Mladen Süber - stomatogol, vinar, uzgajivač golubova i dudovog svilca!

Ne znam je li moj dragi prijatelj Mladen Süber, erdutski vinar iz Zagrebačke ulice u Osijeku, čitao knjigu "Svila", Alessandra Baricca. No, nedavno, kad se na Hrvatskoj televiziji emitirao film napravljen po tom literarnom predlošku, prvi na koga sam pomislio kad sam potonuo u priču o dudovim svilcima iz dalekog Japana bio je - Mladen Süber. Ne zbog egzotičnog i zatvorenog svijeta drevnog Japana, u kojem Mladen nikada nije ni bio. Ne ni zbog neke ljubavne pustolovine koja je Mladena, poput junaka iz "Svile", Hervéa Joncoura, vodila na drugi kraj svijeta. Razlog je prostom oku nedokučiv, jer sumnjam da bi itko mogao i pomisliti da se Mladen još kao dijete bavio – uzgojem dudovih svilaca! Doduše, kad je Mladen u pitanju to ne treba čuditi, jer je sve čime se on bavi naprosto nespojivo s njegovom vanjštinom.

Evo, primjerice, tko bi mogao očekivati, nakon što se u dvorištu njegove kuće suoči s uvijek blatnjavim Volswagenovim karavanom, starim nešto manje od 30 godina, da će vas ulaskom u kuću zabljesnuti vrlo vrijedna slika Borisa Ivandića, kućnog prijatelja Angeline Jolie (koja je njegove slike koristila u pojedinim kadrovima svog redateljskog prvijenca "U zemlji krvi i meda"!), a koju je osječka dizajnerica Mirta Bogdanić iskoristila za etikete njegovih vina.

"Davno mi se na jednoj njegovoj slici svidjela vizija ribe za koju sam, kad sam se odlučio povremeno baviti i vinima, zamolio dopuštenje da ju iskoristim na etiketi. I odobrio mi je", priča Mladen Süber.

Zaljubljenik u umjetničke slike i golubove listonoše

Za sebe će reći da su mu, osim stomatologije i vinograda, velika strast – umjetničke slike. U počecima svoje vinske priče Mladen nije proizvodio vino za prodaju. Štoviše, vrlo male količine koje je punio u butelje, a bilo je riječ o dvije do tri tisuće boca, uspoređivao je sa slikama Otokara Zobundžije iz svoje prebogate kolekcije slavonskih slikara.

"Otokar Zobundžija nikada nije izlagao svoje slike na izložbama niti ih je ikada prodavao. Za života je tvrdio da ne može odrediti cijenu svojim slikama, jer – djeca se ne prodaju. Slično sam u počecima svoje vinske priče razmišljao i ja, barem kad su u pitanju vina koja radim od svojeg grožđa".

S Mladenom najradije popijem čašu vina u njegovoj sjenici koja je naslonjena na dječje igralište vrtića Radost, tako da u opuštenom ozračju mogu povremeno baciti pogled na svog Grgu koji je u istoj grupi kao i Mladenov unuk Karlo. Ali, opuštenost u Mladenovom društvu je vrlo relativan pojam, jer naprosto je nevjerojatno koliko taj čovjek iznosi uzbudljivih detalja iz svog života. Sjećam se tako da mi je svojedobno ponosno pokazao neku drvenu kutiju koju je kupio na osječkom Sajmu antikviteta, koji se, inače, održava svaku prvu subotu u mjesecu u Tvrđi na Trgu Svetoga Trojstva. Ta kutija, koju bi vjerojatno negdje tek škicnuo pogledom, pokazatelj je pedantnosti kojom se Mladen baca u svoje hobije.

"Ovo je drveni sat za mjerenje brzine i registraciju dolaska golubova s utrke, stariji je od 70 godina, istinski raritet!" I tako je Mladen bio započeo priču o svojoj velikoj strasti koju je, kao alternativu zvukovima bušilica u svojoj stomatološkoj ordinaciji, njegovao čak 30 godina. Riječ je o golubovima. Listonošama!

"Vidite ovo dvorište, ono je nekad bilo ograđeno i tu su se poslije Drugog svjetskog rata držale svinje, a svaka kuća je imala po neki golubinjak u kojem je bilo po šestero golubova", priča mi Mladen u ugodnoj hladovini sjenice koja mu je dugo bila nedosanjani san, a koju je tek nedavno izgradio u stražnjem dvorištu svoje kuće na mjestu gdje je do prije tri godine bila volijera za stotinjak golubova.

