Film reditelja Arona Vulfa "Kralj kukuruz" iz 2007. godine prati dva diplomca s Jela koji odlučuju da se vrate u Ajovu, poseju kukuruz i usput pokušaju da reše problem gojaznosti, i nalaze se u središtu priče američke prehrambene industrije.
Prvi problem na koji sam naišao dok sam pisao tekst bio je pronalaženje porekla čuvene rečenice - Ono si što jedeš. Ili u drugoj verziji, Reci mi šta jedeš i reći ću ti ko si! Da li je to tradicionalna nemačka? Ili možda Gandi? Ciceron?
Pre nego je internet došao u naš svet, kada smo po odgovore morali odlaziti u knjižnicu (mesto gde žive knjige, još uvek - op.a.), pa mi se zbog takve gluposti nije odlazilo po odgovor, mislio sam da ju je izmislila moja baka.
Naime, svaki puta kada bi se tokom praznika namrštio na ručak u kojemu su bile pasulj ili kelj te "zahtevao“ kulen ili slaninu sa jajima, baka bi mi to rekla - i onda ispunila želju. Ipak sam bio muški unuk. Trebalo je vremena da odrastem i dobijem visok pritisak pa da shvatim bakinu poruku.
Prva scena. Glavni likovi našeg filma "Kralj kukuruz" Ijan Čenej i Kurt Elis, diplomci s Jela, dele sa nama video-snimke iz vremena pre nego što smo svi imali kameru u džepu. Sećate se onih starih zrnastih VHS snimaka (snimljenih video kamerom - op.a.), gde je teško razaznati da li je za svadbenim stolom tetka ili teča? Mladići i devojke surfuju po vodi, njih dvoje dodaju loptu jedno drugom, voze kamion kroz prelepe predele ruralne Amerike. Svira kantri muzika.
Kada jedan od glasova u pozadini kaže: "Čuli smo prilično uznemirujuće vesti. Jednog dana ćemo umreti. I to možda ranije nego smo očekivali. Po prvi put u američkoj istoriji, naša generacija će imati kraći životni vek od naših roditelja. A to je zbog onoga što jedemo." To je bilo to. Dobili su me.
Nakon završetka studija dvojac se seli iz Bostona u Ajovu kako bi obrađivali zemlju i gajili kukuruz na jednom hektaru površine. Putovanje ih vraća tamo odakle obe njihove obitelji imaju korene. Usput, Čenej i Ellis istražuju trend povećane njegove proizvodnje i njegov uticaj na američko društvo, ističući ulogu državnih subvencija u poticanju gajenja ogromne količine.
Nadalje, proučavajući ekonomiju hrane kroz istoriju kukuruza u Americi, njih dvoje shvataju da većina namirnica sadrži kukuruz u nekom obliku. Film traje sat i po, a možete ga pronaći na Jutjubu. Dva otkačena lika, koja, zajedno sa rediteljem Aronom Vulfom, pokazuju neobičnu količinu topline prema svima u filmu.
Nema vikanja ni upiranja prstom. Nema jednostrane verzije, nego dobro razrađena tema, snimljena na zabavan način. Iako ponavljam, tema nije vesela.
Priča otprilike ide ovako: Kukuruz je sveprisutan u američkoj ishrani čak i ako mislite da ga ne jedete, a poremećena prekomerna proizvodnja uvedena u Niksonovo doba izravno je pridonela epidemijskim nivoima gojaznosti i dijabetesa.
Kada Elis i Čenej posete Erla Buca, bivšeg ministra poljoprivrede za vreme predsednika Niksona i Forda, dakle možda i direktno odgovornog za sve šta se dešava sa američkim prehrambenim sistemom, njega se tretira sa jednakim poštovanjem kao i poljoprivrednika iz Ajove.
Živimo u sojalizmu - klimatskoj i ekološkoj krizi, a kolonijalizam je živ i zdrav
Kao što je navedeno u filmu, odluke o tome koje se kulture gaje i kako se gaje, temelje se na ekonomskim razmatranjima manipulisanim od strane vlade, a ne na njihovim stvarnim ekonomskim, ekološkim ili društvenim posledicama.
Ovaj trend ilustruje proizvodnja kukuruznog sirupa sa visokim sadržajem fruktoze, sastojka koji se nalazi u mnogim jeftinim prehrambenim proizvodima, uključujući brzu hranu.
Zašto bi uopšte gledali 20 godina star dokumentarac o gojaznim Amerikancima? Možda zbog iste epidemije koja je zahvatila i nas u Evropi?
Postoji i mnoštvo dokumentarno-edukativnih naslova na ovu temu kojima nas državne televizije podsete početkom marta, kada se obilježava Svetski dan gojaznosti. Ali su preozbiljni, čak i osuđujući.
"Kralj kukuruz" je zabavan i razigran poput glavnih junaka. U isto vreme promišljena meditacija o teškoj situaciji američkih poljoprivrednika, koja se može preneti i sa ove strane Atlantika, koliko i tirada protiv našeg rastućeg struka.
Tagovi
Autor