Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Nesalomljivost duha
  • 03.03.2018. 09:00

Herojska braća iz Kine: Moje ruke, tvoje oči, naša šuma

Jia Haixia potpuno je lišen vida, a njegov najbolji prijatelj Jia Wenqi mora se kroz život probijati bez ruku. Unatoč oštećenjima, dosad su posadili više od 10.000 stabala!

  • 800
  • 196
  • 0

Snaga ljudskog duha koju su pokazala dvojica teško hendikepiranih Kineza nadilazi i logiku i očekivanja. Radeći kao jedan u desetak su godina pošumili zemljište s više od 10.000 stabala topola i vrba. Jia Haixia potpuno je lišen vida, a njegov najbolji prijatelj Jia Wenqi mora se kroz život probijati bez ruku. Neki ljudi im istinski pomažu, neki im namjerno ili ne namjerno odmažu, a dvojica braće po sudbini odlučna su da će saditi stabla dok god budu mogli. 

Glavni grad pokrajine Hebei, Shijazhuang na sjeverozapadu Kine procijenjen je kao treći po zagađenosti u toj velikoj državi. Ujedno je to najveće industrijsko sjedište sjeverne Kine u kojem djeluju razni tipovi proizvodnje. Prema glasilu ChinaDaily pokrajinu najviše zagađuju mnogobrojni rudnici. 
U Kini koja broji najviše hendikepiranih osoba na svijetu, imati tjelesni ili mentalni nedostatak znači iznimno težak život i to od samog početka. U zemlji gdje školovanje predstavlja izloženost prevelikom pritisku i za zdravu djecu, za dijete s hendikepom znači dodatnu diskriminaciju umjesto dodatne pomoći. Jedna od osoba koja se ubraja u tu mračnu statistiku je Jia Haxia.

Njemu je teški fizički rad u habeiskom rudniku donio dodatno tjelesno oštećenje. U rudniku je radio sve do 2000. godine, a zarada je bila dostatna za prehranjivanje ne samo njega, već i njegove teško bolesne supruge, nesposobne za rad i četverogodišnjeg sina. Prestao je kada je došlo do nesreće koja mu je još više pogoršala stanje. Od ranije slijep na lijevo oko zbog kongenitalne katarakte, doživio je da ga na poslu leteći komad kamena pogodi u desno oko i potpuno liši vida.

Dodavanje alata 

Socijalna pomoć nije pokrivala životne troškove i postajao je sve obeshrabreniji bez obzira na suseljane koji su obitelji pomagali kako su najbolje znali. Njegov prezimenjak, suseljanin iz sela Yeli i prijatelj iz školskih klupa Jia Wenqui, imao je međutim plan za njih dvojicu. Wenqui ga je mogao razumjeti bolje od drugih, a osim toga znao je, temeljem vlastitog iskustva, da Haxia nije ostao sasvim bespomoćan. 

Postavili si cilj: godišnje posaditi 800 sadnica

Jia Wenquiju amputirali su obje ruke nakon što je kao trogodišnjak uhvatio kabel pod električnim naponom. Na sreću roditelji su mu ispunili želju i upisali ga u školu. Po završetku škole za njega su se pobrinule seoske vlasti pa je dobio posao i neko vrijeme radio s grupom lokalnih šumara. Tu je stekao prvo iskustvo uzgoja stabala. Brinuo se za voćnjake i zalijevao drveće. Kasnije se zahvaljujući vještini koju je uvježbao okrenuo posve drukčijem poslu. Danas tvrdi kako je dosta lako zarađivao ispisujući kaligrafske slikovne znakove nogom putujući po čitavoj zemlji s trupom hendikepiranih osoba. U Yeli se vratio kako bi se brinuo o ocu oboljelom od hemipareze. Vratio se i drveću, a Haxia smatra kako ga je s prijateljem iz djetinjstva ponovo spojila sudbina. 
Budući da su obojica ostala bez posla, Wenqi je predložio da  od sela unajme zemljište i počnu saditi drveće. Ohrabrio je Haxiu riječima kako zajedno mogu sve. Potpisali su ugovor sa seoskim odborom i preuzeli površinu nešto veću od jednog hektara. Razumijevanje im je pokazano utoliko što prema ugovoru nisu bili dužni plaćati porez čak ni nakon što stabla narastu. 

