Vjekoslav Posarić prvi vraća blago s pašnjaka zimi jer zdravlje je bitnije od ušteda

Vjekoslav Posarić iz Volodera ima 40 konja autohtone pasmine hrvatski hladnokrvnjak i 40 krava pasmine limuzin. Životinje borave veći dio godine u Lonjskom polju na pašnjacima uz rijeku Savu, koja je apsolutna vladarica ovoga polja, a kojoj su se prilagodile životinje, ali i ljudi jer određuje uvjete tradicionalnog pašarenja.

"Poznat sam po tome da prvi vraćam konje i krave kući s pašnjaka, još početkom zime, ali i da ih zadnji vraćam tamo jer to sa sobom uvijek nosi i neizvjesnost što će biti s našim blagom", priča nam dodajući da su ove godine bile i velike poplave, pa su životinje, iako im je to bio dodatni trošak i obveza, bile sve do konca svibnja u štali. "Dakle, punih šest mjeseci, ali nije mi žao jer ne želim riskirati njihovo zdravlje zbog moguće uštede bilo na skupoj stočnoj hrani ili radnoj snazi", kaže Posarić, kojeg smo zatekli u velikom dvorištu obiteljske kuće.

Na pašnjake tog polja u proljeće, prvo se vraćaju svinje, pa onda dolaze krave, a tek onda konji. "Što je sukladno i Zakonu o zaštiti prirode, jer oni imaju osjetljive noge na vodu o čemu se mora voditi računa", ističe naš domaćin.

Utemeljio Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka

Riječ je o pravoj legendi u svijetu domaćeg konjogojstva, odnosno čovjeku koji je još prije 20-ak godina utemeljio Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka (SSUUHH) i vodio ga prvih deset godina. "Krenuli smo nas nekoliko osnivati savez jer smo imali 2.400 hladnokrvnjaka, čiji se broj sada kreće oko zavidnih 18.000. Bilo je to kada se konje još žigosalo, a ne čipiralo kao danas", prisjeća se navodeći da je to sad najbrojniji Savez među domaćim uzgajivačima koji ima prepoznatljivi znak lista djeteline, koja potječe iz Lonjskog polja.

Kako smo vidjeli tijekom obilaska brojnih štala u dvorištu, kobile sa malom ždrebadi su odvojene od pastuha. Istina, staje su male i rađene su davno te je zub vremena i zahtjevan uzgoj učinio svoje, ali sve što imaju, čuli smo, podignuli su iz vlastitih sredstava. "Nema govora o nekim pustim EU fondovima", otkriva nam.

Konji su, kaže, tradicija i ljubav jer je još njegov otac imao četiri grla, a on je, dok je bio nešto mlađi, znao imati i po 80 godišnje. "Sada su iz ovog našeg kraja u Lonjskom polju ostala samo tri uzgajivača od njih ukupno 15-ak", prisjeća se  navodeći i da nije htio biti ni saborski zastupnik, iako je 'ozbiljna ponuda bila na stolu'. Naši ljudi, kaže, dobro znaju tko nešto radi za sebe, a tko za, kako se to kaže, "opće dobro", a što je kod nas rijetka biljka. 

"Uzgajivače, što je zahtjevan posao i ne može se raditi 'na daljinski' iz duboke gradske hladovine, nisam zvao da se učlane u središnji Savez uzgajivača da bih imao sada saborsku mirovinu", napominje spokojno.   

Ratarstvo je danas "mila majka"

S druge strane, Vjekoslav mlađi, sin našeg domaćina, nije podizao glavu za vrijeme našeg posjeta od popravljanja poljoprivrednih strojeva, kojih imaju jako puno, ali se i puno kvare. U dvorištu je tako pet većih traktora i brojni priključci, od kojh su četiri, kažu, još iz prošlog stoljeća, a nova je jedino narančasta prikolica za istovar gnojiva, nedavno pristigla iz Belgije. Čuli smo da je ratarstvo, ali ne i stočarstvo, zahvaljujući modernim strojevima 'mila majka' u odnosu na prije 40 i više godina.

Primjerice, sad dvojica ljudi, kaže, a pet ih je odraslih na farmi, mogu u jednom danu obraditi 10 ha zemlje, a za to im je prije trebalo barem tjedan dana, te je bilo neusporedivo više teškog fizičkog rada. No, ipak mladih je malo ostalo na selu i u razvijenoj Moslavini, posebno u zahtjevnom stočarstvu. 

Slaže se s tim i Vjekoslavova supruga Emica, koja je također u obitelji imala konje i kaže kad se jednom uđe u štalu, gdje ima tih plemenitih životinja, to se ne zaboravlja samo tako. "Ostane zauvijek u vama i to nosite u sebi", navodi. I njihova najstarija unuka Patricija koja je završila srednju veterinarsku školu u Zagrebu, redovito jaše i nastupa na Voloderskim jesenima, sajmu u Gudovcu i drugim smotrama.

Uskoro će biti više konja u Lici nego Moslavini?

Prema Posarićevim riječima, zahvaljujući prije svega izvoznom tržištu u Italiju, koje čini više od 90 posto izvoza domaćih konja, njihov uzgoj se jako povećao posljednjih godina, a mogao bi biti i još veći. "Uskoro će ih biti više u Lici, gdje se naveliko vraćaju, nego li kod nas u Moslavini, koja je još uvijek vodeća po uzgoju", vjeruje.

I on je nedavno prodao više grla na Udbinu, gdje ima novih uzgajivača, kao i limuzinki u Vrhovinama. Za sve je kriva, kaže, dobra linija, koju uzgajivači zovu po Osekovu, od kuda potječu današnji koji trče po Lonjskom polju. No, čuli smo da tamo ima i čagljeva, ali i neodgovornih uzgajivača, koji ne žele maknuti ove plemenite životinje po zimi pa prave štete na ratarskim usjevima, što onda dovodi do sukoba, a nažalost i stradavanja ovih plemenitih životinja.

Posarići imaju ukupno oko 140 ha zemlje, od kojih je 60 ha u zakupu i to im je kaže dovoljno jer kukuruza imaju i za prodaju, što ih izvlači, jer uzgoj do 50 bikova godišnje više nije dovoljan za rentabilnu poljoprivredu. Ponosan je i na limuzinke koje drži u većem ograđenom prostoru kad nisu na pašnjaku. Kod nas još prilično rijetke pasmine mesnih krava, čije je junice nabavljao iz Mađarske i Slovenije, a razlikuju se po boji, odnosno rogovima.

"No, veliki problem je prodaja teladi koja nemaju cijenu na domaćem tržištu jer je isto preplavljeno jeftinom uvoznom robom upitne kvalitete", zaključuje ustrajni Posarić.