Država vinarima duguje spomeničku rentu

Ništa ne uspjeva tako dobro kao uspjeh, ali i za uspjeh "preko noći" treba najmanje 20 godina mukotrpnog rada. Takvo je iskustvo i prof. dr. sc. Ante Kolege Bage dugogodišnjeg profesora na Agronomskom fakultetu u Zagrebu iza kojega je pola stoljeća rada i stvaranja. Iako je od prije nekoliko godina u mirovini, popularni Bage ne miruje: piše, predaje, istražuje, a u fokusu njegova interesa i dalje su vinarstvo i vinagradarstvo, o čemu je nedavno, u koautorstvu sa prof. dr. Markom Ivankovićem objavio zapaženu knjigu Marketing vina.

Došlo je i priznanje "Stanko Ožanić" za životni doprinos unaprjeđenju vinarstva koje će mu biti uručeno danas (četvrtak), na svečanosti otvaranja Međunarodnog skupa vinara i vinograda Sabatina, koja se od 2. do 5. studenoga održava u Primoštenu.

Što Vam znači priznanje "Stanko Ožanić" za životni doprinos promicanju vinarstva?

Ovo priznanje uvjerava me da sam u životu sukladno svojim sposobnostima i znanju kao znanstvenik bio na raspolaganju kako široj struci, tako i malim i srednjim vinarsko vinogradarskim objektima (OPG, zadruge i tvrtke) i u svemu odgovorio svojim stremljenjima, odnosno pogodio svoje ciljeve.

Ovo je potvrda i svojevrsna zahvala za sve ono što sam postigao pomažući poljodjelskom okruženju u ovom slučaju vinogradarsko- vinarskoj struci za više od 50 godina svog djelovanja.

Od didovog trsja do 500 publikacija

Koje su vam okolnosti pomogle u životu da ostvarite svoje ciljeve?

Prije svega škole koje sam završio, počevši od srednje škole u Zadru, Agronomskog fakulteta i magisterija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, doktoratu i profesuri na Fakultetu poljoprivrednih znanosti.

Ne treba zanemariti i onu životnu školu, dok sam kao maleni upijao znanja o djedovom trsju, konobi s vinom, radeći u vinogradu na malim parcelama, pomažući u podrumu, sve do pašmanskih i biogradskih kooperanata, dok sam radio u zadružnoj proizvodnji kao mladi agronom, pa sve do fakultetske suradnje s obiteljskim poljodjelskim gospodarstvima. Svoja istraživanja i iskustvo sažeo sam u 12 naslova mojih knjiga i preko 500 objavljenih stručnih i znanstvenih publikacija. Također su mi pripomogle više od 600 napisanih kolumni "Bagina prigovaranja" u Plodovima zemlje i mora Zadarskog lista tijekom desetogodišnje suradnje.

Veliki potencijal daljnjeg razvoja je postojanje čak 130 izvornih sorata koje danas nemaju posebnog gospodarskog značenja.

Tu je i Sabatina kao godišnji sastanak dalmatinskih vinogradara i vinara, na kojem sam sudjelovao od njezinog ustanovljenja, pripomogla mom stručnom i znanstvenom angažmanu.

Recite nam kakvo je stanje vinarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj?

Proizvodnja grožđa u Hrvatskoj je posebno značajna za mala i srednja obiteljska poljodjelska gospodarstva kojima osigurava ekonomsku i socijalnu održivost.

Porast potrošnje vina

Jedan od značajnijih problema ovih gospodarstava je prosječno mala površina vinograda. Najveći dio proizvođača (84%) je s vinogradima do 1 ha, njih 15% je s vinogradima od 1 do 5 ha te ih je samo 1% s površinom vinograda od preko 5 ha. U sortimentu vinove loze dominiraju tri sorte i to graševina (33%), malvazija istarska (12%) i plavac mali (12%), koji čine 57% ukupnog sortimenta. Preostali dio (43%) čine brojne sorte iz kojih se dobivaju i brojna vina malih serija.

Veliki potencijal daljnjeg razvoja je postojanje čak 130 izvornih sorata koje danas nemaju posebnog gospodarskog značenja. U proizvodnji vina prisutna su značajnija godišnja kolebanja kao i rast (od 120,4 tisuća tona u 2004. do 143,3 tisuća tona u 2010. godini, odnosno 181 tisuća tona 2013.) kako posljedica utjecaja povećane sadnje, tako i promjenljivih klimatskih utjecaja. Hrvatska uvozi vino iz Makedonije, BiH te Kosova, vina nižeg cjenovnog razreda, dok su prosječno najskuplja vina uvezena iz Francuske, Austrije i Argentine. Najviše vina Hrvatska izvozi u BiH i Poljsku. Potrošnja vina u Hrvatskoj ima tendenciju porasta na oko 30 litara po pučaninu godišnje, dok primjerice Italija ima više od 50, a Francuska čak 80 listara.

Kakva je vaša vizija razvoja vinarske proizvodnje u nas? S kakvim se hrvatskim vinima možemo natjecati na zajedničkom vinskom tržištu u Europi?

Držim da su to vina izvornih domaćih kultivara čiji su se mirisi i okusi svidjeli europskim potrošačima. Vina koja predstavljaju novost u jako razgranatoj europskoj ponudi vina.

Opstojnost i spas brojnih malih i srednjih vinogradarskih i vinarskih gospodarstava vidim i u poboljšanju turističkih usluga, na vinskoj cesti.

Vrhunska vina, čija potražnja raste, za razliku od kvalitetnih i stolnih vina čija potražnja stagnira. Ekološkim vinima iz ekoloških vinograda ovinjena, njegovana i čuvana na ekološki prihvatljiv način, ponuda i potražnja raste. Vina poznatih vinogradara i znamenitih vinara, drevnih vinogorja i glasovitih vinograda imaju ponudu i potražnju u usponu. Vina vrhunskih svjetskih kultivara udomaćena na kvalitetnim vinogradarskim položajima također imaju rast ponude i potražnje. Predikatnim vinima kao što su vina dobivena iz prosušenih bobica, vina kasne berbe, vina ledene berbe, biserna vina i prirodni pjenušci, likerska vina itd. U gospodarskoj sinergiji Republike Hrvatske vrlo značajan biti će i vinski turizam.

Kvalitetna vina i vinski turizam

Vinski turizam podrazumijeva turističko putovanje koje uključuje posjetu vinogradima, vinarijama, vinskim festivalima i izložbama vina, pri čemu kušanje vina je doživljaj, atrakcija s čime vinogradarske regije pobuđuju primarnu motivaciju za putovanje turista. Vinski turizam je svako iskustvo povezano s vinarijama ili s proizvodnjom vina u kojem posjetitelj sudjeluje za vrijeme jednodnevnog izleta ili dužeg posjeta.

Opstojnost i spas brojnih malih i srednjih vinogradarskih i vinarskih gospodarstava vidim i u poboljšanju turističkih usluga, na vinskoj cesti. Slijednost proizvodnje i vjerodostojnost kakvoće vina, temelji se na imenu proizvođača i zadruga, te na pripovijesti koja sadrži način proizvodnje grožđa i vina, te običaje i događaje u svezi s proizvodnjom vina. Dobar primjer na zadarskom području je ekološka vinarska zadruga Masvin u Tinju, Smokvica i Čara na Korčuli, zatim zadruga Trs u Baranji, Toljanić na Krku...

Kako u budućnosti ustrojiti male posjede i kako ih održati i lakše uklopiti u tržište?

Najčešće preko stvaranja zadruga, odnosno zajedničkog proizvoda grožđa odnosno vina. Dobivanjem ujednačene sirovine od mnoštva proizvođača kao uvjet za buduću kakvoću vina. Pritom valja istražiti buduće tržište zadružnog vina, od asortimana, pakiranja, kakvoće i cijena vina, istraživanjem prodaje, prodajnih kanala i načina promidžbe vina. Marketinške zadruge u mnogim europskim zemljama u suvremenom vinarstvu prerastaju u savez zadruga, svojevrsna povezana društva, kako bi povećale konkurentnost na tržištu. Poticati zajedničku prodaju preko zajedničkog marketinga na razini državnih institucija, agencija i uslužnih društava moguće je povezati proizvođače i trgovce u klastere vina, zatim poboljšati poslovnu suradnju više vinskih trgovaca prigodom kupnje i prerade grožđa, te prodaje vina.

Od 1990. godine, primjerice, na zadarskim otocima pod vinogradima bilo 229 hektara, dok prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi danas ima svega 42,5 hektara površine pod vinogradima. Kako promaknuti vinarsku politiku na otocima

Posebno treba osmisliti vinarsku politiku na hrvatskim otocima. Glavni razlog izumiranja vinogradarstva na zadarskim otocima je nestanak tradicijskih obiteljskih poljodjelskih gospodarstava. Vinogradarstvo je bilo do 70-tih godina prošlog stoljeća utkano u život OPG-a. Raspadom tradicijskih zajednica urušava se i njena proizvodna struktura u kojoj je uključeno vinogradarstvo i podrumarstvo kao njezin nezaobilazni čimbenik. Depopulacija i deagrarizacija zadarskih otoka započela je dva desetljeća ranije nego li na kopnu. Gubitak pučanstva 60-tih do 90-tih godina osjetio se najprije na rubnim otocima koji su izgubili i do 80% vlastitog življa, a veći otoci i do 50%. Ubrzano iseljavanje otoka nastavlja se i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Vinogradarstvo može najviše doprinijeti, kako ostanku ljudi, tako i naseljavanju otoka.

