu. Da prodaju sir po 700 kuna za kilogram, a ne po 200 kuna ne bi stigli vratiti uloženi novac u uvjetima u kojima živimo danas, s podsmjehom priča Tome.

"Kada smo krenuli u proizvodnju, rekli su nam samo dajte, proizvodite, fondovi su na raspolaganju, a danas nam je jasno da smo ušli u minsko polje - pravila se stalno mijenjaju, troškovi rastu u nebesa, a nitko od službi vam neće pomoći. Svaka je farma za sebe i svako gleda u svoj pijat, tako ne možemo unaprijediti domaću poljoprivredu", ogorčeno govori Tomislav Blaić. 

Tjeraju me da bespravno gradim

Da bi opstali na ovom surovom prostoru krša gdje broj stočara opada iz godine u godinu, odavno im je jasno da trebaju biti energetski neovisni i proizvoditi vlastitu struju, pogotovo danas kada su računi peterostruko viši nego lani.

Imaju potrebu za proširenjem sirane, izgradnjom novih objekata u funkciji ekološke proizvodnje, te ugostiteljskih sadržaja kojima će barem donekle diversificirati proizvodnju i povećati prihode.

Ali bez "papira" ruke su im vezane, osim ako se odluče (g)raditi nelegalno kao neki drugi poljoprivrednici koji često tome pribjegavaju – dobrovoljno ili u nedostatku druge mogućnosti, kaže Blaić.

Već godinama ukazuju nadležnima na nedostatke prostornog plana Općine Kistanje na području gdje se nalazi njihova farma. Naime, u selu Nunić još od 1880-tih godina nalaze se izgrađeni građevinski objekti u vlasništvu Tomislavove familije, koji se kao takvi ne nalaze u prostornom planu Općine.

Iz tog razloga nemoguće je bilo što tamo graditi, objašnjava on - potrebno je mijenjati prostorni plan i u svrhu izgradnje solarne elektrane na susjednoj parceli, također u njihovom vlasništvu, koja zjapi zapuštena i čeka neka bolja vremena.

"Sve radimo sami, otpremamo, dopremamo, servisiramo strojeve i molimo Boga da se ne pokvare. Plaćamo PDV, zapošljavamo dvije lokalne radnice i tri pastira iz Makedonije, a kad sve isplatimo jedva se pokrijemo s ostatkom. Dođe mi da sve zatvorim, kupim brod i uživam u Kornatima", kaže Tomislav Blaić.

Kada gledaju vijesti na TV-u, nastavlja on, svi pričaju o potrebi razvoja poljoprivrede i povećanja ekološke proizvodnje, a oni nailaze na zatvorena vrata lokalne samouprave koja ih već godinama ignorira svjesno ili nesvjesno, te su prisiljeni da od legalnog posla krenu u nelegalnu gradnju da bi mogli opstati, ogorčen je ovaj mladi stočar.

"Evo čitam da je Vlada odlučila da će investicije u solarne panele biti oslobođene PDV-a, što je jako pohvalno, ali mi to ne možemo koristiti jer za takve projekte treba uporabna dozvola, odnosno izmjene prostornog plana za objekte u kojima je stoka, obzirom da su građeni po pravilima o jednostavnoj gradnji" kaže Blaić.

Prije nekoliko godina tražili su od nadležnih da izmijene prostorni plan, ali nisu naišli na razumijevanje, iako čelni ljudi Općine Kistanje kao ključna razvojna područja ovih prostora ističu ruralni turizam i obnovljive izvore energije, te razvoj malih poljoprivrednih gospodarstava.

Prošli mjesec poslali su dopis Općini s prijedlogom izmjena i dopuna prostornog plana, koji bi im omogućio izgradnju kušaonice te solarne elektrane, osigurao opstanak i nastavak proizvodnje, ispričao je Tomislav.

"Do danas nitko nam se nije javio, ni dao obrazloženje, niti je itko došao ovdje vidjeti što to mi radimo, reći bravo ili da nešto nije dobro, iz Općine nas zaobilaze svi u širokom luku", rekao je Blaić te se pita smeta li kome ovdje njegovo gospodarstvo. 

