Teško stanje u svinjogojstvu

U prosvjedima poljoprivrednika o kojima su mediji brujali iz dana u dan, pa i u izvješćima o razgovorima koje su predstavnici poljoprivredničkih udruga vodili s ministrom Petrom Čobankovićem samo se jedna jedina rečenica o svinjogojstvu probila u javnost: svinjogojcima je odobrena kvota potrošnje plavog dizela od 40 litara po krmači. I to je bilo sve. Ni riječi o trenutnom stanju u svinjogojstvu, o isplativosti uzgoja prasadi, tovu... Naizgled, pomislili bismo da makar svinjogojci posluju dobro kad se o njima ništa ne čuje. To je, međutim, daleko od istine.

Kome prodati odojke?

Ivan Lovrenčić iz Palovca svinjogojstvom se bavi od 1978. godine, dvadeset je godina samo tovio svinje, pa kombinirao, a zadnjih šest godina aktivnost svog obiteljskog gospodarstva sveo je na krmačarenje:
- Imam kapacitet uređen za držanje 50 krmača, a trenutno ih je 45 s prasadi. U uzgoju sam uspio doći do othrane deset odojaka po leglu, pa uz suradnju sa selekcijskom službom mogu reći da sam tu postigao potrebnu kvalitetu. Međutim, sve više mi se pojavljuje problem plasmana odojaka, ljudi gase kooperacije, prazne se tovilišta, a dogodilo se još nešto. Nitko više ne traži odojke, što je u Međimurju bila tradicija, za tov za vlastite potrebe kućanstva. Cijene su dovedene u takve odnose da se to jednostavno više ne isplati.

Naše cijene stagniraju

- Mjesečno mogu isporučivati sedamdesetak komada odojaka Trenutno je živa vaga 14 kuna, a znam da je po sadašnjim uvjetima koje tovljači imaju već to teško podnošljiv ulazni trošak. S druge strane, kad se pogleda kako nama svi troškovi rastu, samo vidite koliko su cijene stočne hrane počele divljati, a ne mogu se ni ja s cijenom unaprijed spuštati u gubitak. Tovljačima u rasponu od 7,5 do 9 kuna za kilu žive vage tovljenika računice ne izlaze u plusu. I opet smo - tko za koji put već - u situaciji da svi troškovi idu naviše, a naše cijene, od mene na početku uzgojnog lanca do onoga tko tovi, stagniraju.

Ugrožena matična krda

- O tome koliko nas uvoz uništava ne treba ni govoriti i sad se opet javlja opasnost da naši ljudi krenu u smanjivanje proizvodnje. I sam o tome razmišljam, a to onda znači da ćemo gubiti kvalitetna matična krda do kojih smo jako teško došli, koja smo godinama, pazeći na genetiku, stvarali.
Ne znam što sad, ali vidim da bismo mi morali naći nekakav realan odnos cijena na cijeloj liniji, od ulaznih troškova do otkupne cijene gotovog tovljenika. Ako sada krenemo u smanjivanje genetički kvalitetnih krda koja imamo, sutra se možemo naći - ako se situacija, nadam se, promijeni - opet pred problemom. Opet ćemo morati podnositi velika ulaganja u obnovu genetike matičnih krda.

Opet do pašne svinje?

- S jedne strane nas se godinama tjera da prvo i prije svega vodimo računa o kvaliteti uzgoja, o pasminskom odabiru, o uzgoju križanaca terminalne generacije pogodnih za mesnu industriuju, a onda je ipak na kraju sve svedeno na što nižu cijenu kile žive vage, onda opet kvaliteta više nije važna?!
Ako kvaliteta više nije važna, odnosno nije važna na kraju kad bismo trebali naplatiti svoj trud, nego samo kila i komad, zar smo opet krenuli prema negdašnjoj pašnoj svinji? Umjesto da dižemo kvalitetu i produktivnost, u uvjetima kakvi su sada naglo padamo i još više postajemo ovisni o uvozu. Do kvalitete je dug put, a padne se u roku jedne sezone! Oporavak? Opet dugotrajan. Ne znam zašto sve moramo prolaziti ispočetka, s greškama istim kakve smo napravili već u prošlosti, a plaćali ih nisu oni koji su trebali stvoriti normalne uvjete gospodarenja, nego samo mi koji smo u svinjcu svaki dan, od jutra do večeri.

Prazno mi je tovilište

Ivica Mikulaj ima veliko, kombinirano obiteljsko gospodarstvo u Palovcu. Ima krmačarnik kapaciteta 25 krmača u kojem je sada tek 18 grla, ima u vlastitom tovu sto svinja, a zahvaljujući ratarskom kapacitetu, tovi i po dvadeset i više bikova. Međutim, na kombiniranom gospodarstvu tovilište svinja koje je tehnički primjerno uređeno kapaciteta 400 tovljenika sad je prazno jer:
- Uništava se nas male svinjogojce. S mojim kapacitetom, ja sam zapravo mali. Danas se razgovara o farmama od 1.500 i više tovljenika u turnusu, a poremećaji na tržištu su takvi da više ni veliki ni mali ne posluju normalno. Prazno mi je tovilište kapaciteta 400 tovljenika jer nikakvo računanje više ne pomaže da iz kooperacije izbijem u tovu dobit. Niti minimalnu.

Jasan, jednostavan račun

- Ne moramo računati ništa na mesne jedinice, po ovim ili onim pokazateljima. Dovoljna je sasvim jednostavna računica. Ranije sam za turnus imao bruto 35.000 kuna prihoda. To je bio moj novac za kooperantski tov, a sada bih mogao dobiti 20.000 kuna. S tim novcem moram pokriti sve troškove - struju, vodu, rad, sve, pa na kraju ne da ne ostane ništa, nego se javlja opasnost da me povuče u gubitak! I sad - ja bih trebao reći da je meni još lako: nemam kreditno opterećenje, ne trebam iz tova osigurati otplatu kredita. Zamislite ljude koji su podigli kapacitet uz kredit, u uvjerenju da su stvorili jedno ili dva radna mjesta? A nekima od njih tovilišta podignuta kreditima prazna su mjesecima!

Samo da se preživi

- Meni zapravo nos iznad vode drži, i uvijek me držala, ne kooperacija (makar sam bio u kooperaciji s korektnim velikim otkupljivačem i prerađivačem), nego vlastita proizvodnja. Od krmača koje imam odojke tovim po unaprijed dogovorenom tempu za Mesnicu Mihalić Nevena i Ivice Mihalića iz Nedelišća. Oni točno znaju kakvu im kvalitetu mogu ponuditi, a ja točno znam kada im i koliko treba bikova, utovljenih svinja... Ljudski dogovor tu je presudan i zahvaljujući proizvodnji koju plasiram njima moja obitelj ima izvor egzistencije.

Nema akumulacije

- Ali ništa više od egizstencije. Mi bismo sad trebali podizati konkurentnost prema Europi. Samo se pitam - iz čega? Nikome ne ostaje akumulacija iz koje bi se investiralo u podizanje proizvodnih uvjeta, u održavanje genetske kvalitete matičnih krda stoke, a uz današnje uvjete ući u kredite - to je rizik veći nego ući u kockarnicu! Ali, mi se u poljoprivredi nikad nismo kockali, s nama se uvijek netko drugi kocka. Čini mi se - danas više nego ikad.

Autor: Marijan Belčić