Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Giorgio Clai
  • 27.06.2018. 11:00

Giorgio Clai: Izgubimo li emocije, vino će postati pivo s malo više alkohola

Živim na najljepšem mjestu na svijetu, radim najbolji i najljepši posao na svijetu i sumnjam da je ijednom lordu ovako kako je meni. Ja sam privilegiran što sam mogao živjeti od hobija i ljubavi, priča beskrajno simpatični vinar.

Foto: Željko Garmaz
  • 1.369
  • 90
  • 0

Lovac je zapucao, roda me ispustila u Istri i zato nisam postao lord! Tako je Giorgio Clai, vjerojatno jedini hrvatski vinar kojeg se, zbog mnogoljudne sljedbe obožavatelja, uistinu može nazvati kultnim hrvatskim vinarom, pričao u našem prvom razgovoru 2012. godine. Ponovo sam se s njim sreo šest godina kasnije, prvoga dana Vinistre, koju Giorgio, kao i sve druge vinske sajmove, tradicionalno ne posjećuje. I ponovo smo se dotakli njegova rođenja u Bujama i natpisa koji je krasio njegov portret na zidu stare kušaonice: Grazie Dio sono nato in Istria (Hvala ti Bože što sam rođen u Istri).

"Roda je letjela u Englesku i bilo je predodređeno da započnem život kao lord u nekom engleskom dvorcu. Dogodilo se što se dogodilo, roda se uplašila, ispustila me u Istri i ja sam rođen u Bujama! Tada, kao i kasnije u nizu ključnih događaja u mom životu, odlučivao je netko drugi. Poput odluke roditelja u mojoj sedmoj godini da odemo u Trst baviti se ugostiteljstvom. Jedino što sam ja odlučio bio je povratak iz Trsta u Krasicu", priča Giorgio Clai.

Međutim, Giorgio danas tvrdi da ga je roda, ipak, u pravom trenutku izbacila na pravo mjesto! "Sreća je jako bitna u životu. Znate, imam prijatelja koji priču o sreći voli ilustrirati prispodobom da je on takve sreće da kad bi napravio tvornicu šešira, ljudi bi se počeli rađati bez glava. Moja velika sreća je što u svojoj životnoj pratnji imam Vesnu, a poglavito kad smo došli u Krasicu prije 20-ak godina. Jer, njoj je sve ovdje bilo novo, za nju je Krasica bila potpuno novi život, dok sam ja ipak kao dijete bio upoznat s Istrom, a i vino sam dugo godina radio kao hobi. Dakle, moja sreća je i što sam došao prvi i donio neke nove ideje o ekološkim kupažama, "maćeracijama", drvenim bačvama, organskoj proizvodnji... Da me roda izbacila u Furlaniji, tko zna kako bi mi tamo bilo u okružju Radikona, Gravnera, Prinčića i svih tih Slovenaca koji proizvode vino u Italiji. Eto, bilo kako bilo, kvalitetu mojih vina su ljudi prepoznali."

Jako sretan, zadovoljan i ispunjen čovjek

U konačnici, smatra ovaj beskrajno simpatični vinar, on za sebe sada može reći da je – lord! Ili, "pozornije li se promotri priroda u kojoj živim i krajobrazi do kojih pogled dopire, onda se može reći da živim kao – car"!

Emocija, emocija i emocija, to je najvažnija stvar u životu, kaže Giorgio Clai

"Živim na najljepšem mjestu na svijetu, radim najbolji i najljepši posao na svijetu i sumnjam da je ijednom lordu ovako kako je meni. Ja sam cijeli svoj život svojedobno bio promijenio kako bih se u potpunosti bavio vinom. I zbog toga sam jako, jako sretan, zadovoljan i ispunjen čovjek! Ja sam privilegiran što sam mogao živjeti od hobija i ljubavi."

Znate, vino nije samo tekućina s alkoholom! Ono je ritual, emocije, druženje i zbog svega toga oko vina uvijek ima toliko priča i ljudi. Izgubimo li sve to, vino će postati pivo s malo više alkohola! 

Giorgio je tjedan dana prije Vinistre na vlastitom primjeru još jednom dokučio značenje sreće. Hodajući lokalnom cestom s unukom, koga je vodio na svetu pričest na nedjeljnu misu, naišao je na nekog čovjeka koji mu je dolazio u susret u invalidskim kolicima. Pomaknuo se sa strane želeći ga propustiti, ali mu je noga upala u neku rupu koja ga je izbacila iz ravnoteže. Prijetio mu je otvoreni lom noge i Giorgio je instinktivno pomaknuo nogu i pao je na kolni trak kojim je u tom trenutku prolazio neki auto i udario u njega!!! Giorgio je na naš razgovor došao vidno iscrpljen i šepajući uz pomoć dvije štake. Ali, čak i u takvom stanju, nije izgubio smisao za šalu i neprestano je prepričavao svoje životne anegdote.

