Jematva branja i sušenja smokava bjelica

U punom je jeku berba i sušenje smokava bjelica u Dalmaciji, na otocima, priobalju i zaobalju. Tijekom ovogodišnjeg žarkog i beskišnog ljeta svježe smokve na suncu suše i češki turisti u svojim automobilima ispod vjetrobranskog stakla, dok se kupaju u moru i sunčaju na čistim šljunčanim plažama podno vrletnog Biokova, što je pak rijetkost u dalmatinskom podneblju.

Takvi primjeri ovih su iznimno vrućih ljetnih dana, kada se temperature penju i do 40 stupnjeva Celzijevih, viđeni na Makarskoj rivijeri primjerice u Drašnicama na području općine Podgora. Poljodjelci pitaju nije li to novi način sušenja smokava u 21. stoljeću i kakav će biti njihov okus s obzirom da nisu prošle poznate stručne procese u takvoj obradi, te što se ne suše na zraku? Čini se kako su snalažljivi Česi i u tome prvi u podbiokovskim turističkim destinacijama, u čemu, vjerojatno, vide dopunu hrvatske turističke ponude - i svojom snalažljivošću?!

Inače, najrasprostranjenija proizvodnja smokava nekoć je bila u dolini Neretve i u vrgoračkom kraju, odnosno u naseljima na obodu Vrgoračko-neretvanskog polja nakon što je 1938. godine prokopan tunel u Krotuši kojim su otjecali viškovi vode u živopisna Baćinska jezera i more, u zaleđu Ploča, grada na ušću Neretve. U tamošnjim naseljima - Staševici, Draževitićima, Kutcu, Dusini, Umčanima... bilo je obitelji koje su na otkup i po 20 kvintala suhih smokava.

Svi kažu kako je u tome prednjačilo selo Umčane, baš kao i po vinogorjima i povrtnjacima, gdje se ne tako davno tijekom jedne ljetne sezone bralo i sušilo oko četiri vagona toga voća. Riječ je o krupnim, kvalitetnim i ukusnim suhim smokvama, ali što je korist kad su ustuknule pod naletom uvezenih smokava iz Grčke te inih mediteranskih zemalja koje se nikako ne mogu mjeriti s domaćim. Tako su dalmatinski 'smokvari', nažalost, ostali prikraćeni za stoljetni proizvod u svom podneblju koji im je donosio dodatni godišnji profit. Mnogi su na tom području izgubili dodatnu zaradu i zbog vidne stagnacije proizvodnje badema i višanja.

Poljodjelci toga kraja ističu kako je svih dosadašnjih godina zacijelo bila jagma za njihovim suhim smokvama koje su otkupljivali «Konzum» iz Opuzena, «Razvitak» iz Metkovića i poljoprivredna zadruga «Jezero» tek po 17 kuna za kilogram. Otkupna stanica bila je u Peračkom Blatu nadomak Makarske rivijere i grada Ploča. Tamo su smokve kupovali i kupci sa srednjodalmatinskih otoka te iz Vrgorca, Imotskog, Mostara, Makarske, Splita...
«Smokve je u našem kraju nekada bilo unosno saditi, obrađivati, brati i sušiti, a po isplativosti bile su bolje i od proizvodnje grožđa koje su neki vinogradari i zaoravali u Vrgoračko-neretvanskom polju jer ga nitko ne bi otkupio», govore poljodjelci toga vrgoračkog kraja.

Najupućeniji kažu kako su se Neretvani još prije nekoliko desetljeća odlučili na vađenje smokvika, zatim i vinograda te se odlučili na plantaže mandarina i povrća. Njihovim putem su krenuli i poljodjelci iz sela u Vrgoračko-neretvanskom polju, u Bunini i Dalmatinskom Rastoku. Mahom su iz zemlje vadili mlada smokova stabla te na zemlji bivših smokvika podigli plantaže bresaka, jabuka, šljiva; plastenike jagoda i povrća, zahvaljujući tamošnjim izdašnim izvorištima zdrave vode - Butini, Lukavcu, Stinjevcu, Kruški, Podvinju...Ako ih pitate zašto su se odlučili na druge unosnije poljodjelske kulture svi će reći kako ni danas ne vide budućnost u proizvodnji smokava, badema, višanja.

Čini se kako u Dalmatinskoj zagori, ipak, ima pomaka u obnovi smokvika, što potvrđuju i sadašnje smokve bjelice, ljetno-jesenski plodovi. Zapazili smo to u Kostanjama, selu omiškog zaleđa u blizini kanjona rijeke Cetine. Tu je jedna obitelj prije nekoliko godina iskrčila krš te u dočićima i vrtačama zasadila više od 100 stabala smokava. Ove su godine dobro rodile, no što je korist kad se plodovi uslijed dugotrajne suše nisu mogli prirodno razvijati. Zato je berba smokava bjelica prilično podbacila, a vlasnik sve ubrane količine lako proda na Makarskoj rivijeri.

No bez obzira na ekstremne vrućine, visoke temperature - što sušenju smokava i te kako odgovara - u selima Dalmatinske zagore, Neretvanske doline, u dalmatinskom priobalju i na otocima, ovih se ljetnih dana žute razgrnute smokve na širokim lisama i sturama negdje na terasama, balaturama, balkonima... čiji se miris osjeća iz daljine. Prstima ih žurno okreću marljivi ljudi - odrasli i djeca - dok ih berači pozorno beru u smokvicima u ranim jutarnjim satima, takoreći po rosi. Posao nimalo nije lagan, jer je u svakom slučaju zahtjevan. Nakon što ubrane smokve u krtolima dopreme doma, koje neke beračice i danas nose na leđima prteći se, pri čemu dodatno paze kako se neka od njih ne bi zgnječila, rasprostru ih na lisama ili sturama. Zatim sture ili lise stave jednu iznad druge, pokriju ih najlonom, ispod zapale sumpor i tako ostanu dok smokve ne pobijele. Potom ih izlažu na sunce i najmanje dvaput dnevno prevrću prstima, peteljku uvijek okrenutu do same lise, umorni i znojni. Pri tome ih i prskaju čistom vodom. Tako se suše najmanje tjedan dana, ovisno o jačini sunca.

Vlasnici kažu kako im je lakše iskrčiti i zasaditi stablo smokve, te ga štititi od štetočina, nego li ubrati i osušiti njegove plodove kad dođe na rod. Ujedno poručuju kako i za tu poljoprivrednu kulturu valja utrošiti puno rada, znanja, dakako i proliti znoja, te im je povrh svega najteže kako taj proizvod plasirati na tržište i unovčiti. Stoga i nije čudno što mnoge obitelji u tom kraju svježim zelenim smokvama hrane svinje, u što smo se također uvjerili.

Autor: Nedjeljko Musulin