Haiti prva država koja propada zbog sječe šuma

Prema dokumentima iz 1923. godine, 60% Haitija bilo je prekriveno šumom no 2006. godine ostalo je svega 2% šumskih površina.

Još od vremena kolonijalizma, Haićani uništavaju svoje šume što je zbog nebrige države dovelo do situacije u kojoj bez obnove ekosustava, neće moći opstati niti društvo, a samim time niti država. Još jedan primjer i upozorenje svima ostalima što će se dogoditi ukoliko nastavimo sa uništavanjem planeta.

Uragan Matthiew koji je početkom listopada poharao zapadni dio otoka Hispaniola kojeg dijele dvije države, Haiti i Dominikanska Republika ostavio je iza sebe više od 900 mrtvih, uništene kuće i usjeve, infrastrukturu te brojna klizišta koje su po tko zna koji puta uzrokovale bujice. Zanimljivo, sve se to dogodilo sa zapadne, Haićanske strane Hispaniole.

Haiti najsiromašnija država zapadne hemisfere

Haiti je inače najsiromašnija država zapadne hemisfere te država koja se nalazi na rubu propasti koju je uzrokovala dugogodišnja devastacija prirodnih dobara, nadasve šuma te klimatske promjene i elementarne nepogode od kojih je, vjerojatno najveća, čitav niz korumpiranih političara na čelu države zbog kojih je Haiti doveden u situaciju u kojoj, bez strane pomoći, neće moći opstati. No programi svjetskih organizacija koje pomažu Haitiju za sada ne daju rezultate.

Cijela priča o deforestaciji Haitija započela je u kolonijalno doba donošenjem kultura kave 1730. godine. U to vrijeme, Haiti je bio bogata francuska kolonija u kojoj su se, osim kave, uzgajali još i indigo, duhan te šećerna trska čime se uglavnom financirala skupa i rastrošna kraljevina u doba Louisa XV. i Louisa XVI. Kako bi stvorili što više novca, šume su se sjekle radi stvaranja poljoprivrednih površina navedenih monokultura koje su iscrpljivale nestabilno tropsko tlo, što je dovelo do prvih erozija.

Pobuna robova i sječa šuma kao cijena

Početkom 19. st. došlo je do pobune crnih robova i naposljetku do revolucije gdje je većinsko crnačko stanovništvo u krvavom masakru istjeralo manjinske francuske, bjelačke vlasnike farmi. Kako bi spriječili odmazdu, nova Haićanska vlada pristala je plaćati 90 milijuna franaka odštete Francuskoj, a novac je dolazio uglavnom iz trgovine drvom koje se, kao što je i običaj u kriznim situacijama, sjeklo prekomjerno.

Iako više nisu bili pod kolonijom, nova vlada je neravnopravno razdijelila zemlju, ostavljajući siromašnim seljacima marginalne parcele, uglavnom na strmim padinama između 200 i 600 metara nadmorske visine, između zona uzgoja kave (više nadmorske visine) i ostalih poljoprivrednih kultura. Kako ta zemlja ruralnom stanovništvu nije bila dovoljna za prehraniti obitelji, krenule su nove sječe i to upravo na strmim padinama, posebno osjetljivima na eroziju, što je nastavljeno sve do 1980. godine. Uslijedile su brojna pomicanja tla koja su u potpunosti izmijenile strukturu slojeva tala te promijenile horizonte u mjeri gdje je neplodno tlo prekrilo ono plodno.

Drvni ugljen glavni energent

Veliki problem predstavlja i prevelika ovisnost o drvnom ugljenu kao energentu kojeg koristi gotovo svo ruralno stanovništvo, a nakon uragana Hazel koji je 1954. godine poharao Haiti, što je uzrokovalo masovni egzodus seoskog stanovništva u gradove, narasla je potreba za energijom koja se uvelike proizvodila baš iz drvenog ugljena. Kako Haiti proizvodi čak 60% svojih potreba za energijom iz drvenog ugljena, nastala je cijela industrija proizvodnje tog energenta, što je ponovno dovelo do povećane sječe šuma. U to vrijeme je deforestacija već bila ozbiljan problem, a država je polagano tonula u put bez povratka.