Osvojio i titulu prvaka Hrvatske 

Od golubova se rastao tek nedavno i nije mu bilo lako, jer – "velika je to ljubav"! Za one koji budu uživali u njegovim vinima, kojima ne pristupa ništa manje strastveno nego golubovima, pokazatelj o Mladenovoj "boljoj prošlosti" bit će saznanje da je ovaj vinar nedavno postao prvi počasni predsjednik osječkog kluba uzgajivača golubova listonoša te da je među rijetkima koji se može pohvaliti prestižnom titulom velemajstora golubarstva, kao i da su brojni njegovi golubovi zaslužili priznanja poput asa, super asa i starog asa.

"Još kao dječak, pubertetlija, na tavanu sam znao držati golubove, skineš jedan crijep i napraviš ulaz kroz koji oni izlaze i vraćaju se natrag, pariš ih, uzgajaš mlade... Nedaleko Osijeka, oko Sombora, nema kuće gdje i danas ne drže golubove. Ne znam, možda ih uzgajaju i zbog hrane, a vjerojatnija je ta ukrasna dimenzija koju stvaraju golubovi, kao i mnogi drugi kućni ljubimci. I svoje prve golubove sam baš tamo kupio. Da biste mogli baviti se golubovima, morate biti netko tko voli životinje. To je uvjet bez kojeg se ne može dalje uopće raspravljati o golubovima".

Te svoje prve golubove iz okoline Sombora, s kojima je krenuo u ozbiljnu golubarsku priču dugu 30 godina, Mladen je kupio nakon što je jednog dana, vraćajući se s posla, svratio u dvorište Muzičke škole, gdje se održavala klupska izložba svega što ima veze s golubovima listonošama, i bio fanatično zaintrigiran svime što je tamo vidio. Vrlo brzo su golubovi dobili i prigodnu volijeru. Jedan dio je uredio za aktivne letače, ženke su dobile posebnu buksu, kao što su mladi golubovi i matično jato također imali svoj odvojeni životni prostor.

"Trebalo mi je tri godine shvatiti važnost genetski izvrsnog jata i zbog toga sam u početku bio prilično neuspješan. Onda sam se tek obratio Anti Hercegu, predsjedniku kluba uzgajivača golubova listonoša iz Osijeka, koji je često odlazio u Belgiju i od tamošnjih najboljih svjetskih uzgajivača kupovao mlade, i od njega kupio one čuvene janssen listonoše. Čim sam počeo s njima sudjelovati na natjecanjima, doživjeo sam snažan uzlet i postao čak i državni prvak na srednjim, dugačkim i all round utrkama".

Nevjerojatne ptice

Mladen i danas, kad golubovi više ne gugutaju u dvorištu kuće, strastveno prepričava svaku utrku na kojoj su sudjelovali njegovi ljubimci. A utrka nije bilo malo, jer se godišnje čak 13 puta morao upućivati na različite lokacije diljem Europe i od tamo se brzo vraćati natrag, jer – golubovi su znali biti brži od njega u autu.

"Ekipu ti čini 10 najboljih golubova koji lete svake nedjelje i koji u tim utrkama godišnje prelete i 40.000 kilometara! Procedura je sljedeća: subotom dolazimo na kamionom u kojem su specijalni boksovi i u koje donesemo i stavimo svoje golubove. Ja sam znao nositi i po 70 golubova na utrku! Golubove registriramo elektronskim prstenovima, a u nedjelju u 6 sati ujutro ih se pušta – jednom polugom se otvore sva vrata na kamionu u kojem ih bude nekoliko tisuća, istodobno svi izlijeću i šibaju prema Osijeku. Svaki uzgajivač ima geodetski izračunatu točku na kojoj se nalazi. Tako onaj uzgajivač iz osječkog Donjeg grada, primjerice, ima dalje za letjeti, a kod Donjeg Miholjca ima kraće za letjeti. Onda, mi imamo antenu na ulazu. Čim golub dođe i napravi krug iznad golubinjaka sleti i prođe pored antene koja mu registrira onaj elektronski prsten i prikaže točno vrijeme dolijetanja u sekundu. Samo 33 posto prvih golubova od ukupnog broja koji je poletio, dobije bodove, a oni, pak, po redoslijedu i brzini kojom su doletjeli. Na kraju sezone se svi ti bodovi obračunavaju, rangiraju se, tako da sam uspio biti i prvak Hrvatske!"