Početak je bio i više nego težak. Doživjeli potpuni neuspjeh zbog suše koja im je uništila sve sadnice. To je za njih značilo da se i dalje moraju u potpunosti oslanjati na državnu novčanu pomoć namijenjene hendikepiranim ljudima. Da sve bude gore, zemljište na kojem su započeli sadnju zapravo je presušeno korito rijeke  šljunčanog i pjeskovitog tla pa su postali predmet poruge suseljana. Nimalo obeshrabreni, nastavili su s rutinom. Ustajanje u sedam ujutro, priprema i pokret. Wenqui nosi veliku košaru na ramenu i u njoj vedro, metalni klin, bat i dr. potrebne alatke i hranu i vodu. Haxia se drži za njegov rukav jednom rukom, a u drugoj nosi na ramenu lopatu i alatku koja se sastoji od  drvene drške i zakrivljenog noža. Tako se kreću sve dok ne dođu do plitke, ali brze rijeke Ye. Wenqui bosonog prelazi rijeku noseći Haxiau na leđima, a sudeći po fotografijama koje su snimili reporteri, Wenqui se nakon što prijeđu rijeku vraća po većinu alata. 

Bez sredstava za kupnju sadnica, na samome početku uzimali su reznice s postojećih odraslih stabala. Kažu da moraju biti potpuno sinkronizirani i da ne bi mogli ništa obaviti bez potpunog međusobnog povjerenja. Nakon što se Haxia počne penjati na stablo, Wenqui ga dodatno podupre podižući ga ramenom. Kada se uspne, Wenqui ga usmjerava prema granama koje su najbolji materijal za sadnice. Haxia ih reže ili sjekirom ili kukastim nožem na dršci i time završava prva faza. Wenqui zatim kopa jamu držeći dršku lopate ramenom i licem, usmjeravajući istovremeno donji dio što koljenom, što stopalom. Haxia mu dodatno pomaže kopajući rukama. Haxia zatim produbljuje jamu uz pomoć metalnog klina i bata, a potom Wenqui koristeći nogu smješta reznicu u jamu. Wenqui odlazi do vode, sa sobom noseći vedro na drvenoj dršci ovješeno na kuku. Ponovo koristeći metodu držanja drške licem i ramenom, grabi vodu u vedro, odlazi do jame i zavidnom preciznošću zalijeva sadnicu. Preostaje zatrpati jamu i netom posađena topola ili vrba može se nesmetano razvijati.  

Kada su dvojica, kako sebe nazivaju, braće, počela saditi postavili su sebi cilj posaditi 800 sadnica godišnje. Vremenom su potvrdili su kako ljudi s tjelesnim oštećenjem posjeduju posebnu izdržljivost kakvu zdravi ljudi nemaju i danas nikome ne pada napamet dovoditi u pitanje njihov poduhvat. Suseljani im pomažu zaliti drveće, posjeći korov i kupuju im sadnice. Seoski odbor dodijelio im je još oko 7 ha zemljišta, a lokalni šumski biro im je pomogao darujući im nešto sadnica. Prema izvještajima većine javnih glasila do sada su uspjeli posaditi više od 10.000 stabala, a prema nekima čak i 12.000 ili 13.000. Prema procjeni same braće do 2015. godine uzgojili su oko 10.000 zdravih sadnica, a osušilo se oko 3.000. Sada skidaju reznice sa stabala koja su sami uzgojili. U njihovoj se šumi nastanilo nekoliko vrsta ptica pa su tako nagrađeni veselim cvrkutom. Sebi, ali i cijelom selu darovali su bolju zaštitu od poplave i čišći zrak. Braća su posvjedočila kako im promatranje rastućih sadnica donosi duševni mir i kako se osjećaju mentalno zdravima. 

Određeni problemi počeli su 2014. godine kada su se za njih zainteresirali masovni mediji. Optuženi su da su izrekli neistinu o motivu uzgoja šume i da su šumu kanili posjeći. Takav stav novinara povlači za sobom brojna moralna pitanja. Prvo, što novinari od njih očekuju, na koji bi se to način trebali prehraniti hendikepirani ljudi u zemlji koja im daje novčanu pomoć koja je nedostatna za život? Drugo koliko su stabala oni sami posadili i doprinijeli zaštiti okoliša i ekološkom osvještavanju? Takvo pozivanje na red je osobito licemjerno kada su u pitanju osobe koje pišu za tisak. Logično je da im je želja da tiraža bude čim veća. Svaki primjerak novina koji izađe iz tiska prethodno je, da bi se pretvorio u papir bio obrađivan u tvornici celuloze.

Sadnja prerasla u strastvenu ekološku misiju

Sirovina koja je prije toga bila dopremljena u tu tvornicu je drvo koje je netko posjekao. Znači, što veća tiraža – to više posječenih stabala. Možda je osoba koja ih je najviše ocrnila, dok je pisala imala noge udobno ispružene na drvenom podu, koji put bacila pogled kroz prozor čiji je okvir drven jer je taj materijal svakako prirodniji od plastike i ispila pokoji gutljaj čaja iz šalice od bambusa, a ne iz keramičke budući je ta osjetno teža. Možda je moguće da je članak sastavljala slušajući umirujuće pucketanje drveta iz peći dok su Wenquiju promrzle noge dok je nosio Haxiau preko rijeke, a obojica su promrzli od vjetra. 

Produbljivanje jame

Naravno da treba pošumljavati! Razlozi su neupitni i jasni: kisik, zaštita od poplava, erozije, smanjenje CO2 emisija, itd., ali ujedno, nažalost ne postoji način potpunog izbjegavanja iskorištavanja. Kina nažalost ima ekološku svijest na iznimno niskoj razini. Wenqui priznaje da je tek gledajući neke emisije na TV – u doznao kako sadnja može podići kvalitetu zraka i cijelog okoliša, a dotle mu je to predstavljalo isključivo zaradu. To znači da u školi o tome nije ništa čuo, a niti od šumara s kojima je radio kao mladić. Haxia je kazao kako nije želio biti teret svojoj obitelji i pozvao ljude neka pokušaju saditi s rukama zataknutim u džepove misleći pritom na svojeg najboljeg prijatelja. Neizbrisiva je činjenica da su dvojica braće izmijenila stanje okoliša na bolje. Činjenica je i da se jezičavi dušobrižnici, koji nemaju prepreka uzrokovanih invalidnošću, sigurno ne mogu pohvaliti podizanjem čitave šume. 

Braća kažu kako su u početku doista kanili posjeći stabla, ali kako danas imaju dovoljnu podršku društva i to im uopće nije potrebno. Shvatili su kako je velik broj ljudi zabrinut za okoliš i osjećaji su im se počeli miješati. Posao je prerastao u strastvenu ekološku misiju i kažu sadit će i dalje bez obzira na medije. Haxia tvrdi da će raditi i ako mu vrate vid, budući da su se dobri ljudi pobrinuli da dospije na listu čekanja za presadnju rožnice. Kaže da će raditi do posljednjeg daha.  

Autorica: Marija Glavaš 
Foto: arhiva časopisa Hrvatske šume

 


Izvori

Časopis HŠ


Tagovi

Kina Hendikep Sadnja Šume


Partner

Hrvatske šume d.o.o.

Ulica kneza Branimira 1, 10000 Zagreb, Hrvatska
tel: +385 1 4804 174, e-mail: darko.biscan@hrsume.hr web: http://www.hrsume.hr/