Vinari se moraju udružiti prije no što bude prekasno

S Vladom Krauthakerom, vlasnikom Vinarstva i podrumarstva Krauthaker, razgovarali smo o problemima plasmana hrvatskih vina kao i mjerama koje se trebaju poduzeti kako bi se osigurala budućnost i podignula konkurentnost hrvatskih vinara. Krauthaker nam je otkrio dokle se došlo u osnivanju zajedničke tvrtke hrvatskih vinara te na koje probleme nailaze inicijatori te ideje. Otkrio nam je i razlog stvaranja takve tvrtke te komentirao sadnju novih vinograda na državnom zemljištu.

Osjećate li posljedice porasta uvoza vina?
- Moram reći da moja tvrtka zasad ne osjeća posljedice rasta tog uvoza. Mislim da ih ne osjećaju ni moje kolege jer još uvijek mogu prodati svoje proizvode.

Kakva je situacija s plasmanom boljih vina?
- U ovom trenutku tržište za takva vina se smanjuje jer se povećava kvaliteta proizvođača koji su do sada radili jednostavnija vina. Ta su vina kvalitetom sada sve bliža skupim vinima, pogotovu nekim dalmatinskim crvenim vinima koja su trenutačno i preskupa u odnosu na konkurentna vina iz inozemstva. Otprilike jednako kvalitetna uvozna vina, koja koštaju oko 20 eura, još nisu masovnije stigla na hrvatsko tržište. Takva vina imaju dugogodišnju međunarodnu tradiciju i dolaze iz vinski poznate zemlje, štiti ih ugled proizvođača i markica kvalitete. Trebamo se pripremiti na skori dolazak takvih vina.

Postoje li kod nas vina sa sličnom tradicijom?
- Kod nas postoji duga tradicija proizvodnje vina, no ni jedan naš vinar nema dugu međunarodnu tradiciju. Kako su se naši vinari pojavili unazad 20 godina, nije ni bilo moguće ostvariti neki značajniji međunarodni kontinuitet. Naši vinari su prepoznatljivi samo na domaćem tržištu. Mi nismo velika vinska zemlja poput Francuske ili sličnih zemalja koje imaju stoljetnu vinsku tradiciju za koju se zna u svijetu. Mi smo neki novi svijet i tražimo svoje mjesto pod suncem, a možemo ga naći samo visokom kvalitetom, prihvatljivom cijenom i odličnom organizacijom prodaje i marketinga. Drugi put ne postoji - ili ja ne znam za njega.

Što je onda potrebno učiniti?
- Vinari najprije moraju biti načisto s tim da jedni drugima nisu konkurencija. U regijama, pa čak i na nacionalnoj razini, moraju se stvarati razne grupacije koje će se zajednički predstavljati na raznim izložbama. Udruživanjem se smanjuje trošak nastupa i pridonosi se prepoznatljivosti vinske zemlje. Pogotovu tu mislim na naše poznatije privatne vinare. Oni trebaju biti nositelji prepoznatljivosti hrvatskih vina u svijetu. To bi trebao biti i državni interes. Marketing nam je preskup, a s druge strane, on nam postaje nužan.

Što priječi udruživanja domaćih vinara?
- Sprječava ih bahatost pojedinaca jer u ovom trenutku većina vinara može prodati svoja vina. Takvo ponašanje je velika zamka jer ćemo možda već za nekoliko godina imati velikih problema pri prodaji vina.

Je li rješenje tog problema, posebice u kategoriji kvalitetnih vina čiji je plasman najzahtjevniji, možda stvaranje zajedničkih marki kao što su plavac, malvazija, graševina..?
- Upravo kod te tri sorte, koje su kod nas najzastupljenije, treba ulagati najviše novca u marketing. To svakako ne ide bez dobrih udruga i udruživanja. Dio vinara iz različitih regija već razgovara o modelu zajedništva. Model bi morao biti napravljen tako da ne ugrozi pojedine vinare, da ne bi takvim zajedništvom izgubili vlastitu prepoznatljivost i svoj tržišni udjel.

Imate li vi vinari viziju udruživanja, kako i kada to učiniti?
- Suradnja se mora odvijati na nekoliko razina. Važna je enološka razina, važna je i potpora države, kao i zajedničke marketinške akcije. Trud i uloženo vrijeme u taj projekt moraju donijeti koristi svima. Ključna je brza realizacija tog projekta jer će za godinu dana, prema mom mišljenju, biti prekasno.

Kakve su reakcije drugih vinara?
- Reakcije pri prvom kontaktu su mahom pozitivne, ali s realizacijom se odugovlači. Zato među nama mora biti određeni broj entuzijasta. Uostalom, i Europska unija nas potiče i gura u tom smjeru. Ako ne uspijemo, sami smo krivi. Trenutačni problem je, još jednom ponavljam, to što svi još uvijek mogu prodati svoje vino i ne razmišljaju o daljnjem razvoju. Iz ovih tvrdnji izuzimam velike vinarske kuće koje imaju potpuno drukčije probleme nego mi i drukčiju poslovnu politiku pozicioniranja na tržištu.

Tko će onda, u skoroj budućnosti kada se na tržištu pojave jeftina a kvalitetna vina iz inozemstva, biti u najtežoj poziciji?
- U najtežoj će situaciji biti mali vinari koji imaju do 10 hektara vinograda. Mali vinari, mislim na one kapaciteta do 50.000 litara, mogu opstati i održivo poslovati samo ako proizvode visokokvalitetan proizvod i za njega pronađu tržišnu nišu. Njihovo ograničenje je mali broj zaposlenih osoba, ali i malo vremena za obavljanje komercijalnih poslova.

Što je sa srednje velikim vinarima?
- Najkvalitetniji dio hrvatskih vinara su oni koji obrađuju između 40 i 100 hektara vinograda. Oni moraju ozbiljno razmišljati o razvoju i surađivati. Moraju imati takav model suradnje u kojem jedni drugima ne bi smetali. Riječ je o proizvođačima koji teže proizvodnji visokokvalitetnog proizvoda. Iz tog razloga trebaju zajednički nastupati na sajmovima, imati isti marketing, ali i zajedničku tvrtku koja će zastupati njihove interese. Tu tvrtku financirali bi sami vinari, a model bi mogli dogovoriti tako da od svake prodane boce izdvoje određeni iznos. U tom slučaju bi se mogli okrenuti proizvodnji, a poslove prodaje, obrade tržišta i marketing prebaciti na zajedničku tvrtku.

Koliko je vinara do sada sudjelovalo u razgovorima o udruživanju i do koje razine je ostvarena suradnja?
- Razgovori su s nekim proizvođačima obavljeni, a s nekima ih tek treba obaviti. Potrebno je da proizvođači sami traže partnere za ovakav projekt i da se u njega uključi većina vinara. Skorašnji sajmovi su prilika za razgovore.

Autor: Jozo Vrdoljak