Upitali smo Općinu Kistanje hoće li (i kada) usvojiti njihov zahtjev. U njihovom odgovoru stoji da će zahtjev proslijediti izrađivaču koji će ga obraditi i nakon javne rasprave dostaviti podnositelju odgovor o prihvaćanju ili ne prihvaćanju primjedbi. Kažu da će za cijeli prostor Općine biti napravljena provjera i ažururanje izgrađenih građevina koje nisu bile evidentirane u važećem Planu, na osnovu ortofoto prikaza te uvida na terenu.

"U Izmjenama i dopunama Plana uvjeti za postavu solarnih panela moraju biti usklađeni s odredbama iz PP Šibensko – kninske županije, gdje stoji da je smještaj kolektora ili fotonaponskih panela snage manje od 200 kW moguće planirati unutar zona gospodarske namjene, samo ukoliko se postavljaju na postojeće ili planirane građevine i nadstrešnice. Smještaj kolektora ili fotonaponskih panela unutar navedenih zona moguće je planirati i na negradivom dijelu parcele na način da se ne zauzima više od 20% ukupne površine parcele, te da je tlo ispod ovako postavljenih kolektora i/ ili panela i dalje ozelenjeno" stoji u odgovoru Općine Kistanje.

Tomislav kaže da to što su napisali iz Općine uopće nije ono što oni traže. Odgovor kada će nadležni ažurirati izgrađene građevine nismo dobili, a Blaići se nadaju da neće proći četiri godine koliko su, primjerice, čekali vlasnički list.

"Dalmacija je ostala u kamenom dobu, jer su sjevernije općine u Hrvatskoj puno uređenije i rade bolje prostorne planove, na korist svojih stanovnika koji žele ostati i raditi na svojoj djedovini" komentrirao je Blaić odgovor nadležnih.

Nismo barbari, gostima treba toalet

"Mi proizvodimo 3,5 tone sira po 200 kn/kg i to je 600.000 kn godišnje, a troškova je mali milijun. Kako ćeš radnike platiti, veterinare, servisirati strojeve... Trebamo dignuti siranu na 10 tona sira godišnje, onda će biti 10 posto čistog profita. Znači, ja sada trebam uložiti sedam milijuna kuna da bi u budućnosti mogao zaraditi 350 tisuća kuna godišnje", kaže Tomislav.

A budućnost je sve neizvjesnija, upitna je isplativost proizvodnje na kršu zbog smanjenja financijske omotnice za područja s ograničenjima.

U ovom zabačenom selu njegova je djedovina i tu želi ostati, priča nam Tome, koji je pola svog radnog vijeka proveo u različitim državama radeći za strane tvrtke koje se bave eksploatacijom nafte.

Vidio je kako fuknkcionira turizam na drugim kontinentima i odavno shvatio da nije turizam doći negdje i ležati u apartmanu, jesti, piti i debljati se - današnji turist hoće akciju, kajak, rafting, biciklizam, a područje naše zagore je idealno za to, kaže on.

Ideja o kušaonici sira koju je ovaj mladi bračni par razradio u detalje, ekonomski je isplativa, a na dugi rok mogla bi dati rezultate u smislu dodatnih prihoda koji su nužni da bi opstali u poljoprivredi. Hoće li uspjeti u svom naumu, ostaje nam za vidjeti.

Njihovo selo okružuju brojne ceste i pitoreskni puteljci, a u blizini je Nacionalni park Krka kojeg godišnje posjete stotine tisuća ljudi.

"Ja bih od Nunića htio napraviti Toscanu, jer imam mnogo vlastite zemlje, pa da se kao regija dignemo i da ljudi oko mene zarađuju, te da posjetiteljima omogućimo aktivan odmor i pokažemo kako se proizvodi vrhunska hrana. Ali kako da ih dovedem ovdje bez objekta s tolaletom, pa nismo barbari? Zašto ovdje ne bi dolazile familije s malom djecom koja nisu vidjela ovcu u životu, da nauče o dobrobiti životinja, suživotu čovjeka i prirode?", pita se Blaić.

Pogledatje video prilog: