Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Vinarstvo
  • 08.11.2011.

Izostanak kvalitetnog marketinga hrvatskih vinskih cesta

Uzorna Istra, neiskorišteno Kutjevo, Plešivica bez marketinga

  • 1.185
  • 56
  • 0

Nije važno koliko imaš nego kako si zadovoljan onime što imaš, jedan je od životnih postulata koje smo prije desetak godina čuli od Franje Lovreca, vrhunskog vinara iz Svetog Urbana. Osebujan odnos prema proizvodnji vina obitelj Lovrec pretače u prvorazrednu kapljicu. Njihova je vina obožavao pokojni Drago Vukušić, poznati zagrebački ugostitelj. Njihova vina, ali i ugođaj na samom gospodarstvu te vinski muzej imaju mnoge poklonike diljem zemlje.

»Ne težimo standardiziranoj industrijskoj proizvodnji nego individualnoj butiknoj raznolikosti vina koja stvaramo u suglasju s prirodom«, više nam je puta ponovio Franjo Lovrec, profesor glazbe koji cijeli život traži harmoniju i dodirne točke između svojih velikih ljubavi - vina i glazbe.

Kamo sreće da se ta filozofija usidri i našim ugostiteljima, pa i trgovcima.

Nevjerojatno je naime u kolikom je raskoraku današnja hrvatska vinska scena. U rijetko kojoj razvijenoj državi može se pronaći tolik jaz između vrha i dna. Danas možete satima, po relativno povoljnoj cijeni, uživati u podrumu neke istarske, kutjevačke, plešivičke, međimurske.... vinske ceste i poželjet ćete da se vrijeme zaustavi. Nažalost, isto će vas tako danas i u posjećenijim zagrebačkim restoranima »počastiti« lošim vinom iz rinfuze, kakvog se ne bi postidio ni Superhik. Piće koje se samo prodaje pod etiketom vina, i koje ne vrijedi više od pet kuna, prodaje se za 60, 70, 80. Takvi su se »delanci« prilično udomaćili među našim ugostiteljima; butelje su im bezobrazno skupe, nitko ih ne kažnjava što prodaju loše vino, dok je istodobno kupovna moć srednje klase rapidno pala pa mnogi piju ili to što im se ponudi ili pivo. I to u jednoj vinskoj zemlji.

Drukčije bi bilo da nemamo izvrsnih vina i izvrsnih vinara. Istrani su svoje vinske ceste doveli do savršenstva. Istarske podrume velikim dijelom pune stranci kojima je itekako jasno, i koji si to naravno bez problema mogu priuštiti, da istarski vinar u svom podrumu nudi dobar omjer vrijednosti za novac. Zašto se cijena njihovih butelja toliko povisi do restorana pitanje je i ugostiteljske, ali i državne politike.

Istrani su, dakle, vrhunski izbrendirali svoju malvaziju, pa je ona danas je poznata i u svijetu. Jedan je od najzaslužnijih za to Ivica Matošević, vinar koji je u vinski biznis, poput Lovreca, unio nešto posebno, nešto svoje i koji je uspio unatoč tome što je postojala vjerojatnost da ga krediti pregaze.

Jednom smo, prije dosta godina, u njegovim Krunčićima lagano pijuckali vino kada nam je otkrio koliko je vinograda kupio, koliko je uložio u pogon i kolika je to investicija, dodavši da uopće neće razmišljati o dugovima i ratama jer ga lagano hvata panika. Matošević je srećom uspio, kao i većina od 110 vinara duž sedam istarskih vinskih cesta.

U zagrebačkom će vam »Vrutku« ove godine s potpunim pravom preporučivati Benvenuttijevu malvaziju, Moreno Coronica je brend, Kozlović je među prvima počeo »osvajati« Zagreb i zagrebačke restorane.

Kabola Marina Markežića jedna je od najboljih hrvatskih vinarija, a jedan mu je od najvjernijih gostiju Ivan Jakovčić, koji se voli šaliti da mu je tamo drugo radno mjesto.

Među prvima smo svojedobno obišli salu za goste Franca Armana, u godini kad je njegova malvazija bila najbolja na tržištu. Uistinu prvorazredan doživljaj.

No ne mora se putovati do Istre da bi se uživalo u vrhunskim vinima. U zagrebačkom susjedstvu je Plešivica, čarobno mjesto za vrhunsko opuštanje. Onima koji još ne znaju otkrivamo malu tajnu hedonizma: posljedice gradskih gužvi najbolje se liječe kod nekog plešivičkog vinara i zaključuju na terasi restorana »Ivančić«, na prostoru s kojeg se vide nepregledna prostranstva uređenih vinograda.

Plešivičko-okićko vinogorje, usput budi rečeno, ima više tisuća hektara vinograda.

Nažalost, ono na čemu su Istrani briljirali, na marketingu, na Plešivici je totalno zakazalo.

Turističku zajednicu Jastrebarsko kao da ne zanima što ima takvo bogatstvo. Turistička zajednica Zagrebačke županije nešto je počela prije nekoliko godina pa onda naprasno stala.

Vrhunski plešivički vinari - poput Tomca, Zdravka i Željka Režeka, Kolarića...- prepušteni su samima sebi, svako vuče na svoj mlin, a u takvim je prigodama teško očekivati globalniji uspjeh.

Velimir Korak je, prema našem mišljenju, ne samo jedan od najboljih plešivičkih nego i jedan od najboljih hrvatskih vinara. Plešivička vinska cesta ima 36 punktova, većina ih je prvorazredna, a Korak je jedan od najcjenjenijih.

I on se žali na slab marketing. Plešivičke vinare, kaže nam, kao da ne zanimaju institucije što bi ih trebale reklamirati. S druge strane navodi kako je dosta tamošnjih vinara uložilo mnogo novca i u vinograde i u dodatne sadržaje koji su sada na svjetskoj razini. »Mislim da u našoj destinaciji, baš zbog izostanka kvalitetnog marketinga, još leži velika rezerva, da ona ni manjim dijelom nije iskorištena«, rekao nam je Velimir Korak.

I plešivički vinari proračun popunjavaju grupama gostiju. Korak ima restoran koji uz prethodnu najavu prima pedesetak gostiju, sve se dogovara s organizatorom grupe, a meni po osobi (više sljedova baziranih na tzv. narodnim jelima poput patke ili purice, koji su, dakako, sljubljeni s vinom) stoji oko 300 kuna.

Ističe međutim kako mu je proizvodnja vina glavni posao pa se i ne stigne stalno baviti grupama gostiju, odnosno da ih i sada ima dovoljno.

Još je nerazumniji slab marketing kutjevačkog područja, prema našem mišljenju, krune hrvatskog vinogradarstva i vinarstva. Kada ste posljednji put čuli da se negdje reklamira vinska cesta kutjevačkog vinogorja?

Prema onome što se da ispreplesti s vinom i oko vina, Kutjevo i okolica trebali bi biti puni gostiju cijele godine, pogotovo jer neki od najboljih hrvatskih vinara stoluju baš na tom području.

Vinarija Kutjevo godinama drži kvalitetu svojih proizvoda, tamo je hrvatski kralj graševine Vlado Krauthaker, zatim Ivan Enjingi, čovjek koji je davno prije probijao sve barijere kako bi se doznalo za privatne kutjevačke vinare, tamo su i Majetić, Adžić, Jakobović... sve odreda vrhunski majstori. Kutjevo je glavni grad hrvatskih vina, prijestolnica graševine i šteta je to što bolje ne iskoristiti.

Naravno da u cijelu priču treba uvrstiti i fenomen Vrbnika, krčkog gradića nad morem i njegove žlahtine. Problem žlahtine je međutim u tome što je ima malo, pa pronalazak dobre nalikuje na potragu za dobrom janjetinom. Nikada ne znate što ćete dobiti. Poklonici smo žlahtine, ali većina onoga što se danas prodaje pod tom etiketom nema veze s tom sortom.

Inače, sam Vrbnik i obilazak tamošnjih vinarija i konoba nešto je što jedan vinoljubac ne bi trebao propustiti.

Dobro vina i dobri podrumi mogu se naći i u Baranji, sve poznatijoj po najboljim seoskim turističkim gospodarstvima u državi.

Ono što je Istra obali, to Baranja postaje kontinentu. Ako je kontinent, poglavito Slavonija i Baranja, carstvo bijelih vina, onda je Dalmacija kraljevstvo crvenih.

Ipak, Istra i dio kontinenta uspjeli su promovirati svoje vinske ceste dok su dalmatinske još rijetkost. Možete se »ciljano napiknuti« na poznate vinare, ali prostorno velika Dalmacija svakako zaslužuje bolju organizaciju vinskih punktova. O vinima ne treba trošiti riječi, dalmatinski su plavci prvorazredan doživljaj, Plenkovićev ili Grgićev Plavac, Skaramučin Dingač, Badelov barikirani Ivan Dolac, vrhunski šibenski Babić... »obvezna su i neizostavna literatura« poklonicima božanskog pića.

Jaka se crvena vina piju i na Pelješcu, još jednoj neizostavnoj destinaciji gdje se istinski uživa u dobroj hrani (školjkama) i vrhunskim vinima. Svaki vinar nudi drukčiji pristup svom dragulju. Dok je recimo hvarski gazda Zlatan Plenković tipičan i vrlo uspješan poslovan čovjek, a Miljenko Grgić previše skučen za naša poimanja života, Frano Miloš iz Stona je, recimo, dalmatinski ekvivalent međimurskom Lovrecu. Proizvodnju vina shvaća kao umjetnost, ispijanje čaše vina protječe uz prigodno slovo. I to zna biti nezaboravno iskustvo.

Autor: DAVOR VERKOVIĆ


Tagovi

Vinarstvo Vino Marketing Brendiranje

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Poštovani, nekaj mi je napalo ružmarin koji stoji na lođi cijelo vrijeme (već drugu godinu), nisam sigurna dal su uši ili pepelnica od previše zalijevanja? Na svaki način trebam riješiti taj problem pa sam planirala obrezati sve do korijena... Više [+]