Tikvasta puhara - jestiva dok je bijela i mlada

Tikvasta puhara (Lycoperdon perlatum) narodni je naziv dobila prema svojem specifičnom obliku. Čitava je u obliku tikvice, a klobuci su kuglasti pa se događa da bijeli, mladi primjerci koji vire iz trave razočaraju igrače golfa. Za ove gljive u potpunosti vrijedi stara izreka o nicanju poslije kiše, budući da im je udar kišnih kapi o plodno tijelo nužan za izbacivanje spora.

Tikvastu puharu je kao pripadnicu porodice Agaricaceae prvi u znanstvenoj literaturi opisao južnoafrički mikolog Christiaan Hendrik Persoon 1796. godine, inače poznat kao znanstvenik koji je nadopunio Linneovu klasifikaciju. Na Tibetu bi ih spaljivali, gnječili i smjesu koristili kao sirovinu za pridobivanje tinte. U Sjevernoj Americi je primijećeno kako u njima uživaju leteće vjeverice. Kod pasa koji se igraju njima može iziritirati dišni sustav.

Izbacivanje spora poput topovskog plotuna

Visine je od 5 do 8 cm i širine od 1,5 do 6 cm. Dok je mlada, čitava je bijele boje. Ima kuglasto plodno tijelo na vrhu kojega je ponekad malena izbočina i koje prelazi u široku stapku. Prekriveno je kratkim bijelim bodljama i bubuljicama koje otpadaju na dodir nakon čega ostaje mrežasti uzorak. Meso mlade gljive je bijelo, spužvasto i elastično, slabe i ugodne arome. Kako gljiva dozrijeva postaje smeđa, unutrašnjost plodnog tijela postaje šuplja i ispunjena sporama i stvara se otvor na vrhu. Bazidije su čunjastog oblika i nose po četiri kuglaste, maslinastozelene spore debelih stjenki.

Tikvasta puhara se od drugih puhara razlikuje po teksturi klobuka, no pazite da je ne zamijenite s ispucalom krumpiračom budući da je ista otrovna.

Otisak spora je maslinastosmeđe boje. Izbacivanje spora iz otvora podsjeća na topovski plotun, a do toga dolazi kada kapi kiše padnu na plodno tijelo ili u slučaju dodira životinje ili čovjeka. Mehanizam izbacivanja spora snimljen je Schliernovom fotografijom kod koje se koristi tehnika snimanja pokreta zraka. Utvrđeno je da je dovoljno da na klobuk sa stabla padnu kišne kapi promjera 1 mm pa da se spore izbace brzinom od 100 cm/s i formiraju oblak visine 1 cm jednu stotinku sekunde nakon ispaljivanja. Prilikom jednog ispaljivanja može se osloboditi milijun spora.

Široko je rasprostranjena vrsta, nalazi se po svim kontinentima, izuzev Antarktika. Rastu u listopadnim i crnogoričnim šumama, na travnatim šumskim čistinama, u poljima, vrtovima i duž cesta. Rjeđe dolaze pojedinačno, a češće raštrkane ili u grupama. Mogu se pojaviti i kao vilinski prsteni. Vrijeme sakupljanja je od lipnja do studenog.

Sakupljati dok su mlade i bijele

Kemijski sastav smatra se da ima veći udio bjelančevina nego mnoge druge gljive. Sadrži ugljikohidrate i nekolicinu mikronutrijenata, a predominantne masne kiseline su linolna, oleinska i palmitinska. Što se tiče nutricionističke vrijednosti na 100 g gljive dolazi 42 g ugljikohidrata, 10,6 g masti, 44,9 g bjelančevina te od minerala 5,5 mg željeza, 0,6 mg mangana i 0,5 mg cinka. Sadrži derivate sterola koji isparavanjem daju ovoj vrsti specifičan miris i okus.

Tikvaste puhare treba sakupljati isključivo dok su mlade i bijele, odnosno dok je meso potpuno bijelo. Kada sazriju i posmeđe postanu nejestive. Mogu se narezane pržiti na maslacu ili pohati, a mogu se kuhati pa dodavati juhama umjesto knedli. Ukusne su s jajima.

Postoje brojni izvještaji kako konzumacija jestivih gljiva iz roda puhara zaustavlja bolove. Navodi se kako su dobre za liječenje bolova u želucu, smanjenje znojenja i kašlja te za zaustavljanje krvarenja. Kao nedostatak se navodi sklonost puhara sakupljanju olova i žive u plodnim tijelima.

Zamjena s drugim vrstama

Od drugih se puhara razlikuje po teksturi klobuka, no i da se zamijeni s kruškastom puharom (Lycoperdon pyriforme), naježenom puharom (Lycoperdon echinatum) ili smeđom puharom (Lycoperdon umbrinum) neće se ništa osobito dogoditi jer su ove također jestive dok su mlade i gelba im je bijele boje. Do problema će doći zamjeni li se sa ispucalom krumpiračom (Scleroderma citrinum) budući da je ista otrovna.

To je ipak malo vjerojatno jer je dovoljno samo malo pažnje pa da se uoče razlike. Ispucala krumpirača nema stapku, ima opnu žutosmeđe boje i neugodnog je mirisa. Do zamjene može doći dok su puhara i predstavnici roda Amanita u razvojnoj fazi jajeta. Zato je najsigurnije gljivu prerezati uzduž. Ako je površina ravna i puna to je tikvasta puhara, a ako se pokaže oblik u kojem se već nazire oblik stapčare riječ je o gljivi iz roda Amanita.

Autor: Marija Glavaš, Foto: Pilens/Bigstockphoto