Za ozbiljan posao u poljoprivredi treba mijenjati politiku poticaja

Ludi Švabo na traktoru, tako u selu Brezik zovu njenog muža Dominika Zeku, koji je prije 13 godina odlučio prodati svoju softversku tvrtku sa 40 zaposlenika u Njemačkoj i preseliti se u Liku sa ženom i djetetom da bi uzgajao krave.

Ovako je počeo naš razgovor s Milanom Zeko, turističkom menadžericom po struci, koju smo u nedjeljno popodne, zatekli u sirani u kojoj sama proizvodi 18 vrsta voćnih jogurta.

Sirana Vedrine kupcima je najpoznatija po kremastim jogurtima s 6,5 posto masnoće, koji nastaju od mlijeka Jersey krava koje slobodno pasu u sjeni moćnog Velebita.

Šteta što i eko baze za svoje voćne jogurte ne mogu kupiti u Hrvatskoj, a kamoli Lici koja je puna šljiva i malina, kaže Milana, nego su prisiljeni kupovati belgijske.

Proizvode Ličku basu, Lički škripavac i tri vrste sira u nekoliko varijanti: običan, dimljeni i s pet začina.

Zagrebačko područje glavno je tržište ove sirane, koje se ljeti zbog sezone godišnjih odmora gasi, a s obzirom da oni krave muzu dvaput dnevno i odmah prerađuju mlijeko, u potrazi su za novim tržištima za njihove proizvode s ograničenim rokom trajanja.

Ovaj mladi bračni par uspio je pokrenuti suradnju s dva hotela s pet zvjezdica u Zadru, a u pregovorima su s dva splitska hotela i jednom većom grupacijom u Hrvatskoj. Nadaju se da će tako riješiti plasman kroz cijelu godinu.

"Drage žene, dobro pazite koje snove vam imaju budući muževi, da ne bi štikle zamijenile bucama“, s osmjehom poručuje Milana dok pažljivo mjeri temperaturu mlijeka.

Milana je rođena Zagrepčanka, koja je i odrasla u glavnom gradu, bez doticaja s poljoprivredom iako joj je otac iz Gospića.

Kada su se ona i Dominik jedne godine vraćali s mora, stali su kod njenog strica u Klanac na janjetinu i tu se začela njihova poljoprivredna priča.

Struju i građevinsku dozvolu čekali četiri godine

Dominik se tada zaljubio u Liku, netaknutu prirodu i čist zrak. Vratili su se u Njemačku, ali njegova je želja rasla, kao i dijete u njenom trbuhu.

Nakon dva mjeseca od povratka iz Hrvatske, Dominik je došao kući i rekao joj da je prodao svoju tvrtku i da se sele.

"Plan je bio da radimo i živimo Njemačkoj, završila sam turistički menadžment i učila jezik. Istina, nisam se tamo sto posto snašla, jer su Nijemci drugačiji od nas, zatvoreni i hladni, nema druženja uz kavu...“, priča nam Milana.

Preko noći se sve promijenilo, nastavlja ona.

Dominik se krenuo školovati i obilaziti njemačke farme, kako bi učio od svojih sugovornika, jer o stočarstvu nije znao ništa.

Nakon godinu dana spakirali su se i vratili u Hrvatsku. Otvorili su firmu i zakupili državnu zemlju 2010. godine, kada još nije bilo poticaja za pašnjake, naglašava ona, a Dominik je radio u polju, na zemlji koju 25 godina nitko nije obrađivao. 

Tu su se susreli s jako puno komplikacija, papirologijom i nerazumijevanjem, a prepreke su bile na svim vratima na koja su pokucali.

"Četiri godine smo proveli, a da nismo mogli započeti gradnju staje i izmuzišta, čekajući struju i građevinsku dozvolu. Trošili smo novce, a nisu nam dali raditi“, sjeća se.

Tek 28. rujna 2016. godine, dobro pamti Milana taj radosni dan, stigle su "gospodične kravice“, odnosno 96 steonih junica pasmine Jersey iz Njemačke.

"Točno mjesec dana nakon dolaska matičnog stada otelila se prva krava, naša Zekulja, a dobili smo i prvog bika Šimu. Tada kreće moj susret s kravama, prvi put muzem, pa smo se namučile i ja i Zekulja prvih nekoliko tjedana“, s osmjehom priča ova mlada stočarica.

Po jogurtu jedna kuna zarade

Kupnju stada, štalu i siranu financirali su vlastitim novcem, a u 12 godina od kada su otvorili tvrtku, nisu uspjeli proći ni na jednom natječaju za EU fondove, iako su projektne prijave slali više puta.

Ipak, njihova (ne)sreća se promijenila u pravi trenutak.

Pretprošle godine prošli su na mjeri za solarnu elektranu, u operaciji 4.1.3. Programa ruralnog razvoja, koje će uskoro montirati na štalu kako bi proizvodili struju za vlastite potrebe.

Projekt je gotov, čekaju da prođe kredit i sredstva sjednu na račun, kako bi mogli montirati solare, veli ona.

"Da nismo prošli na tom natječaju, vjerojatno bi stavili ključ u bravu, jer nama je račun za struju ove godine narastao na 19.800 kuna. To je neizdrživo! Jel vi meni vjerujete da nama po jogurtu, kad sve troškove zbrojimo i oduzmemo, ostane jedna kuna zarade?“, rezignirano kaže Milana Zeko.

Rast cijene struje je bila samo kap koja je skoro prelila čašu. Cijene žitarica, koje kupuju, još su prošle godine počele divljati i narasle trostruko u odnosu na cijene prije Covida.

Plavi dizel, kojega zbog proizvodnje hrane za krave potroše oko 30 tisuća litara godišnje, skočio je za duplo.

Povećanje toškova ne mogu pratiti dizanjem cijena, nastavlja ona. Povisili su cijenu jogurta za deset posto, pa je prodaja pala za 30 posto.

"Kupci ne znaju za porast ulaznih troškova pa zamjeraju poskupljenje, a mi ne možemo poslovati s minusom", zaključuje Milana.

Kako bi umanjili gubitke, još prošle godine smanjili su broj krava i proizvodnju mlijeka.

Početnih 96 krava u mužnji, smanjili su na 60, a sad s pomlatkom drže oko stotinu grla.

Milana se nada da će im solarna elektrana omogućiti nastavak proizvodnje i života na selu.

Savjetodavnu službu treba drugačije organizirati

Na pitanje što treba mijenjati u poljoprivrednoj politici, ona kaže - puno toga.

Smatra da je otkupna cijena mlijeka u Hrvatskoj smiješna i najmanja u Europi i po tom pitanju prerađivači trebaju nešto učiniti ako žele održati mljekarstvo.

U mljekarskoj industriji putem obiranja mlijeka u preradi, industrijske mljekare iz jedne litre naprave preko 2,5 litre proizvoda. Tu bi trebali imati prostora za znatno veću cijenu mlijeka u otkupu, kako se hrvatske farme ne bi gasile, naglašava Milana.

U Njemačkoj je prosječna osnovna cijena 55 euro centi (op.a. 3,90 kn), ali i tamo opstaju samo "veliki“ govori ona o stanju u mljekarstvu, koje budno prati Dominik u redovnoj komunikaciji s kolegama u inozemstvu.

Dodatno im to stvara poteškoće u percepciji kupaca po pitanju cijena proizvoda na tržištu.

"Ne možemo mi proizvoditi kao veliki koji seljacima daju 2,80 kn za litru mlijeka iz koje dobiju barem dvije, tri litre proizvoda", navodi ova sirarka.

Nadalje, smatra Milana, savjetodavnu službu treba drugačije organizirati.

"Nitko nam u ničemu ne pomaže, sve što prolazimo - moramo sami. Zakoni se stalno mijenjaju, pa uz svakodnevni posao još trebamo sjediti i čitati što se promijenilo, jer nitko nam neće reći - to treba ići tako i tako, a sve moraš naučiti na svojim greškama", komentira vlasnica obiteljske sirane u Lici.

Treća stvar, koju izdvaja kao važnu je nužnost promjene sustava potpora u poljoprivredi te smatra da za ozbiljan posao treba mijenjati politiku poticaja i nagrađivati one koji rade.

Kupce prepozna po narudžbi

Tijekom našeg razgovora Milana nije prestala raditi.

Napunila je stotinjak staklenki s jogurtom, lijepila deklaracije, davala upute radniku u štali, a čekalo ju je još otpremanje pošiljki u kombi i večernja mužnja krava.

Takvu radnu nedjelju sigurno nije zamišljala kada je završila turističku školu, ali nije joj žao. Smatra da je poljoprivreda težak, ali lijep posao, pogotovo ako ga se radi kvalitetno.

"Ono što me drži u ovom poslu su pozitivne recenzije kupaca. Ljude ne znam po imenu, nego po narudžbi, po tome što vole jesti. Posao s kravama je bio san moga muža, ali ova sirana sam ja – od ničega sam napravila nešto i vrlo sam ponosna na to. Ispunjenija sam nego da radim u nekakvoj državnoj firmi, primam plaću i nemam nikakvu svrhu“, kaže suvlasnica sirane Vedrine.

Naša sugovornica se nada da će se stvari na koje je ukazala promijeniti na bolje u novom programskom razdoblju Zajedničke poljoprivredne politike koje nam predstoji.