"Rad na sic" za obuću kao nekad

Kroz istoriju, čovečanstvo je uglavnom išlo bosonogo, povređujući stopala na svakoj neravnini i oštrom kamenu. Kad su ljudi pokušali da se obuju i nekako zaštite taban i stopalo, nije poznato, ali poznate su slikarije iz drevnog Egipta, Mesopotamije i Asirije na kojima se lepo vide ljudi sa nekom vrstom sandala na stopalima. A te praktične i lepe stvari koje štite nogu morao je neko i da napravi tako da odgovara nameni, a i da lepo izgleda.

Drveni kalupi iz XVIII veka

Obućarski zanat je veoma star, još iz antičkih vremena ostale su anegdote o obućarima i firme za njihove vrlo cenjene radnje. Obućar je majstor zanatlija koji pravi i popravlja obuću. Postoje dve vrste: onaj koji pravi obuću po meri i "po poslednjoj modi" i onaj koji obuću popravlja.

Prva kategorija imala je obično radnju na atraktivnom mestu, često i na glavnoj ulici i vlasnik se nazivao "gazda". Njegov posao bio je da u prednjem delu radnje dočeka i zabavi mušteriju, odabirajući model obuće. Na osnovu mere mušterijinih stopala, radnici su pravili drvene kalupe, a prema kalupu i oko kalupa nastajala je cipela. Različiti kalupi za levo i desno stopalo nastali su, kako izgleda, tek u osamnaestom veku.

Stari zanati: Umanjen porez, ali manja i penzija, problem i odlazak na bolovanje

Stalna mušterija, na primer imućni poljoprivrednik, koji je redovno naručivao novu obuću, imao je "svoj" kalup, a samim tim i status u svetu društvenih odnosa u gradu ili selu. O toj obući za svečane prilike - nekad su raspravljali ljudi kao o prvorazrednom društvenom događaju.

Đon i blokej

Cipelu su uglavnom izrađivali majstori, u zadnjem delu radnje, ili čak kod svoje kuće, što se zvalo "rad na sic" , jer radnik nije bio prijavljen, i oslobađalo poslodavca mnogih troškova koje bi inače imao. Cipela se sastoji od dva dela, đona i "lica", to jest gornjeg dela, i za nekadašnju izbirljivu klijentelu, baš kao i za današnju, morala je da bude od prave kože. Do polovine prošlog veka na đon se stavljao "blokej", metalni deo koji usporava oštećivanje obuće.

Obućari druge vrste krpili su i popravljali obuću i samim tim bili bliži siromašnijim slojevima društva. Ovakav obućar često nije imao ni svoju radnju, nego je popravljao cipele kod svoje kuće ili na javnom mestu. Od alata imao je "kozlić", naročit obućarski čekić, šilo, eksere i obućarski lepak, "ćiriš".

Obućari su često oboljevali od stomačnih bolesti jer su vek provodili u savijenom položaju, popravljajući tuđu obuću. Ipak, čak i u vreme kad mnogi ljudi u selu i gradu nisu imali novca da se obuju, bilo je sramota da obuća ne bude čista.

Ko još pravi obuću po meri?

"Pogledaj mu obuću, pa ga pusti u kuću", beleži Vuk Stefanović Karadžić. "Obućareva deca idu bosa" - takođe je poznata poslovica, jer obućar, dok radi za druge, često ne stiže da popravi obuću za svoje najbliže. U folkloru većine evropskih naroda postoji priča o čestitom obućaru kome vilenjaci i patuljci preko noći pomažu da preko noći završi veliku porudžbinu.

Danas su obe vrste obućara skoro nestale iz društva. Ko još pravi cipele po meri? A i popravke su retke, češća je kupovina novih cipela. Novi materijali i industrijska proizvodnja potisnule su zanat u tradiciju i nostalgične razgovore o kvalitetu onih cipela od nekad.