Petnaest dobrih krava je nama dosta

U Oporovcu, na svom obiteljskom gospodarstvu, Ljubica i Stjepan Balent bave se mljekarskom proizvodnjom koja je temelj egzistencije obitelji u kojoj su još njihova djeca Danijel (24) koji već radi, Samuel (18), polaznik grafičke škole u Zagrebu, i Rahela (13) osnovnoškolka, a s njima je i Stjepanova majka Kata (84).

Po starinski

Po današnjim kriterijima gledano - Balentovi se bave mljekarstvom po starinski, jer krave koje imaju nisu smještene na farmi. Njihovo je blago u tri štale odavno podignute, a o gradnji farme ili proširenju gospodarstva ne žele zasad ni razmišljati.
Današnja situacija u poljoprivredi doista nije motivirajuća za velike planove, a Stjepan kaže da iskustva koja su stekli, kao i iskustva drugih mljekara, govore da su u većim problemima oni koji su kako-tako izgradili farme, s kreditima i poslovanjem na dug, nego oni koji idu sporo, korak po korak, bez kredita:

Neću kredit

- Možda smo mi preoprezni, možda idemo presporo, ali evo, za koju godinu mi je pedeseta, to znači da si više ne mogu priuštiti bilo kakav promašaj u životu ili ne znam kakvo zaduživanje. Da smo desetak godina mlađi, možda... Moj je otac isto bio poljoprivrednik, sad zamislite - nekad, kad smo mi imali pet krava i tovili pet bikova u štali, pa su Balentovi bili pojam u Oporovcu - skoro da smo bili, kako se onda govorilo - kulaki! Išlo se onda korak po korak naprijed uz odricanja, ali shranilo se, prodalo, opet uložilo... Napravila se kuća, pa štala, pa još jedna štala, pa smo kupili grunt, nakupovalo se zemlje, dva traktora, strojevi... A danas vidim da nitko ne može napraviti ni koraka naprijed, najmanje oni koji imaju pedeset i više krava...
Sva zemlja koju imamo - vidite, sad smo tjedan dana u zaostatku s poslom radi ovog vremena - a to je oko 60.000 klaftri, nama služi za pripremu hrane za stoku. Imamo dvanaest krava u mužnji, dvije su u suhostaju, osam je bikova u tovu, tri su tu još telićke i tri junice za prvo osjemenjivanje, pasminski su pretežno simentalske krave, samo je nekoliko komada holštajnki, odnosno križanih simentalac-holštajn. I ne vjerujem da ćemo bilo što jako povećavati u proizvodnji.

Male se pogušilo

Ljubica misli da nije dobro da se male proizvođače gura u stranu, guši, kao da nikome više nisu potrebni:
- Pitam se, da nije došlo do gušenja na silu malih miješanih poljoprivrednih gospodarstava, tamo gdje su bile kravica-dvije, pa makar to bilo i staračko gospodarstvo ili kombinacija starci doma, mlađi negdje na poslu. Ti su ljudi svoje obveze iz tog mlijeka plaćali, sami sebe su zbrinuli, a sad je bolje da se starijim gospodarstvima mora davati potpora kako bi preživjeli?
Meni se čini da se sve to skupa radilo ciljano i smišljeno. Mi smo možda dobar primjer. Dugo smo godina predavali mlijeko Vindiji, ali pred tri godine ugašeno je sabiralište, pa smo onda mi kod sebe otvorili, za još dva domaćinstva sa sedam krava ukupno. Nakupilo se od njih osamdesetak litara dnevno, ali to nije bilo dovoljno za Vindijin interes, a mi - bez kredita u koji nismo željeli ulaziti - nismo mogli povećati toliko proizvodnju da bi se dolazilo samo do nas.

Bohnecu nije malo

Onda smo preko poznanika uspostavili kontakt s Mljekarom Bohnec iz Ludbrega, predočili na njihov zahtjev analize mlijeka iz Križevaca (uvijek smo bili u najboljoj klasi), bili su zadovoljni, pa sad radimo s njima. Nama se raspon dnevne proizvodnje kreće od 130 do maksimalno 220 litara, ovisno o tome kada se koja i koliko krava telilo, a količina oscilira i zato što mi ne hranimo telad sa zamjenicom, nego prirodno, mlijekom.
Planiramo kroz vlastitu štalu uzgojem doći na petnaest dobrih krava u stalnoj mužnji (plus one u suhostaju), na dnevnu proizvodnju iz koje ćemo, kad se odbije hranidba teladi, predavati 200-tinjak litara mlijeka i u kombinaciji mljekarske proizvodnje i tova bikova iz vlastitog uzgoja osiguravati egzistenciju obitelji.

Mukotrpno, ali samostalno

U kredit ne ulazimo, nego idemo polako - kupi se dobra junica ili krava, ostavlja se najbolje iz vlastitog uzgoja, čisti stado... To je mukotrpno, ali stalno imamo svoju sudbinu u svojim rukama, a ne na milosti ili nemilosti bankara.
Jednostavnom logikom, Stjepan zaključuje:
- Nama je sad prioritet školovati djecu, to je najvažnije, zasad uspijevamo osigurati sve što nam treba, ali iskreno - mislim da nijedno od naše djece neće nastaviti baviti se poljoprivredom iza nas. Poljoprivreda je, za one koji imaju što nastaviti iza naše generacije - samo zadnji, prisilan izlaz. Trenutno - perspektiva nije takva da bismo mogli reći - ovo je za našu djecu, ona će raditi dalje... Mislim da neće.

Autor: Marijan Belčić