Premda će za svoja vina reći da je napravio "šest najboljih vina na svijetu" (Ottocento bijelo – kupaža malvazije, chardonnay i pinota sivog, Ottocento crno – kupaža refoška, caberneta sauvignona i merlota, Sveti Jakov – malvazija, Tasel – desertno vino od muškata te pjenušac od chardonnaya, malvazije i plavine), u naletu iskrenosti će priznati da mu je velika, ali, ipak, još uvijek neostvarena želja – napraviti uistinu najbolje vino na svijetu! Ruku na srce, uvjeren sam da bi Giorgio sva svoja vina prolio iz bačava i krenuo iz početka kad bi za ulazak u vinsku priču uspio nagovoriti kćer Martinu.

Giorgio je dugo radio u ugostiteljstvu, prvo je vodio buffet, a kasnije i restoran Pergola u Trstu. Kaže da je u svojoj Pergoli hrani pristupao na isti način kao što danas radi u proizvodnji vina.

Svi se trebaju okrenuti prirodi

"Samo priroda! Moj stav je još odlučniji kad vidim od kakvih sve bolesti danas obolijevaju djeca, a sve to zbog sumnjive hrane i pića. Nedavno sam pročitao knjigu Michaela Pollana Omnivore's Dilemma (Dvojba svejeda), u kojoj se samo potvrđuju moja razmišljanja. Svi se trebaju okrenuti prirodi i to mora postati naša kultura. Ja sam u svom restoranu u Trstu bio koristio ribu koju nitko drugi nije htio ni pogledati, a kamoli se baviti njome. I inćuni i srdele i girice su u stvari super ribe, samo što traže malo više vremena za pripremu. Ljudi su to bili prepoznali i mi smo jako dobro radili!"

Premda je završio s ugostiteljstvom, Giorgio je spreman preći preko te odluke ako bi mu se Martina odlučila priključiti u poslovima vinarije. Ne bi to bilo nešto veliko, "mali restorančić, kao proširenje ponude", ali... Ništa od toga! Pokušava Giorgio na svaki način okrenuti Martinu, a rijetko se netko može pohvaliti da su mu čak tri vina, i to kakva vina, posvećena.

"Istina, Martini sam posvetio tri vina, a bude ona dobila još jednu etiketu, trudna je! Prvo vino sam joj posvetio 2003. godine, bio je to sauvignon blanc. Povod je bio završeni tečaj za sommelijere. Fakultet je završila 2007. godine, za tu prigodu sam joj posvetio malvaziju s malo sauvignona i muškata, kako ne bi bilo sličnosti sa Svetim Jakovom. A za udaju je od mene dobila pinot sivi, 15 posto alkohol, bombastic! Što je najgore, ja sam joj pomogao da ode i kad se to dogodilo, i izgledalo mi je kao da kroz sve s lakoćom prolazim. No, trebale su mi tri godine da shvatim da nade i želje moje kćeri nisu i moje nade i želje. Sada sam veseo kad vidim da je ona sretna i vesela i za tu moju sreću više ne tražim da ona bude u vinarstvu."

Giorgio je drag čovjek, topao, beskrajno simpatičan, a kad progovori – sve njegove kvalitete potrebno je multiplicirati. Tvrdi da je veliki zaljubljenik u "arte", ali tapiserija preko cijelog zida, na kojoj je umjetničko viđenje horoskopa velikog Vasilija Kandinskog, poznata iz opusa Thirty, stvara mu veliku glavobolju, jer mjesecima već ne može dokučiti koja od tih apstrakcija predstavlja – bika!? S druge strane, trebate se držati za trbuh kad vam prepričava kako je svojedobno, nakon prvog finala ATP turnira u Umagu, na kojem je Goran Prpić pobijedio Gorana Ivaniševića, došao do slike do koje mu je bilo jako stalo, ali u tom trenutku u novčaniku nije imao dovoljno novca za ispunjenje svoje želje.

"Na finale sam došao s bratom, dvojicom kumova, bio je moj sin, unuk, ma prava mala grupa, ekipica. Dogovor je bio da poslije meča odemo na neku lijepu večericu i tako zaokružimo cijeli prekrasni dan. Svidio mi se službeni poster turnira, kao i naslovnica kataloga, a originalna slika, koja je iskorištena za katalog i poster nalazila se u jednom shopu ispod centralne tribine stadiona. Kako je završio meč, svi kažu idemo na pivo, a ja prvo u shop vidjeti sliku. Ta slika me privlačila i htio sam je vidjeti. Uđem u taj prostor, malo gledam sliku, ali bila je preskupa, što sam shvatio, turizam je, netko će si to priuštiti. Ali, vidio sam jedan krasan akvarel od Josipa Generalića, Lovac nosi zeca, na kojoj me lovac jako podsjetio na mene, onako "debeljusko" kao ja, a ja u to vrijeme bio lovac. Pitam koliko košta slika, a odgovoriše 500 maraka. Je*i ga, nisam imao novac uza se i – ništa. Nastaviše oni meni nuditi druge slike, ali ne dolazi u obzir, meni se svidio Lovac nosi zeca! To je emocija! Za tu sam sliku već u glavi odredio neko mjesto na kojem će me veseliti cijeli život.

Vinari manje-više pričaju isti jezik

Vratimo se svi na proglašenje pobjednika i nakon nekog vremena opet svi izađemo na pivo, svi osim mene, jer sam ja ponovo otišao u shop gledati sliku. Zapričao se ja s trgovcima, a oni mi spustiše cijenu na 450 maraka. Ali, ja nisam imao novac uza se niti za tu povoljniju cijenu. Ponovo se vratim društvu koje je sad već navijalo da trebamo otići negdje na večeru. na tribinu, završi meč, spustimo se dolje, gdje idemo, idemo nešto pojesti. Glasno razmišljajući gdje bismo otišli jesti kažem ja njima: Ajmo mi prvo vidjeti koliko imamo novaca! Svi istresli novac iz džepova, skupili 600 maraka. Kažem ja njima, dajte mi novac i čekajte me. Uđem ponovo u shop, kupim sliku, izađem vani i kažem im: E, sad idemo kod Vesne na večeru!"

Vjerojatno najneobičnija priča posljednjih godina o Giorgiu Claiju jest ona kojom se dokazuje da između ljudi koji isto razmišljaju ne može biti prepreka, taman da ne govore isti jezik! Riječ je, naravno, o sada već legendarnim druženjima Dimitrija Brečevića, hrvatskog Francuza ili francuskog Hrvata, kako tko voli, koji je došao u Istru 2006. godine želeći naučiti hrvatski jezik, ali i započeti proizvodnju vina u podneblju i sa sortama o kojima nije znao ništa, i Giorgia Claija, koji mu je pružio najveću potporu. Dimitri ga je uvažavao gotovo sa strahopoštovanjem. Svima sa strane, koji bi svjedočili njihovim susretima, najveća enigma je bila – kako su se Giorgio Clai i Dimitri Brečević svaki put uspjeli sporazumjeti?! Taj njihov zajednički prijatelj, koji ih je i spojio, tvrdi da Dimitri i Giorgio satima ne bi prestali pričati, ali nikada ih ništa nije razumio.

Dimitri bi se maksimalno trudio upotrijebiti svih stotinjak hrvatskih riječi, koje je tada znao, a kad se trebao preciznije izraziti, govorio je na francuskom kojeg, pak, Giorgio Clai ne razumije. Giorgio Clai je govorio na svojoj verziji hrvatskog jezika, a kad bi mu zatrebala neka riječ onda bi progovorio na talijanskom jeziku kojeg Dimitri ne razumije.

"Dimitrija znam još otkako se vratio iz Francuske u Istru. Ja ne pričam francuski, on ne priča talijanski, to su naše "majke jezik". A u početku našeg druženja jako slabo smo obojica pričali i hrvatski! Što se tiče vinarstva, svi mi vinari manje-više pričamo isti jezik. Svaki put bi se ljudi za našim stolom čudili kako možemo nas dvojica toliko pričati dva sata na hrvatski, jer nitko od njih nikoga od nas ne bi ništa razumio na hrvatskom. A poanta je samo u tome da imamo dosta sličan način razmišljanja!"

Odnedavno, Dimitri se može pohvaliti da je, pored posla sa svojim Piquentumima, postao i "desna ruka" svojeg nekadašnjeg učitelja "svega što ste oduvijek htjeli znati o maceraciji, a jedino vam je Giorgio Clai na savršenstvu svojih vina to mogao i objasniti". Na kojem god jeziku, samo da je talijanski!
Giorgio tvrdi da u svojoj kući nikada sam nije popio ni kap vina! Kaže, "popio sam dosta i ne mogu ni zamisliti da se neka boca otvara samo da bi se pilo".
"Vino se treba piti u društvu i uz posebnu hranu da bi se ta boca kasnije mogla vezati uz određeni trenutak. Ako hoću nešto piti samo da bi se pilo, onda je moj izbor u takvoj situaciji - voda. S druge strane, vidim da je neki svjetski trend da se u vinima smanjuju alkoholi da bi se, valjda, više potrošilo. I da sva vina budu ista, poput Coca-cole. Organizam će prije i bolje podnijeti mojih petnaest posto alkohola napravljenih u vinogradu nego jedanaest posto napravljenih u vinariji. I još nešto, poslije mojih vina ne rade se 'budalezi' (budalaštine, op.a.)!"

Partnerstvo s braćom Penavić

Prije nekoliko godina su mu tako "na čašicu razgovora" došli njegovi budući partneri u vinskoj priči, braća Penavić iz Zagreba – Ivan, kirurg iz KBC-a Sestre Milosrdnice, i Krešimir, matematičar koji od 1993. godine radi za jedan od najuspješnijih investicijskih fondova u svijetu Renaissance Technologies LLC i veliki promicatelj hrvatske kulture u Sjedinjenim Američkim Državama. Bilo je to u vrijeme kad je Giorgio, izgleda, definitivno shvatio da ništa neće biti od dolaska kćeri Martine u vinariju. S obzirom da je posljednjih godina imao velikih zdravstvenih problema, došao je u situaciju da je posao u vinariji za njega postao preveliko opterećenje, jednostavno nije mogao sve sam napraviti. Posebno što je trebalo raditi i u tek nedavno zasađenim mladim vinogradima i maslinicima, nije to više ona priča kad je Giorgio proizvodio 10-ak tisuća boca...

"Mojim partnerima se svidjelo moje vino. Koje su kušali u New Yorku! I onda se dogodilo, sasvim slučajno, da su kupili neku oronulu kuću, koju su odlučili u potpunosti preurediti, niti 500 metara od mene. Kad su počeli s radovima i shvatili da sam im ja prvi susjed, sve poslije toga je legenda. Došli su ovdje, upoznali smo se i – postali partneri."

Prema Hrvatskoj izvještajnoj agenciji, Krešimir Penavić, jedan od braće, filantrop je i dobrotvor koji je 2008. godine u New Yorku utemeljio zakladu AIC (Aliis Inserviendo Consumor), "odlučivši svoje bogatstvo staviti u službu prvo humanosti, a potom i umjetnosti, po modelu koji je odavno prisutan u SAD-u i drugim bogatim zapadnim zemljama, a prema kojemu imućni ljudi 'vraćaju dio svog duga zajednici' ulažući u dobrotvorne, umjetničke ili kulturne projekte". AIC je osnovao u prvome redu kako bi mogao iz SAD-a podupirati organizacije i projekte u Hrvatskoj, rekao je Penavić, da bi se tek kasnije okrenuo i donacijama umjetnina, i to pod utjecajem Mirka Ilića, našeg istaknutog dizajnera i ilustratora također s newyorškom adresom, navela je HINA u svom tekstu te napisano prisnažila Penavićevom izjavom: "Hrvatska i SAD su moje dvije domovine koje su mi obje dale jako puno, pa je dakle najmanje što ja mogu za njih učiniti da ih približim, što i pokušavam svojim donacijama".

Emocija, emocija i emocija, to je najvažnija stvar u životu! Emocije mogu biti u promatranju pčela u letu, kao i u kupnji Murtićeve slike. Zato mi se više ne da ići po sajmovima, puno je ljudi, velike gužve, svi hoće sve probati, vina se pljuvaju, a mene jako nervira i boli kad vidim da netko pljuje moje vino.

Ime Krešimira Penavića se u hrvatskim medijima počelo spominjati nakon donacija, prvo 38 plakata Mirka Ilića, a kasnije i 13 plakata Mihajla Arsovskog newyorškom muzeju moderne umjetnosti MoMA te 38 plakata Mirka Ilića, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu, kao i vrijednih grafika Roberta Rauschenberga i Richarda Lindnera zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. No, tu nije kraj njegovim donacijama, jer dogovara za MoMA-u i neka djela Borisa Bućana te komplet plakata koji su razni svjetski umjetnici stvorili za Olimpijske igre u Sarajevu 1984., i jedno i drugo iz njegove privatne kolekcije.

Vino je ritual, emocija i druženje

Njegova "prva i prava" kolekcionarska strast vidi se u vlasništvu mnoštva slika nizozemskih slikara sedamnaestog stoljeća, a jednom prilikom je rekao da je zbirka nastala "malo pomalo, kroz dugi niz godina, jer je svaki komad nabavljen zato što je mene osobno privukao i zato da se u njemu može uživati u mojem domu - sjesti s čašom vina pred dobru sliku i provesti večer uživajuci i u slici i u vinu". Za početak, braća Penavić su u kušaonicu vinarije postavili onu prekrasnu tapiseriju s motivima Vasilija Kandinskog, a dok razmišljaju što od apstrakcija predstavlja bika tu su Claijeva vina za uživanje. Na Giorgiovu preporuku, za ispomoć velikanu koji i dalje ostaje glavni u vinariji koja se i dalje zove po njemu angažiran je Dimitri Brečević, svojevrsna Giorgiova desna ruka.

"Ulaskom u partnerstvo sada imam puno manje brige. Dimitri vodi većinu administracije, ja sam uglavnom skoncentriran na filozofiju, proizvodnju i podrum. Nemam više obvezu svako jutro nalaziti se sa svojim suradnicima u polju. I ovo mi savršeno odgovara. Znate, vino nije samo tekućina s alkoholom! Ono je ritual, emocije, druženje i zbog svega toga oko vina uvijek ima toliko priča i ljudi. Izgubimo li sve to, vino će postati pivo s malo više alkohola! I zato mi je sjajno što ova razmišljanja mogu prenositi onima koji dođu u vinariju i pokažu razumijevanje za moja vina."

Simpatični vinar je i veliki ljubitelj umjetnosti

I dok se hobistički bavio numizmatikom i umjetnošću Giorgio je uvijek naglašavao da za njega te dvije strasti nikada nisu bile investicije nego čista ljubav. Kao i sve u životu čime se bavio. "Emocija, emocija i emocija, to je najvažnija stvar u životu! Emocije mogu biti u promatranju pčela u letu, kao i u kupnji Murtićeve slike. Zato mi se više ne da ići po sajmovima, puno je ljudi, velike gužve, svi hoće sve probati, vina se pljuvaju, a mene jako nervira i boli kad vidim da netko pljuje moje vino."

Zbog svoje verbalne egzotičnosti, kao i, prije svega, beskompromisnog pristupa tumačenju vinske filozofije, Giorgio je postao svojevrsni guru cijeloj jednoj velikoj sljedbi svojih obožavatelja. Za njega se može reći da je jedini hrvatski kultni vinar! "Kad bih se šalio, upitao bih vas: Zar ima netko jači i bolji od mene?! Kad bih iskreno odgovorio na to pitanje, onda bi rekao da je bolji i jači od mene samo – "dragi Bože"! Ma, i ja se ponekad začudim kako se ta priča o mojim vinima proširila, jer jednostavno ja samo radim vino... "

Dodao bih – i obožava piti vino iz bačve! "U podrumu nije ni toplo ni hladno. Taman! I onda popiti jednu ili dvije čaše iz bačve. Ne postoji boca koja može nadomjestiti taj osjećaj. Kad sam bio mali, borio sam se s bratom tko će ići u podrum ocu natočiti bokal vina".


Tagovi

Giorgio Clai Istra Buje Vino Vinistra


Autor

Željko Garmaz

Više [+]

Željko Garmaz je dvadeset i sedam godina pisao za druge - 24 sata, Vjesnik, Globus, Slobodnu Dalmaciju, Nedjeljnu Dalmaciju, Bosanske poglede, Valter, a onda je shvatio da je vrijeme početi pisati za sebe o onome što najviše voli - Africi i vinima. Autor je i četiri knjige - "Naš čo'ek u Africi" (zajedno sa suprugom Majom), "Vinske priče", "U Africi nije sve crno" i "Dalmacija - vinske priče", te dokumentarnog filma "Sijera Leone - zemlja krvavih dijamanata".

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Poštovani, nekaj mi je napalo ružmarin koji stoji na lođi cijelo vrijeme (već drugu godinu), nisam sigurna dal su uši ili pepelnica od previše zalijevanja? Na svaki način trebam riješiti taj problem pa sam planirala obrezati sve do korijena... Više [+]