Ni Mladen Süber, koliko god obožavao golubove listonoše, nikada nije dokučio tajnu tako dobre orijentacije koju imaju te ptice. "To je svakome još uvijek velika enigma. Pazite, mi golubove na natjecanje vodimo u kutijama i oni ne znaju gdje idu niti su u mogućnosti pratiti vožnju kamiona kroz prozor. S druge strane, siguran sam da će svaki golub koji je izašao iz moga gnijezda, gdje god ga ostavim, makar i u Budimpešti, iskoristiti prvu priliku koja mu se stvori da pobjegne i vratiti se meni u Osijek! Oni su nevjerojatno privrženi mjestu gdje su se izlegli, kao i svojem partneru."

Naravno, bilo je slučajeva da mu se golubovi ne vrate, jer bi putem stradali u nevremenu ili bi ih, pak, upucali lovci. Mladen je imao jednom situaciju da mu se od 75 golubova, koje je poslao na utrku, vratilo njih tek 30! "No, u konačnici mogu reći da se golubovi stvarno uvijek vraćaju kući. Barem oni koji prežive let..."

Strast za dudovim svilcima 

Tu fascinantnu sposobnost golubova listonoša je jedna južnoafrička internetska kompanija iskoristila kako bi javnosti ukazala na problem brzine interneta u toj zemlji. Htjeli su dokazati i pokazati da im je brže po golubu listonoši poslati neke podatke nego preko Telkoma, glavnog operatora internetskih usluga u zemlji. Tako je tamošnja novinska agencija izvijestila da je jedanaestomjesečni golub Winston, sa zakačenom za nogu karticom s podacima, za sat i osam minuta preletio 80 kilometara udaljenost između ureda kompanije Unlimited IT pored grada Pietermaritzburga i Durbana. S druge strane, za internetski prijenos podataka s te kartice bilo je potrebno dva sata, šest minuta i pedeset i sedam sekundi, tijekom kojih je Telkomova internet veza skinula samo četiri posto podataka.

"Bogatiji imaju konje i natječu se u konjičkim utrkama, dok su golubovi trkaći konji malog čovjeka! Osim upornosti, jer će pod svaku cijenu doći na cilj, od njih puno možemo naučiti o privrženosti i vjernosti."

Iz Mladenova djetinjstva potječe i njegova strast za – dudovim svilcima. I opet priča kreće iz sjenice pored koje je, svojedobno, Mladen bio posadio – dud. Jer, trebalo je hraniti – dudove svilce! "Stariji Osječani će se sjetiti da je u Osijeku bilo sjedište Prve jugoslavenske tvornice svile, popularne Svilane, koja je u najboljim danima zapošljavala oko tisuću ljudi. U zgradi pored nas stanovao je Stevan Batinac, on je radio u toj tvornici, a mi smo se družili s njegovom djecom i zajedno se igrali. Ne sjećam se točno trenutka, ali jednom nam je donio jajašca dudova svilca. Stevan je bio taj koji je išao brati lišće duda u obližnji park i tako ih hraniti kad su se izlegla jajašca pa sve do faze stvaranja onih kokuna, odnosno čahura, koje su se potom predavale u svilanu i za to se dobivao novac. Ali, ja sam to radio na malo, imao sam tek kutiju od cipela i u toj kutiji sam ih hranio. Kao djeca nismo prodavali čahure nego nas je sve to zabavljalo, bilo nam je interesantno gledati one bijele gusjenice kad postanu debele...

Ali, poznato je da se u vrijeme Marije Terezije uz cestu moralo saditi dudove zbog svilarstva. Našao sam neku staru knjižicu gdje se opisuje cijeli taj proces proizvodnje svile, kako se dudovi svilci moraju držati na tavanu zaštićeni od ptica i sunca, ne smije biti bučno, žene koje rade s njima ne smiju se parfimirati mirišljavim sapunima..., oko njih nije smio biti nikakav štetni utjecaj!"

Još kao klinca impresionirala su ga ta sivkasto-crna jajašca veličine makova zrna koja su u vrijeme listanja duda, ostalo mu je to u sjećanju iz knjiga, "žene držale umotana u navlaženu gazu u grudima i tako ih grijale".

Dudove svilce držao u spavaćoj sobi 

"Poslije rata sam negdje pročitao da u Konavlima još uvijek rade s tim dudovim svilcima koje tamo zovu bubice. Nazovem ja gospodina Cvijeta Rusu, predstavim mu se i kažem kako sam kao dijete uzgajao dudov svilac te da bih ponovo pokušao to raditi i upitao sam ga kako bih mogao doći do jajašaca. On se začudio da to nekoga zanima, ali i da oni to još uvijek rade za šivanje svojih nošnja. U preporučenoj koverti mi je poslao jajašca".

