Jablanovače: Spoj ukusnog s korisnim

Jablanovače imaju više znanstvenih naziva: Agrocybe aegerita, Agrocybe cylindracea ili Pholiota aegerita, a kod nas je uvriježen ovaj prvi.

Pripada porodici Strophariaceae koju karakteriziraju saprofitske stapčare crvenosmeđih do tamnosmeđih klobuka. Za rod Pholiota karakterističan je mat smeđi ili otisak spora boje cimeta.

Jablanovače su poznate još od drevnih vremena. Stari Rimljani cijenili su njihov odličan okus. Vrlo su ukusne i uz to ljekovite, pojavljuju se po više puta na istome mjestu. Jedini nedostatak im je što su sklone postati crvljivima.

Poznate i kao topolovače

Klobuk je promjera od 6 do 15 cm, u početku ima oblik polukugle, a kasnije je konveksan sa slabo izraženim ispupčenjem. Bijele je ili oker boje, a u zreloj dobi posmeđi. Kožica je glatka, suha, svilenkasta i mrežasto ispucala. Može biti i tamnosmeđa ili boje lješnjaka, ponekad s crvenim odsjajem, a rastu li u sjeni prljavo su bijele boje.

Na rubu klobuka mogu biti prisutni ostatci veluma, opne koja prekriva mladu gljivu. Meso je bijelo ili sa smeđim obojenjem. Stapka je dužine od 8 do 15 cm, promjera od 1 do 3 cm, na opip svilenkasta. Listići su tanki i široki, usko urasli, u početku svijetli, kasnije smeđi sa svjetlijim rubom. Prsten je dobro razvijen, bijel, kasnije smeđe boje. Spore su elipsoidne, a otisak spora glineno smeđe boje.

Žive na živim ili odumrlim listopadnim stablima, najčešće topolama pa otuda narodni naziv ili na vrbama, a nađe se i na brezama, brijestovima i bazgama te voćkaricama.

U suptropskom i umjerenom pojasu

Široko je rasprostranjena u suptropskom pojasu i na južnoj strani sjeverne umjerene zone. Dolazi i u ravnici i u planinama. Kod nas se rjeđe nalaze u kontinentalnom dijelu, a češće po Istri, Kvarneru i Dalmaciji.

Sve dok drvo ne bude potpuno uništeno, miceliji će se razmnožavati i stvarati urod na površini koja zauzima od 15 do 30% drveta. Čini mnogobrojne grupe. Primijećeno je da se plodna tijela pojavljuju ponovno nakon branja na istome mjestu i više puta, točnije pojavljuju se tri do četiri puta u godini.

Sabiru se od proljeća do jeseni

Ima miris užeglog brašna, dok je okus slatkast i podsjeća na lješnjake. Vrijeme sabiranja je od ranog proljeća do kasne jeseni.

U tradicionalnoj kineskoj medicini često se koristi kao diuretik. Na internetskoj stranici tvrtke Mykosan zdravlje iz gljiva navedeno je kako su jablanovače bogate vitaminom D2 koji ima važnu ulogu u iskorištavanju kalcija i održavanju zdravlja kostiju općenito. Jablanovače sadrže α-aminokiselinu metonin koja je važna za normalno funkcioniranje organizma i ima velik utjecaj na pravilnu izmjenu tvari u organizmu, kao i rast, pomoć je kod kroničnih bolesti i povišenog krvnog tlaka.

Izvor antibiotika i imunomodulatora

Dobar su izvor antibiotika, a u stranoj literaturi se u velikom broju spominje peptid agrocybin (engl.) za koji nije pronađen prijevod, a koji djeluje tako da uništava velike grupe parazitskih gljiva i bakterija. Također, je prisutan spoj lektin poznat po svojem svojstvu snižavanja glukoze u krvi i ulozi imunomodulatora kod osoba oboljelih od raka ili side, a uz to djeluje i preventivno. Više naših autora navodi je kao sredstvo protiv glavobolje, vrtoglavice, mučnine i groznice.

Popularna u francuskoj gastronomiji

Jestiva je gljiva koja se dosta konzumira na jugu Europe, a osobito je popularna na jugu Francuske gdje je smatraju jednom od boljih gljiva i gdje je dio mediteranskog jelovnika. Koristi se klobuk. Može se pripremati na razne načine, npr. sa svinjetinom, tjesteninom, u rižotima, kao sastojak u kobasicama, s palentom, kao marinada ili se od njih mogu spravljati vrlo ukusne juhe i sosevi. Mogu se čuvati u ulju ili zamrzavati.

Svježe i neobrađene moguće je pohraniti u hladnjaku na više od tjedan dana. Uzgaja se i prodaje značajno na jugu Italije, zatim u SAD-u, u nekim azijskim zemljama, točnije Kini, Koreji i Japanu te u Australiji. Nisu zahtjevne za uzgoj pa nije potrebno posebno prethodno znanje.

U principu je nije moguće zamijeniti s drugim vrstama. Slična vrsta je razorna čehavka (Pholiota destruens ili Pholiota populnea) koja se također nalazi na mrtvim topolama, ali u malim grupama. Ima izražene bjelkaste ljuskice (čehinje) i stručak, prsten u principu izostaje i to čini vidljive razlike. Nije jestiva, prvenstveno zbog gorkog okusa, ali nije ni otrovna.

Tekst: Marija Glavaš, Foto: bigstockphoto.com, Denton Ramsey