Trećina svih površina uišteno erozijom

Prema podacima USAID-a, trećina svih površina Haitija doživjela je nekakav oblik erozije, a najgore je u jugoistočnom dijelu države gdje na gotovo 60 posto površina ne postoji površinski sloj tla (A horizont) već se na površini nalazi teški i manje plodni sloj (B horizont) dok se na 20% površina nalazi unutarnji sloj zemlje (C horizont).

U prilog tomu govori činjenica kako su dubinske stijene lapora i bazalta na nekim područjima izašle na površinu. Haićani to komentiraju sa činjenicom "kako su planine ostarjele te im kosti vire iz suhe, naborane kože". Na godišnjoj razini, erozija uništi 61 km² gornjeg, najplodnijeg sloja tla no uništava i druge infrastrukturne objekte poput cesta, brana, kanala za navodnjavanje, a često i cijela sela.

Sve je počelo s intenzivnom poljoprivredom

Erozije, koje su posljedica prekomjerne sječe drva, a koja je opet posljedica intenzivne i neplanske poljoprivrede, nisu samo uništile kuće, polja i infrastrukturu ove zemlje već su i zagadile brojne prirodne izvore vode što predstavlja dodatni ekološki problem.

Veliki problem je i šverc drvenim ugljenom u susjednu Dominikansku Republiku gdje je on radi reguliranih pravila proizvodnje znatno skuplji. Tjedno se preko granice prošverca čak 115 tona drvenog ugljena proizvedenog iz šuma Haitija, a lokalno stanovništvo se opravdava kako im je to jedini način da prehrane obitelj.

Zbog intenzivnog uništavanja prirodnih resursa i globalne promjene klime, Haiti je na udaru velikih prirodnih nepogoda koje dodatno uništavaju krhki ekosustav. Sve to tvori začarani krug koji za posljedicu ima deforestaciju cijele jedne države što ju definitivno vodi u propast.

Egzodus stanovništva

Vlada Haitija čini malo ili ništa kako bi pošumljavanje postao imperativ. Organizacije poput USAID-a su 1980. godine pokušale su agrošumarskim programima potaknuti pošumljavanje putem poticaja farmerima gdje je planirano posaditi 25 milijuna raznoga šumskog drveća no veliki projekt neslavno je završio jer su farmeri za svako posađeno stablo posjekli sedam novih.

Tekući problem je naći alternativu za drvo kao energent. Nekoliko svjetskih agencija i proizvođača solarnih panela radi na rješenju tog problema, no pozitivni efekti njihovih radnji još uvijek nisu vidljivi.

Najbolji pokazatelj lutanja u rješenjima bila je humanitarna pomoć upućena na Haiti nakon razornog potresa 2010. godine kada je ionako siromašna država doslovno bačena na koljena. Humanitarne organizacije su se bez ikakvoga plana i suradnje doslovno tukle tko će izgraditi više škola i bolnica u malenim mjestima koja su već tada bila opterećena velikim demografskim odljevom.

Posljedica je bila da su sela od 1.000 stanovnika u kratkom razdoblju dobila dvije bolnice i tri škole u kojima nije imao tko raditi jer nije bilo dovoljno obrazovanog kadra kao niti stanovništva koje je pobjeglo iz svoga mjesta trbuhom za kruhom.

Iako se situacija posljednjih nekoliko godina promijenila na bolje no s obzirom na uloženi novac koji višestruko premašuje uloženo od očekivanog, pitanje je da li će do sada učinjeno moći zaustaviti egzodus stanovništva te bankrot ove karipske države koja bi po svemu trebala biti raj na zemlji.

Autor: Goran Vincenc, Foto: pixabay.com, uhzg