Od 16 godine bavi se rabadžilukom, čak je, kako kaže, iz osmoljetke pobjegao u planine, da radi sa volovskim zapregama.
Starina Miodrag Andžić iz ruđanskog sela Bjeloušine ljubav prema volovima teškim i po jednu tonu, pokazuje i danas svakodnevno ih hraneći sijenom i prekrupom. U štali priča sa njima, miluje ih po vratu i glavi i strpljivo čeka da se na koritu napiju vode.
Iako na selu nema težih poslova od ovog, Miodrag veli da, kad bi se ponovo rodio, bavio bi se baš tim zanatom.
"Zadatak rabadžija, a samim tim i moj je da vučemo stabla borova, bukvi i hrastova iz šume, gdje je nepristupačno za savremenu mehanizaciju da dođe do prvog puta. To je puno naporan posao, čovjek je izložen kiši, snijegu, vjetru ili avgustovskoj žezi ali eto, nekako sam sve izdržao i tu sam gdje sam", priča za Agroklub ovaj iskusni zanatlija.
Takođe je pun rizika i opasnosti, kako za stoku tako i za čovjeka jer vrlo lako može doći do povreda.
Miodrag u štali hrani dva para volova. A nekada dok je bilo više posla, situacija je bila drugačija.
"Imao sam u šumi, na radilištu i do osam pari volova. Kad sam tek krenuo da se bavim ovim teškim seljačkim zanimanjem započeo sam sa samo dva para, a onda kako su se obaveze pojačavale, povećavao sam njihov broj", objašnjava Andžić.
Dodaje da je najteže to što u ovo vrijeme nema nigdje da se kupe ovakva grla za vuču.
"Ni kupiti ni prodati. Eto prije neki dan iz Han Pijeska dolazili ljudi rabadžije da traže ovdje u ruđanskom kraju ima li neko da prodaje volove", jada se naš sagovornk, napominjući kako je nekada u zlatiborskim selima bilo volova na pretek, da biraš koga ćeš kupiti, ali sada je i tamo kod njih utanjilo kako kaže.
Njegovi volovi su mješanci između simentalca i domaćeg govečeta, a da bi se bavio ovim, domaćin mora u svom dvorištu imati malu kovačiju i radionicu.
"Osnovni alat za rad u šumi i sa volovima je capin, sjekira, lanac i klinovi. Obavezno je imati teški čekić i klanfe. Na leđima je uvijek torba šarenica, a u njoj prače hljeba, sira, čanak kajmaka, flaša sa vodom a bogami i sa rakijom", navodi on.
Mala kovačija je potrebna da se alat napravi jer se većina toga ne može danas kupiti u prodavnici.
Najvažnije je u ovom poslu da se ostvari prisna veza između životinje i čovjeka. Andžić zna da volovi imaju dušu i da vole svog gospodara, iako ih on ne štedi kad se radi u šumi.
"Oni sve znaju ali ih mi u svemu ne razumijemo. Kad treba da ih prodam nekoliko dana prije neće ništa da jedu niti da piju vode a i gladni su i žedni".
Starac iz Bjelušine kod Rudog je poslednji rabadžija u ovim krajevima. Mnoge mašine zamjenjuju volovske zaprege pa i samog čovjeka, a za kraj nam kaže da će nastaviti da uzgaja svoje rogate ljubimce sve dok srce kuca u njemu.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica