Život ovčara je pun iskušenja, ali lijep

Svuda oko nas, često možemo čuti mlade ljude koji se žale da im je posao pretežak. Nije da nema takvih, ali ako pitate dvadesetjednogodišnjeg ovčara Miću Čekića, čućete kratak i jasan odgovor - da su oni koji se žale, većinom razmaženi. 

Već prvi pogled na vjetrom išibano i suncem izgoreno lice ovog mladog stočara iz Stričića na Manjači, natjera nas da pomislimo isto. Nije ni čudo što to misli jer ovaj mladi čovjek više od 200 dana godišnje provede pod otvorenim nebom, s ovcama koje čuva i s njima ide na ispašu. A osmijeh ne skida s lica.

"Meni ništa nije teško, na sve sam se navikao. Jednostavno, ovo je moj život i to je meni normalno. Nije ni naporno kao nekada. Sada u pratnji našeg stada imamo i automobil pa često odemo do kuće da se okupamo, nakon čega se vratimo", skromno priča ovaj poljoprivrednik dok u ruci drži motku kojom upozorava ovce, da ne izlaze na put.

Na put kreću početkom oktobra

 Stado, koje čuva i vodi zajedno s još trojicom ovčara, osam magaraca i jednim ovčarski psom je veliko. Mjesecima potkozarskim njivama, livadama i brežuljcima hoda u pratnji 500 ovaca i 510 jagnjadi. Početkom oktobra krenuli su na put s Manjače.

"Kada smo sišli s Manjače, došli smo do Jelićke kod Prijedora, a onda smo polako stigli do Omarske. Nakon toga smo mjesecima hodali po selima oko Omarske. Stigli smo i do Jakupovića i Kozarca i drugih naselja. I tako dan po dan prođe skoro sedam mjeseci", priča ovčar Mićo.

Život pod vedrim nebom

 Osam magaraca su ovčarima glavni pomagači. Na svojim plećima nose sve potrebne stvari, šatore i suvo sijeno za ovce. Tu i tamo po koju usput i prodaju. Šatori su kuća u kojoj stočari provedu svoj život tokom nomadskih mjeseci. Nerijetko, bore se i s kišom, snijegom, vjetrovima i olujama.

"Neki dan bilo je jako nevrijeme. Sklonimo se gdje stignemo. Često se sakrijemo baš u šatore. Kada nam je hladno, ložimo vatru, tu se grijemo, uz nju kuvamo, pored nje noćimo i sutra opet sve ponovo. Digneš se i na put", priča Čekić.

Od Prijedora do Manjače, ovčarima treba pet dana hoda s ovcama, kako kaže ovaj vrijedni mladi čovjek, kojeg kod kuće čekaju majka, otac, dva brata i sestra. Kod kuće će provesti proljeće i ljeto, a onda krajem septembra ili početkom oktobra, ponovo kreće s ovcama u život pun iskušenja i neizvjesnosti. Tako je, čini se, vijekovima u njegovim rodnim Stričićima.