Svi benefiti koje čovjek ima uzgojem i držanjem životinja u ekonomskom ili svakom drugom smislu konstantno su na ivici narušavanja biohigijenskih uvjeta uzgoja, što za posljedicu može izazvati raznorazna oboljenja životinja ali i ljudi.
Neprekidna veza životinjske i ljudske populacije seže još od prvobitnog lova iz kamenog doba, iskorištavanja životinja za rad i transport pa sve do danas suvremenih uzgojnih centara i modernih farmi. Svi benefiti koje čovjek ima uzgojem i držanjem životinja u ekonomskom ili svakom drugom smislu konstantno su na ivici narušavanja biohigijenskih uvjeta uzgoja, što za posljedicu može izazvati raznorazna oboljenja životinja, ali i ljudi. Bolesti koje se prenose sa životinja na čovjeka i obrnuto nazivaju se zoonoze.
Uzročnici zoonoza se prvenstveno nalaze među životinjama, tako da najčešći izvori širenja mogu biti domaće i divlje životinje. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) oko 75% novih bolesti koje su pogodile ljude u zadnjih desetak godina uzrokovano je patogenim organizmima koji potječu od životinja ili od proizvoda životinjskog porijekla.
Ugriz, ogrebotina, kontakt sa slinom, izmetom i mokraćom životinja ili konzumacijom mesa, mlijeka ili jaja predstavljaju potencijalnu mogućnost zaraze čovjeka nekom od zoonoza, ako dođe u kontakt sa zaraženom životinjom. Uzročnici bolesti obično mogu ući u čovjekov organizam preko kože, probavnog sustava (preko usta) ili preko dišnog sustava, dok neke od zoonoza za prijenos uzročnika sa životinje na čovjeka trebaju posrednike, "nosače" bolesti, kao što su komarci, buhe, krpelji, mušice i sl.
Pored uobičajene populacije, veći stupanj rizika je kod farmera, radnika u klaonicama, veterinarskih tehničara i veterinara. Stoga su 1975. godine Svjetska zdravstvena organizacija i Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) klasificirale zoonoze i ozljede uzrokovane različitim vrstama životinja kao profesionalnu opasnost.
Najčešći izvor zaraze za gore navedene skupine ljudi su bolesne životinje na farmi, subklinički inficirane životinje, ali i životinje s patogenom mikroflorom. Izvori zaraze u okolišu, tzv. vanjski uzročnici su najčešće kontaminirani zidovi, podovi, stolovi za pregled, vage, kavezi, stelja, oprema, hrana za životinje, tlo i voda.
Svaka zaraza i pojava bolesti ima svog uzročnika. Zoonoze mogu biti infekcije ili infestacije ovisno od toga što ih uzrokuje: virusi, bakterije, gljivice, protozoe ili paraziti. Stoga postoji i učestalija podjela na virusne, bakterijske, parazitarne i gljivične zoonoze.
Zadatak i obaveza farmera, stočara i odgovornih osoba na farmama, klaonicama, proizvodnim pogonima je da unaprijed definirane biosigurnosne mjere poštuju i redovno provode, kako se ne bi stvorili uvjeti koji izazivaju pojavu uzročnika, a kasnije i zaraze kod ljudi ili životinja.
Biosigurnosne mjere koje se provode u uzgoju domaćih životinja, a smanjuju rizik pojave su: cijepljenje malih preživača, izolacija i izlučivanje iz uzgoja te zabrana prometa i transporta inficiranih životinja, pasterizacija mlijeka ili termička obrada mesa porijeklom od životinja s područja ugroženih životinja od neke od zoonoza, redovna dezinfekcija, deratizacija i dezinsekcija prostora.
Također posebnu pažnju treba posvetiti mjerama osobne zaštite od infekcije koje može svatko primjenjivati i provoditi s ciljem smanjenja mogućnosti dobivanja infekcija (osobna higijena, pranje i dezinfekcija ruku poslije kontakta sa životinjama ili njihovim izlučevinama, korištenje radne odječe i obuće i dr.).
EFSA-I i ECDC javna zdravstvena tijela, objavila su službeno godišnje izvješće za EU, u kojem se navodi da je u 2018. godini prijavljeno 246.571 slučajeva zaraze nekom od zoonoza. Dakle, samo oni prijavljeni slučajevi, broj je vjerojatno i veći, ako se uzmu u obzir i ostale zemlje nečlanice EU, broj koji alarmira i budi savjesno i odgovorno pristupanje provođenju biosigurnosnih mjera, radi sebe osobno, ali i šire populacije.
Tagovi
Autor