Zvonimir Tomac, prvi upravitelj Šumarije Klana, ove je godine proslavio 100. rođendan

"Nakon sto godina premišljanja i postojanja mogu reći da sam naučio neke sitnice, no ostao je jedan golemi balon neznanja i sa sigurnošću mogu potvrditi da ništa ne znam", rekao nam je na početku razgovora Zvonimir Tomac, šumar koji je krajem siječnja proslavio stoti rođendan. 

Koliko često možete naići na čovjeka koji je netom proslavio stoti rođendan, bistrog je uma i voljan vam je po sjećanju pričati događaje s nevjerojatnom preciznošću, prisjećajući se imena, datuma i godina što je često i nama puno mlađima problem? A kolika je vjerojatnost da je taj čovjek još i šumar? I to ne bilo koji šumar već prvi upravitelj jedne šumarije, čovjek koji je aktivno sudjelovao u njezinom stvaranju i može ispričati sve potankosti iz tog vremena. I to nije sve, jer taj čovjek još bi trebao biti slikar, pjesnik i pisac? Ne, nema ih puno. Samo jedan. Diplomirani inženjer šumarstva Zvonimir Tomac.

Za diplomiranog inženjera šumarstva Zvonimira Tomca saznali smo od današnjeg upravitelja šumarije Klana, Hermana Sušnika koji nas je obavijestio kako ima jedan šumar koji krajem siječnja slavi stoti rođendan, a bio je prvi upravitelj šumarije Klana pa ga je zanimalo bi li nam bio zanimljiv sugovornik. Naravno da smo odmah pristali, a ispostavilo se kako je gospodin Tomac iznimno zanimljiv sugovornik.

Rođeni Koprivničan, započeo nam je svoju priču s 1941. za koju ističe kao najvažniju u svome životu zbog tri događaja koja su ga iz raja obiteljskog doma odvela u kako sam ističe dolinu suza - život. Prvi u nizu je svakako diploma na Šumarskom fakultetu, drugi je bila ženidba, a treći zaposlenje. Tada nije bilo problema pronaći posao jer su se događale razna politička previranja. Jedna država se gasila druga se rađala, a školovani kadrovi bili su traženi na svim razinama. 

Nedavno sam čuo kako je hrvatsko šumarstvo proslavilo 250 godina organiziranog djelovanja. A ja vas pitam: je li vam se to čini puno. Poredajte ovakvih kao ja, i to vam je svega troje ljudi. Tisuću godina je puno? Poredajte ovakvih devetoricu ovakvih kao ja i onaj deveti se rukuje s kraljem Zvonimirom, zaključio je na šaljiv način Zvonimir Tomac.

Kraj Drugog svjetskog rata dočekao je Tomca u šumariji Koprivnica. Nedugo po završetku dobio je dekret u kojem je pisalo da je dužan javiti se na službu u šumariju Kostajnica gdje je obavljao poslove referenta. Tu se zadržao svega godinu dana i već 1946. godine stiže novi dekret koji je trebao usmjeriti gospodina Tomca prema Krašiću, koji se u to vrijeme smatrao nepoželjnom destinacijom, stoga je uspio povući neke veze i završio je nakratko u Ogulinu. No tamo je već postojao šumarski referent, a kako je na riječkom Sušaku upravo osnovano novo Zemaljsko šumarsko poduzeće – ZEMŠUMPOH koje je pokrivalo cijelu Istru i veliki dio riječkog zaleđa sve do Fužina tzv. Zonu B koja je zajedno sa Zonom A (okolicom Trsta) tvorila veliko područje koje je nekoć bilo pod talijanskom vlasti a koje se diplomatskim putem tek trebalo, Tomac je 1947. godine prešao u novoosnovanu tvrtku.

Tartuf već tada prepoznat kao delikatesni proizvod 

Šuma je bila jedino što se na tom području moglo konzumirati, stoga su novome poduzeću nasušno trebali školovani ljudi. Na terenu nije bilo klasičnih šumarija kakve poznamo danas već su to bile šume nacionalizirane od veleposjednika kojima su te šume u Italiji bile dane na služnost. Cijela Istra imala je jednu jedinu šumu, onu Motovunsku koja je površinom bila znatno manja negoli je danas. Na tom području je talijanska Polizia Forestale radila melioracijske radove i radove na održavanju kanala, a od vrsta moglo se naći jedino hrast lužnjak, poljski jasen te nizinski brijest koji je vrlo skoro nestao pokošen holandskom bolesti brijesta. No, već i tada je tartuf bio prepoznat kao delikatesni proizvod koji svojom iznimnom cijenom može doprinijeti gospodarstvu istarskog kraja. Šumari su bili ti koji su otkupljivali sve pronađene tartufe te su ih plasirali na talijansko tržište.

Kao što nam je naš sugovornik potvrdio, novonastaloj tvrtki nasušno su trebali novi kadrovi. Prilikom dolaska na Sušak, inženjera Tomca dočekao je samo trgovac drvima Ožbolt te kotarski inženjerski referent, inženjer Milas.

Glavno šumarsko gospodarsko područje tada je bio Platak gdje je još za vrijeme Austro – Ugarske vladavine izgrađena lugarnica. Inženjera Tomca dočekala su dva lugara od kojih je jedan bio pred mirovinu, stoga je pod hitno morao organizirati posao, posebice jer je stanovništvo grobničkog kraja trebalo drva za zimu. O Klani se znalo jako malo. Bio je to bivši talijanski teritorij do kojeg se dolazilo uz posebnu vizu jer u tome trenutku još uvijek nije pripadala Jugoslaviji (Zona B).

Šumarstvo u Klani nije bilo naročito bitno, a oni koji su trebali brinuti o šumi bili su pilanarski manipulanti koji su isključivo koristili resurs bez brige o zaštiti i obnovi. Ti manipulanti nisu razmišljali o otvorenosti šuma stoga su sjekli neplanski uz rubove prometnica ono što im je bilo dostupno. Tu praksu se moralo zaustaviti, ali nije bilo kadra koji bi mogao odraditi posao lugara. Od Polizie Forestale ostalo je nešto papira i zapisnika, ali infrastruktura i kadrovi nisu postojali. Kako navodi Tomac, imao je sreću što je u Klani bio Anton Rudin koji se razumio u talijansku administraciju i koji je bio od velike pomoći preuzevši sav administrativni posao na sebe čime je Tomcu olakšao organizaciju šumarskog posla.

Lugarska škola tek se osnovala u Delnicama i ona je trebala proizvoditi kadrove za cijelo područje no dok prvi maturanti ne izađu iz školskih klupa potrebno je bilo na brzinu izučiti lokalne stanovnike za obavljanje šumarskog posla te im podijeliti gospodarske rajone (revire). Problematično je bilo što su u to doba kadrovi dolazili i odlazili gotovo na mjesečnoj bazi tako da je bilo izuzetno teško organizirati posao.

Pozitivno je bilo što se nedugo nakon osnutka šumarije Klana osnovala i šumarija Buzet koja je pokrivala cijelu Istru, a uskoro i šumarija Sušak tako da je šumariji Klana ostala područja Smrekove drage i Čabarske police čime je uvelike olakšan posao jer svakodnevno putovanje po tako velikom području, u ono doba nije bilo lako.  Kako je otvorenost šuma bila neznatna, a vozila za prijevoz na posao u šumu su bila rijetka, bilo je mukotrpno raditi i putovati u 15 km udaljena područja po teškome terenu. Stoga je 1952. godine šumarija angažirala tesare i na temeljima srušene kuće izgradila lugarnicu Suho gdje su šumari često znali prenoćiti. Ta lugarnica i danas postoji, a u njoj se nalazi knjiga utisaka iz vremena kada je izgrađena. 

Stali na kraj bespravnim sječama 

Osim brige o šumi, bilo je potrebno strogo odvojiti uzgoj od iskorištavanja šuma jer o uzgoju se vodilo malo brige. Inženjer Tomac uveo je sustav u kojem nema iskorištavanja ukoliko uzgoj ne pripremi sve za eksploataciju. Na taj način polako su otvarali GJ Suho i gospodarili tim područjem. Angažiranjem lokalnog stanovništva u rad šumarije stali su na kraj bespravnim sječama, a lokalne pilanare navikli su na ritam sječa i obnove te da svoje proizvodne planove prilagode tom kalendaru. Pilanari su morali izvući sve što im je za tu godinu predviđeno planom jer ukoliko kalkuliraju, a takvih slučajeva je najčešće bilo s udaljenim sastojinama, iduće godine bi dobili istu količinu na istoj lokaciji.

Šumari se nisu bavili samo šumarstvom već su radili na korist lokalnoj zajednici. Šumarija je uredila nekoliko izvora na tom području osiguravši stanovnicima pitku vodu a neki od njih i danas stoje kako bi slučajni putnici mogli utažiti žeđ. Šumarija Klana bila je i uzgojno lovište stoga se radilo na izgradnji lovnotehničkih objekata, a lovište je brzo steklo slavu. Lov se odvijao na prigon, uglavnom krajem siječnja, a lovilo se jelena običnog i svinju divlju. Također ističe kako su nepotizam i sukob interesa u ono doba bili nepoznat pojam. Na svim razinama falilo je radnika i snalazilo se na sve moguće načine. Službene dokumente su pisali na staroj talijanskoj pisaćoj mašini koju su zatekli, a ona nije imala slova s kvačicama koje su naknadno dodavali rukom. Terenske inženjere uopće nisu opterećivali s administracijom jer njihov posao bio je u šumi, što je suprotno današnjim praksama. 

Tomac kaže kako je imao puno povjerenje u svoje kadrove. Jednom zgodom kada je šumarija tražila administratora, rekao je djevojkama iz kancelarije da odaberu onoga koga misle da je najkvalitetniji. Nije nitko oko toga pravio probleme jer je bilo bitno da se posao odradi kvalitetno. Kadrove su nalazili posvuda od Like do Italije. I danas se voli sjetiti djevojke Brune Bossi koja nije znala hrvatski jezik zbog čega je dobila nadimak „il come si dice?“ Tvrdi kako je tada bilo više ljudskosti, a ljudi su bili bliskiji. Sjeća se lovova u kojima su muški bili u lovu, a cure koje su radile u kancelariji su pripremali tzv. "zadnji pogon“ koji se odvijao u šumariji.

Napisao 13 knjiga poezije i proze

Odstreljeno meso je odmah transportirano na pregled i odmah bi se spremao lovački gulaš. Jedan od lovaca svirao je harmoniku i odmah bi nastala fešta. Svi su tada bili zadovoljniji, a obavljena je ista količina posla. Klanu je napustio 1955 godine kada je iz šumskog gospodarstva prešao u Sekciju za uzgajanje šuma. Zvonimir Tomac se u svome dugom i plodonosnom životu bavio i pisanjem te slikarstvom. Njegov dnevni boravak prepun je slika koje je sam izradio, a veliku kolekciju poklonio je i šumariji Klana kako bi ukrasili zidove institucije u čijem sudjelovanju je i sam dao svoj obol. Napisao je i 13 knjiga poezije i proze koje je objavio u vlastitoj nakladi. Umjetnošću se bavio sve dok ga je služio vid. 

Šumarija Klana uspješno posluje i danas. Od onoga vremena promijenilo se mnogo toga, izgradila se adekvatna zgrada šumarije koja udovoljava svim potrebama zaposlenika, šumarstvo i lovstvo je organizirano i djeluje prema organizacijskim postulatima koje je utemeljio inženjer Zvonimir Tomac još davne 1947 godine.

"Nedavno sam čuo kako je hrvatsko šumarstvo proslavilo 250 godina organiziranog djelovanja. A ja vas pitam: je li vam se to čini puno. Poredajte ovakvih kao ja, i to vam je svega troje ljudi. Tisuću godina je puno? Poredajte ovakvih devetoricu ovakvih kao ja i onaj deveti se rukuje s kraljem Zvonimirom", zaključio je na šaljiv način Zvonimir Tomac.

Autor: Goran Vincenc/Časopis Hrvatske šume