Života od loze više nema!

Jematva na Pelješcu! To bi, u neku ruku “po definiciji, po pravilu službe“, trebalo biti doba kad na našem mitskom poluotoku - blagoslovljenom grožđem, vinom i težacima kakvih nema valjda nigdje pod kapom nebeskom - sve puca od radosti i blaženstva što ga pruža onaj sjajni osjećaj kad se ubiru plodovi svoga truda. Ali, jok, ništa od toga.

Prije bi se, nažalost, moglo ustvrditi da je na sceni nova otužna pelješka jesen, obilježena još jednom neveselom berbom, kakve su zadnjih godina učestale na tom čudesnom prostoru, inače bogomdanom za “rađanje“ vrhunskog vina i, prema tome, za (dobar) život od motike. No, u vinogradima Pelješca, među trsovima nenadmašnog plavca malog i rukatca, te po konobama nema onog sretnog i opojnog mirisa berićetne jematve; bliže je istini da u badnjima, zapravo, vri (zasad donekle pritajeni) revolt i bunt.

Zadnji novac 2008.

Zadnji novac koji su zadrugari, težaci, na svojim računima vidjeli “iz ruku“ njihove Vinarije (i doslovno njihove, jer je vlasništvo njih, sada 330, zadrugara) odnosi se na isplatu 73 posto planirane otkupne cijene grožđa iz berbe 2008. godine. Nakon toga - arija, prazan takujin, prazna obećanja i sve punija bačva iz koje će se preliti zadnja kap strpljenja. A u međuvremenu se od nečega mora živjeti...

Na kraju krajeva, treba nakon mukotrpnog cjelogodišnjeg rada obaviti novu jematvu, obrati grožđe i predati ga u svoju Vinariju koja, međutim, ne plaća i ne plaća. Nema, objašnjava se, odakle, jer ni njoj ne plaćaju oni kojima je predala vino - u slučaju Vinarije “Dingač” riječ je o “Badelu 1862.” d.d. - gdje, pak, navode da njima ne pristiže novac od prodaje u trgovini i ugostiteljstvu, a država nije stvorila iole prihvatljiv koncept kreditiranja “vinskog puta“ od loze do trpeze.

- Naša Vinarija “Dingač” nama koji proizvodimo grožđe zaista više nije nimalo čvrst oslonac u vinogradu, a to “u vinogradu“ mnogima ovdje znači u životu - kaže nam ugledni vinogradar iz Trstenika Niki Krivić, iz obitelji u kojoj su mu i djed i otac Ivan zabilježeni kao istaknuti i radišni zadrugari. - Za isplatu grožđa težacima Vinarija je prije uzimala kredite, zadužila se i taj dug sada raste jer nema novog priljeva novca, a to najbolje vidimo po tome što isplate prema nama dramatično kasne.

Predajemo grožđe, uključujući i vrhunski dingač čija je proizvodnja vrlo delikatna i podložna raznim limitima - od položaja parcele do količine uroda na pojedinom trsu - a da nemamo nikakve povratne informacije, nikakve naznake ni o cijeni za koju “prodajemo“ grožđe niti o terminima isplate. Daješ “na neviđeno“ svoj cjelogodišnji trud, mnogima ujedno jedini izvor prihoda, dok su u prodaji “trećima“, primjerice privatnim vinarima koji u takvim uvjetima kalkuliraju s otkupom, cijene ponižavajuće: 4 kune za kilo plavca, a za dingač 12 ili možda 15 kuna.

Fama o skupoći

Ovako više ne ide, osobno moram potražiti druga rješenja, premda u ovako nesređenoj situaciji - a da je nesređena sugerira i to da nam iz Vinarije “pod račun“ za grožđe umjesto novca nude šećer i inox bačve - ni ta rješenja nisu nimalo jednostavna. Poznati pelješki vinar Teo Bartulović, koji sa sinom Mariom vodi obiteljsku Vinariju “Bartulović” u Prizdrini, ne odvozi grožđe u Vinariju “Dingač” u Potomje i ne otkupljuje ga od drugih vinogradara, nego od vlastitog uroda proizvodi vino, flašira ga i pod svojom etiketom stavlja na tržište, ali je potpuno saživljen s mukom osiromašenih zadrugara težaka i, dakako, s našom ukupnom “vinskom tragikomedijom“:

- Stvorena je, nažalost, fama da je vino za krajnjeg potrošača skupo zbog toga što je skupo grožđe. To je, naravno, glupost i nema veze s realnošću. U stvarnosti, može se kazati da je cijena grožđa u strukturi cijene vina - primjerice onog iz Vinarije “Dingač”, ali i drugih na Pelješcu - zapravo “nula kuna“. Ta situacija nije izmišljena, mi je ovdje imamo, jer ljudi dugo nakon što predaju grožđe kao jedinu tvrdu činjenicu imaju to da su ga dali za “nula kuna“.

U međuvremenu se vino od njihova grožđa prodaje, i to tako da, recimo, plavac iz vinarije iziđe po desetak kuna, već je na policama trgovina, tu preko puta, skočio na 40, a u ugostiteljskim je lokalima najmanje 120 kuna, što je apsurd u neredu kakav je samo u nas moguć. U takvim se okolnostima vino, razumljivo, nedovoljno dobro prodaje i mnogi u tom lancu gube, od vinogradara do krajnjih potrošača, a moglo bi se s malo više državne odgovornosti i pameti urediti da svi dobivaju, razmjerno svojoj ulozi u cijelom procesu.

Ovako, dobivaju samo oni koji nabijaju marže i takse. Nazdravlje im! Nedo Roso, vrsni vinogradar iz Pijavičina, obrađuje 24.000 čokota, ima puno dobroga grožđa i u situaciji kad je s Vinarijom u Potomju tako kako je - ne zna što će s njime. Ne pomaže mu, nažalost, ni žalopojka koju nam je izustio u dahu: - Ispada da je naša majka “Badel”nešto bolesna, pa smo i mi svi pogubili zdravlje i orijentaciju: selo se polako seli, neki ljudi koji su se bili vratili vinogradu sad odlaze nečemu pametnijem, neki su uzeli kredite i ne znaju kako ih vratiti, a mogu vam nabrojiti i dosta onih koji će morati vratiti djecu sa školovanja jer sad nemaju ni za sol. Na putu od grožđa do vina mi “na dnu“ prolazimo najlošije. Prste je umiješala pohlepa s adresom na ”višem nivou“...

Autor: Mladen Krnić