U predrgrađu Kragujevca nalazi se Zavod za smeštaj odraslih osoba, ali malo je poznato da ova ustanova socijalne zaštite ima u svom vlasništvu čitavu ekonomiju, koja se nimalo ne razlikuje od bilo kog poljoprivrednog domaćinstva. Domaćinskim radom oni uspevaju da sami sebe hrane i da ne budu na teretu države.
Zavod za smeštaj odraslih "Male pčelice", nadomak Kragujevca, naziv je za ustanovu u kojoj živi preko 900 osoba, koje su duševno obolele ili su ometene u razvoju. Ovo je najveća socijalna institucija na Balkanu ovog tipa. Čitav mali grad se krije iza kapije, zajedno sa oko 300 zaposlenih koji brinu o njima.
Ali, ovo je jedna od retkih državnih ustanova u Srbiji koja samu sebe izdržava. Njihov glavni adut je - poljoprivreda. Uz pomoć ove delatnosti imaju sve namirnice koje su im potrebne, a rad na imanju im je ujedno deo radne terapije. Podrazumeva se da je bavljenje poljoprivredom dobrovoljno.
Ovaj Zavod ima 23 hektara zemlje. Na raštrkanim parcelama u okolini Kragujevca rade angažovani radnici zaposleni u Zavodu i na njima uglavnom uzgajaju žitarice. A one su im potrebne sa ishranu stoke. Čitava farma se "krije" u zadnjem delu dvorišta prostranog Zavoda u kome su smeštene osobe koje su imale problema u razvoju, ili su duševno obolele.
"Imamo 250 svinja u svakom trenutku, zatim 24 junice, 40 ovaca, imamo oko 15.000 tovnih piladi, 1.200 koka nosilja. Godišnje proizvedemo 120 tona mesa i oko 365.000 jaja. Od hrane baš ništa ne kupujemo, a uspevamo da sa naše ekonomije spremimo obroke za sve naše korisnike. Ove godine pod pšenicom imamo sedam hektara, kukuruz gajimo na šest, sejemo i tritikale. Tražili smo od resornog ministarstva da nam pomogne da nabavimo još zemlje kako bismo pokrili kompletnu ishranu stoke. Imamo našu pekaru, pravimo hleb, burek, peciva", nabraja doktor Vladica Stanojević, direktor Zavoda.
Zlatko ima 50 godina i često je na farmi. Kaže nam da zna kako se krmače odvajaju od prasića. Ne voli baš plastenike, ali voli da radi oko stoke i, kako kaže agronom sa farme, on nepogrešivo zna kako da napravi mešoviti obrok.
"Ja sam dete bez roditelja. Odrastao sam u hraniteljskim porodicama i domovima, a onda sam morao ovde da dođem. Tako su doktori rekli. Ranije sam bio u radionici za frizere, ali kada sam prvi put došao u štale, svidelo mi se to druženje sa životinjama. Ako nema posla, onda sa mojim drugarima koji ovde rade popijem kafu", kaže Zlatko.
Farma izgleda kao svako poljoprivredno domaćinstvo
Tik uz Zavod postavljena su nedavno tri velika plastenika, čiju je kupovinu sa polovinom novca pomogla nemačka organizacija "Help", kako bi doprinela boljoj integraciji korisnika, koji su se ovde našli sticajem životnih okolnosti. Drugu polovinu novca Zavod je sam zaradio. Uz dva stara plastenika, sada je pod folijom ukupno 19 ari.
"Ja sam odrasla na selu i ništa mi nije teško. Mnogo to volim, i želim da što više proizvodimo. Sad ćemo u plastenike da posadimo paradajiz, krastavce i spanać i zaista smo zahvalni što smo dobili ovu donaciju. Mene ovaj rad leči", priča nam Valentina, koja je u Zavodu skoro 16 godina.
Jelena Keljević
"Korisnici su zaista zainteresovani da rade poljoprivredne radove. Na sastancima razgovaraju sa lekarima, terapeutima, socijalnim radnicima da li žele da pomognu. Ako su zainteresovani, dođu na probni rad mesec dana. Ako im se dopadne ostanu, ako ne, onda traže nešto drugo što će im pričinjavati zadovoljstvo, u nekoj drugoj, takozvanoj radno-okupacionoj terpaiji. Ujutru se sa njima lepo dogovorimo šta ko treba da radi".
Oni korisnici koji su uz pomoć lekara odlučili da se okušaju da rade na farmi i u plastenicima, provedu tu oko četiri sata dnevno. Sami priznaju da više vole vreme berbe, nego vreme setve.
"Lepo im je kad beru povrće. Kad vide taj gotov proizvod, ponosni su na sebe, jer se osećaju korisno pre svega sebi, a onda i čitavoj ovoj zajednici u kojoj žive", zaključuje Keljevićeva.
Foto: Biljana Nenković
Povezana biljna vrsta
Foto prilog
Tagovi
Autorka