Razlozi izumiranja vinogradarstva na otocima

Intenzivna sadnja vinograda u razdoblju 2000. do 2010. nažalost zaobišla je mnoge otoke koju su gotovo ostali bez ljudi. Vinogradarstvo u budućnosti može zaustaviti iseljavanje otoka isključivo državnom pomoći, odnosno mjerama financiranja podizanja novih vinograda preko europskih ali i domaćih fondova. U strategiji obnove vinogradarstva na otocima valja uvoditi, kako izvorne sorte, primjerice babić, maraštinu, gegić, mali plavac i žlahtinu, tako i najbolje svjetske sorte cabernet sauvignon, merlot, shyrach na najboljim vinogradarskim položajima na svijetu, što su bez sumnje naši otoci. Na većim hrvatskim otocima treba podići zadružne vinarije tamo gdje ih nema koje se na otocima usustavljuju u ključne čimbenike vinogradarstva i vinarstva.

Uloga države, marketing i primjer Sicilije

Osim uređenja zemljišta država, odnosno fondovi EU moraju bespovratno financirati sadnice i mehanizaciju , dati stručnu pomoć za navodnjavanje, zajamčiti otkup, kreditirati zalihe i financirati troškove reklame i marketinga. Nadalje, valja ukinuti poreze u okviru vinogradarske proizvodnje, osobito PDV na nabavu repromaterijala za vinogradarsku proizvodnju i uvesti spomeničku rentu, koju bi na otocima dobivali vinogradari i vinari.

U marketingu otočkih vina u asortimanu valja proizvoditi vina izvornih sorata i isticati posebne okuse i mirise u kakvoći proizvoda. Prodaju organizirati preko izravne prodaje u okviru turističkog smještaja uz pomoć turističkih društava. Nuditi vina posebnih vinogradarskih položaja najboljih svjetskih kultivara turistima iz poznatih vinorodnih zemalja iz kojih najčešće dolaze gosti, primjerice Njemačke, Austrije, Slovenije, Italije i Francuske.

Nerijetko kao primjer ističete i Siciliju. Mogu li se njihova iskustva primjeniti u Hrvatskoj?

Za poticanje vinogradarstva na našim otocima može poslužiti i primjer sa Sicilije. Tamo, u mjestu Corlleone po kojemu je nazvana poznata obitelj iz filma Kum, talijanska Vlada je prije 20 godina uz europske fondove pomogla vinogradarima u podizanju nasada, ali i izgradnji zadružne vinarije.

Osim na otocima i na polutoku Pelješcu država bi spomeničku rentu trebala plaćati i vinarima za vinograde na tradicijskim položajima, bandama, terasama i kosinama u kontinentalnom djelu Hrvatske. Tu su svakako Motovun i Momjan u Istri, Jaska kod Jasterbarskog, Kutjevački bregi, Iločki brežuljci, Banovo Brdo kod Belja...

Tamošnji vinogradar, koji je ujedno i zadrugar, oslobođen je svih poreza ne samo u proizvodnji nego i od ostvarenih prihoda od prodaje vina.

Država jamči i financira otkup svih količina grožđa od proizvođača. Grožđe tako njihovu vinariju košta, primjerice 1 kunu, a ne 4 kune kao kod nas. Tako sicilijanska zadružna vinarija prodaje vino u "refuži" po jedan euro i to u maloprodaji. To zadružno sicilijansko vino cijenom je konkurentno na talijanskom i svjetskom tržištu vina. Svi profitiraju, pučanstvo ne napušta selo, turistička potrošnja dobiva izvorni proizvod, a i država ima koristi jer ubire poreze od povećane turističke i ine potrošnje.

Spomenuli ste spomeničku rentu. Ima li vinogradarskih položaja i u kontinetinetalnom djelu Hrvatske koji zaslužuju takvu potporu?

Osim na otocima i na polutoku Pelješcu država bi spomeničku rentu trebala plaćati i vinarima za vinograde na tradicijskim položajima, bandama, terasama i kosinama u kontinentalnom djelu Hrvatske.

Tu su svakako Motovun i Momjan u Istri, Jaska kod Jasterbarskog, Kutjevački bregi, Iločki brežuljci, Banovo Brdo kod Belja... Na taj način bi se oživjela vinogradarsko-vinarska proizvodnja i zadržalo pučanstvo kao što je to odavno praksa u francuskim pokrajima Burgundiji, Provansi i drugim europskim i svjetskim vinogradarskim regijama. Tamo za vinograde i to ne samo na otocima nego na terasama i većim kosinama - bandama u svim vinogradarskim krajevima, vinogradari uživaju spomeničku rentu jer se takvi vinogradi tamo tretiraju kao kulturno dobro nacionalne baštine. A što su drugo vinogradi na našim otocima ?! - pita profesor Ante Kolega Bage koji se, kaže, ne može na čuditi da spomeničku rentu imaju neke stare zgrade u gradovima, a ne i prekrasni vinogradi na otocima i u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

Foto: Arif Sitnica