Svinjokolja kao tradicija

Lijepo vrijeme veseli mnoge građane Hrvatske, ali ne i Baranjce koji zbog visokih temperatura za ovo doba godine, moraju odgoditi svinjokolju. Svinjokolje ili „kolinja“ se održavaju zimi iz praktičnih razloga - svi poslovi na njivi su završeni pa ljudi imaju slobodnog vremena, a hladnoća sprečava i kvarenje mesa. Iako se stalno govorilo kako će i ova tradicija pasti u zaborav ulaskom u Europsku uniju, nasreću - to se još nije dogodilo i svinjokolje se obavljaju i dalje na ovim prostorima, kao i desetljećima prije. Važnost svinjokolje nije samo u očuvanju starih običaja i tradicije, jer ima nešto i u tome kako se taj dan priprema hrana koja će se koristiti iduće godine, kada cijela obitelj pomaže i svatko ima svoj zadatak.

Danas je doslovno sve dostupno u velikim trgovačkim lancima pa tako i gotovi suhomesnati proizvodi, ali oni jednostavno ne mogu konkurirati domaćima jer jednostavno nemaju "ono nešto". Nedostaje spoznaja da je taj proizvod nastao vlastitim rukama. Naravno, treba napomenuti da se svinje za svinjokolju, da bi meso bilo zrelo, tove čitave godine, a pogotovo to vrijedi za kulin. Mongolica i crna slavonska svinja u narodu zvana i „fajferica“, autohtona hrvatska pasmina, bile su najpopularnije vrste u Slavoniji. Potisnute su od "bijele svinje", križanaca njemačke sorte landras. Do prije 20-tak godina svako gazdinstvo je imalo najmanje po jednu krmaču od koje su se ostavljali prasci za svinjokolju. U današnje vrijeme zbog urbanizacije gradova i sela sve manje je svinja u vlastitim svinjcima, a sve vise ljudi se opredjeljuje za kupovinu već uzgojenih svinja ili u najnovije doba - svinjskih polutki. Hrvatski poljoprivrednici u dobrim su godinama tovili oko 3,5 milijuna svinja, a danas je broj tovljenika drastično smanjen, i to ne samo u Slavoniji. Danas ljudi sve manje tove jer to jednostavno znači skupu proizvodnju, ali i dalje ljudi iz grada radije dolaze na selo u potrazi za domaćim proizvodima.

Pripreme za svinjokolju počinju nekoliko dana unaprijed. Potrebno je obavijestiti rodbinu, prijatelje i susjede kako bi se uskladili datumi i svi bili slobodni toga dana, jer će i njima biti potrebno vratiti uslugu. Uoči svinjokolje potrebno je pripremiti peći, kotlove, drva (najbolje granje, ostatke pokidane drvenarije), korita i razne posude.

Domaćin ustaje prvi (odmah nakon gazdarice koja je već pripremila rakiju i čaše i stavila vodu za kavu da zakuha) i loži vatru pod kotao. Kad se ekipa polako skupi, vrijeme je da svinjokolja počne. Prvi zadatak je popiti rakiju i kavu, a zatim polako krenuti u svinjac kako bi mesar zaklao svinju. Danas se koriste pištolji za omamljivanje kao humanija zamjena za nekadašnje udaranje svinje maljem i grupno klečanje na svinji dok ne bude zaklana. Nakon toga svinju treba "ošuriti", ostrugati dlake, skinuti papke, objesiti ju i izvaditi iznutrice. U današnje vrijeme bez testiranja na trihinelu nema ni svinjokolje pa pečenje džigerice za doručak mora pričekati rezultate pregleda. Tradicionalno se džigerica poslužuje sa svježim lukom i češnjakom narezanim na sitne kockice, ovisi tko što voli. Ako domaćin ima kulina ili kobasice od prošle godine, obično će ih narezati uz džigericu.

Poslije doručka posao se nastavlja. Meso se obrađuje, prave se kobasice, kulini, tope čvarci, prave krvavice. Prije su se umjesto skupih mašina za mljevenje mesa koristili noževi. Zatim su došle ručne mašine za koje je trebalo snage i kondicije, a u današnje vrijeme to rade električne mašine ručne ili industrijske proizvodnje. Dok se obrađene šunke i gotovi dijelovi mesa hlade na posebnom mjestu ili vise na vješalima, započinje mješanje kulina. To u većini slučajeva radi sam gazda s jednim pomoćnikom, uz obavezno prisustvo gazdarice. U mljeveno meso za kulin dodaje se mljevena slatka paprika, mljevena ljuta paprika, sitno mljeveni bijeli luk i sol. Postoje i recepti, ali svaka kuća pravi po svom ukusu i navikama.

Nekad se svinjokolja obavljala dva pa čak i tri dana, jer se meso prije obrade i mljevenja ostavljalo da se dobro ohladi i ocijedi. Danas se to zbog nedostatka vremena više ne radi, tako da je većina svinjokolja do večere završena. Nadjevanje kulina tradicionalno se vrši u slijepo svinjsko crijevo. Nakon kulina, na redu za punjene su i kobasice. Procedura je ista, samo što se kobasice pune u dugačka tanka crijeva koja su žene već pripremile. Ako je posao završen "za dana", služi se ručak. Nekad je obavezno jelo bilo Kisela čorba - paprikaš skuhan od bubrega, srca, jezika i mesa. Nakon toga služila se sarma, pečeno meso i kobasica. Za desert obavezno krofne i salenjaci - kolači u koje ide svinjsko salo, punjeni domaćim pekmezom ili orasima.

Nema sumnje da je suvremenom čovjeku puno jednostavnije kupiti svinjske polutke ili gotove proizvode i izbjeći sve ove teške i mnogima neugodne poslove. Na taj način ne izbjegavaju samo rad, nego i druženje. Međutim, čar svinjokolje nije ubijanje životinja, nego zajedništvo, jer to je posao koji pojedinac ne može napraviti sam, nego funkcionira po principu usluga za uslugu. Ljudi provode vrijeme zajedno, razmjenjuju šale, doživljaje i iskustva, što je jako bitno u ovom našem brzom stilu života. To je način da se ljudi opuste i povežu sa okolinom. Prestanak prakticiranja svinjokolje značio bi smrt još jednog lijepog običaja jer se očuvanjem tradicije čuva veza između predaka i budućih naraštaja, prenoseći im stara znanja. Ova tradicija mnogim ljudima znači i samu egzistenciju i teško da će ikad biti zabranjena, međutim u Lijepoj našoj sve je moguće pa nas ne bi čudilo da se donese i porez na svinjokolju.

Foto: freepik.com