Kad su mu stigla jajašca, Mladen je napravio tacne od drveta u kojima je hranio dudove svilce. A onda je u dvorištu kuće, kako ne bi morao "raditi štetu u parku", posadio stablo duda, jer "dudovi svilci jedu samo lišće od duda, nema šanse da će oni pojesti išta drugo, primjerice list od topole ili nekog drugog drveta".

"I tako sam si ja svake godine sebi ostavljao jajašca koja bi izlegli leptiri koji nikuda ne odlete nego u toj plitkoj tacni jedu i leže te bi se četvrti tjedan svoga života počeli umatati i kukuljiti. Onda bi tako stvorenu čahuru stavljao u vruću vodu da je leptir ne progrize i izađe van".

Mladen je dudove svilce držao u spavaćoj sobi. Oni nigdje ne idu s te tacne, samo ih noću čuješ kako puštaju neke zvukove. Užitak i sreću koju je imao živeći s dudovim svilcima i golubovima pismonošama Mladen je nastavio nalaziti u lozi i vinu. U stvari, i dudov svilac i golubove i lozu Mladen svrstava u isti koš, za njega je sve to poljoprivreda!

"Kad smo posadili prvih pet hektara i kad su loze počele rasti, većeg užitka nisam nikada imao! Tu zemlju u Erdutu sam kupio još dok sam aktivno radio u svojoj stomatološkoj ordinaciji. Nitko me nije trebao nagovoriti na takav potez. Možda sam u podsvijesti imao viziju vinograda kojeg je moj otac imao na najboljem položaju na Banovom brdu u Baranji i kojeg je otac nakon Drugog svjetskog rata morao dati zadruzi na korištenje. Ja i danas imam žive svjedoke koji se sjećaju tog vinograda, čak znaju i ime vincilira i njegove obitelji koja je vodila brigu o lozama! Dakle, počeo sam s praznom zemljom, a kako sam uvijek imao neku sklonost prema poljoprivredi, vrlo brzo je ta zemljana praznina u mojoj glavi poprimila vizure vinograda".

Premda se hvali da mu je otac imao vinograd na prestižnim pozicijama u Baranji, Mladen osobno nije imao nikakvo iskustvo s vinogradom, a pogotovo s proizvodnjom vina, sve do 2003. godine. Tada je, naime, kupio prvih pet hektara vinograda nedaleko Erduta i na njemu zasadio u podjednakoj mjeri "najbolje dostupne klonove" sauvignon blanca i cabernet sauvignona. Prvu pravu berbu imao je 2007. godine, a nakon dvije godine odležavanja u hrastovim bačvicama njegova vina krenula su po festivalima.

Stvaranje vina je zapravo umjetnost

"Kad sam se, kupivši vinograd, suočio s brojnim pojedinostima o kojima ništa nisam znao, shvatio sam da sam krenuo u – nemoguću misiju! Dotad nisam ni sanjao koliko je stvaranje vina zapravo - umjetnost. Zato se danas dodatno ponosim svojim uspjesima, a sebe, doduše pritajeno, proglašavam umjetnikom."
O čemu god pričali s Mladenom – golubovima, umjetnosti, dudovim svilcima, vinu..., on će uvijek sebe ipak predstaviti kao – zubara. Uostalom, tako sam ga svojedobno i upoznao pišući o njegovom tradicionalnom čestitanju Božića svojim Osječanima.

Naime, prije desetak godina Mladen je svima zaželio "predstojeće blagdane – bez boli". Za atraktivan izgled čestitke, koja je poput golemog murala pokrivala cijelu fasadu njegove kuće u Zagrebačkoj ulici, aktivirao je mladog grafitera Marija Skendera. A na slici su bili zubar i Djed Mraz u zubarskom stolcu. Zubar na slici bio je njegov sin, a Djed Mraz – Mladen Süber. Zbog teksta o Mladenovoj božićnoj čestitci sugrađanima, o čemu sam pisao u 24 sata, Mladena je Hrvatsko stomatološko društvo kaznilo opomenom "zbog nedopuštenog reklamiranja"!

Mladen je otišao u mirovinu, a stomatološku tradiciju su nastavili njegovi sinovi Stjepan i Josip. Nedavno je, tako, jedna gospođa, Mladenova dobra prijateljica, došla kod njega želeći se informirati kako riješiti nesnosnu bol koja ju je mučila danima. "Gospođo, ja sam vam u mirovini, ali ne brinite, moji sinovi vam to sve mogu napraviti. Dobro, ali kome se onda od njih dvojice obratiti za pomoć? Zavisi kakvu trebate intervenciju, jer – jedan stavlja, a drugi vadi", našalio se Mladen na račun svojih sinova od kojih je jedan specijalizirao oralnu kirurgiju, a drugi protetiku.